Ovogodišnja dobitnica Gorana za mlade pjesnike, autorica Dorotea Šušak, kaže da poezija nastaje iz prepljavljenosti, opasnog i najljepšeg mjesta na svijetu. Njena iskustva, svjetonazor i aktivizam neodvojivi su od njenog svaralaštva, a angažmana ima zaista puno: ravnateljica je Centra za kulturu Trešnjevka, izvršna direktorica Centra za ženske studije, aktivistica, feministica, edukatorica… Kako objedinjuje sve aktivnosti, što joj pored svega toga predstavlja poezija, i kako gleda na ulogu angažirane umjetnosti u današnjem društvu, ispričala je u razgovoru povodom ovogodišnjeg gostovanja na Goranovom proljeću u Rijeci.
Što ti nagrada Goran za mlade pjesnike znači?
Goran je za mene prilika pronalaženja ranjivog, ali za preživljenje nužnog, tla s minimalnim otporima. Čovjek lišeniji psiholoških otpora, slobodniji je čovjek. Namjerno rabim komparative jer apsolutnost ‘lišenosti otpora’ i ‘oslobođenosti’, nisu mjesta realiteta, već sna. No, riječ je o snu kojeg vrijedi sanjati. I da odmah budem sasvim otvorena, povećanje slobode i smanjenje otpora (obrnuto proporcionalne kategorije), ne prenose se tako lako iz poezije u diskurzivni prostor ljudskih odnosa, ali svaka voda nađe šav dovoljno mekan za rasporiti ga. Dakle, u psihološkom smislu, Goran je za mene identitetsko mjesto, sigurnost da su moja nesigurna mjesta, ludički i lucidno prepoznata u istom onom jeziku u kojem ih i ja uspostavljam. U poetskom pak smislu, jednom sam već rekla kako poeziju pišem iz žeđi i da Gorana doživljavam kao hladnu vodu nakon duge šetnje ljeti. U ljudskom smislu, Goran je zagrljaj kojeg se ne napušta makar to novopronađeno tlo bilo žrtva povremenih oluja ili potresa.
Koliku težinu uopće književne nagrade imaju kod nas?
Ovo je vrijedno pitanje, ali odgovor se nameće. Da bi književne nagrade imale odgovarajuću težinu, posve je nužno da primarno književnost krene imati odgovarajuću socijalnu važnost jer validacija validacije bez zaljubljenosti u ono što je esencijalno, smisla nema. Ljubav prema čitanju i pisanju treba odgajati od najranije dobi, ali pritom ne smijemo zaboraviti da se ljubav odgaja ljubavlju, a ne agresijom, kontrolom ili nametanjem. Dakle, red bi bio da se zapitamo čemu služi lektira, nastava hrvatskog jezika i književnosti, i ponajviše, čemu služi stremljenje standardiziranim testiranjima? Čemu uopće služi škola? Nema bivšeg ni budućeg pisca (osim ako u njemu ne stanuje nezreli narcis) kojem se ideja stvaranja iscrpljuje u fatamorgani budućeg opterećenja nekih novih klinaca, pukim nabrajanjima godina života, faza stvaranja ili prelamanja taksativnih opisa književnih razdoblja. Piše se iz ljubavi pa hajmo iz tog mjesta dirnutosti življenim iskustvom, pokušati i čitati. I nesigurnost koja vam se pri takvoj pomisli (promjene ishodišne paradigme) može javiti, ne dolazi iz književnosti (i borbe za njezin pravičan tretman), već iz vas/nas.
U moru svega čime se baviš, što je za tebe poezija?
Grade me krv, voda i jezik. Stvaram se u hrvatskom jeziku i on se stvara u meni. I tako svaki dan ispočetka: koštana srž proizvede nove stanice, voda navire, a jezik uspostavlja odnos spram univerzuma. Dakle, u moru svega, puno toga bi u okolnostima nužde otpalo, a ostala bi posvećenost prisutnosti s ljudima – to je jedina važnija stvar od umjetnosti na ovom svijetu – i poezija. Ostao bi jezik. Donedavno sam mislila da se mi pisci zaljubljujemo u književnost (tuđu), međutim, recentno smatram da se prije svega, na početku zaljubljujemo u jezik i njegovu opojnu, gotovo pa proždiruću moć. Naravno, ovo možda uopće ne vrijedi za druge ljude, govorim sada primarno o sebi. Puno se bavim samom tkivnošću jezika ili pisma. Često sam okupirana točkama, prazninama i zarezima. Sada pišem nešto što zovem ‘gubljenje suglasnika’.
Jesu li te dvije stvari, ono čime se još baviš i iza čega svjetonazorski stojiš i poezija koju pišeš, uopće odvojive?
Svijet se ne proizvodi u kategorijama, već ga mi na njih svodimo i to je prikaz naše intelektualne i duhovne manjkavosti, a ne sposobnosti. Izađeš na ulicu, a ispred tebe se nalazi bliskost, rađanje, otuđenost, erotika, ratni sukob, umiranje, trenje ulične lampe i noći. Nigdje ladice, ormari. Osim u stanovima, kućama, reciklažnim dvorištima i dućanima s namještajem. Dakle, ništa nije odvojivo, a kamoli mi sami unutar nas. Svjetonazorski sam na strani humanizma i antifašizma. I moje pjesme to žive, kao i ja. Međutim, moja poezija nije a priori aktivistička, već kao što nagrađeni rukopis i svjedoči, moja se poezija prvenstveno bavi osjetilnim i afektivnim. Bavim se smrću, vodom, nedostajanjem i utrobnošću. U mozgu mi zrcalni neuroni povremeno istisnu ove druge pa sada gušenje tim viškom stvara poeziju. Poezija nastaje iz preplavljenosti: opasnog i najljepšeg mjesta na svijetu. Nema daha, evo stih.
Kakvu za tebe vrijednost ima angažirana umjetnost naspram one komercijalnije?
Nema. Postoje umjetnost i ne-umjetnost. Sve drugo je celofan i mašna. Ja ne podnosim formalnosti, premijere, floskule, uvaženosti, celofan i mašne i spava mi se od toga (ne mislim na zijevanje, već uranjanje u sivilo). Dakle, ako si stvorio umjetnost, imaš pravo i na sve druge predznake. Međutim, ako nisi stvorio umjetnost, onda ona može biti do unedogled angažirana ili s druge strane komercijalna, stvorio si nešto drugo i to ima ime, ali nije ‘umjetnost’. Dakle, svakako radim više angažirano, nego li komercijalno. No, kad radim komercijalno, radim to iz svijesti da moram živjeti – štoviše, volim živjeti – a ne iz iluzije da stvaram umjetnost. Nije svaki proizvod kulture ili kulturni proizvod, nužno i umjetnost. Kad pak stvaram umjetnost, osjećaj iznutra je: ritual časti, i gušt mi je da je recepcija prozove angažiranom. No, to se ne događa jer u kutku sobe smišljamo kako biti angažirani, već tako što nas zaokuplja prorada osobnog i kolektivnog, traumatskog iskustva. U Arterariju se baš time nerijetko bavimo. U ‘Kućici za pse’, bavili smo se problematikom ratnog silovanja. U predstavi koja upravo nastaje, bavimo se transgeneracijskom ostavštinom rata i prisilnim migracijama i napuštanjima stanova i kuća. Dobro je kazalište uvijek uronjeno u zajednicu.
Koliko angažirana umjetnost – hajmo se držati književnosti – pridonosi vidljivosti problematike o kojoj progovara? Ili se time samo obraćamo onima koji su o tome već osviješteni. Prisjećam se publike na riječkom predstavljanju romana „Sigurna kuća” Marine Vujčić i priželjkivanja da među nama sjedi i o tome sluša više muškaraca.
Često se i u aktivizmu i u umjetnosti događa upravo to: sadržaju se odazivaju oni koji su već i po prirodi samoj, senzibiliziraniji za određenu problematiku. I da, češće su to žene. Poglavito kada govorimo o pitanjima socijalne pravde i prevencije nasilja (neovisno je li riječ o književnosti ili drugim formama). Borba za pravedniji svijet traži čitavost populacije, a ne partikularizaciju. A da bismo radili na osvještavanju ‘muškaraca’, moramo krenuti od ‘dječaka’. Umjesto da ih odgaja Andrew Tate na društvenim mrežama, bilo bi sjajno da ih odgajaju roditelji s razumijevanjem da željeni maskulinitet uključuje i suzu preko obraza te da tu suzu ne treba prekinuti prijekor, već smiriti uvažanje. “Sigurna kuća” koju ste spomenuli ili pak “Premještanje snova”, autorice Mihaele Gašpar, prilike su da se kroz sjajnu književnost izložimo tematici nasilja i pronađemo u sebi mjesto aktivističkog (umjesto onog psihološkog) otpora.
Na temelju iskustva rada u Centru za ženske studije i iz tvoje sadašnje perspektive, koliko u Hrvatskoj ima pomaka po pitanju razumijevanja feminističkih ideja? Idemo li tri koraka naprijed pa dva unazad, ili je napredak ipak linearan?
Kao netko tko ovih dana, uz svoje prijateljice i suborkinje, ponovno proživljava svu čar govora mržnje i laži u lokalnoj proizvodnji radikaliziranog dijela pamfletske desnice (ovo kažem jer imam dubinsko razumijevanje za ljude sa svih dijelova političkog spektra, osim onih koji potiču fašizam, govor mržnje i potiču na nasilje), dođe mi na tren govoriti iz mjesta ‘mraka’. No, u svakom mraku treba upaliti svijeće pa tako i sada reći: niti jedan napredak nije linearan, ali to ga ne čini ništa manje vrijednim. Kao i u životu, ponekad posrnemo, ali sutra se ipak odlučimo ustati i biti hrabri. Feministkinje su hrabre. Dok djeluju, u glavi imaju slike svojih prošlosti ili prošlosti svojih mama i baka koje su trpjele posljedice diskriminatorne stvarnosti koja ih je smatrala drugotnima. Žene su u Hrvatskoj u 2025. godini još uvijek žrtve otrovnih jezika, šaka i plamena; referiram se na posljednja dva femicida u kojima su žrtve doslovce spaljene. I zato uspjeh nije linearan, ali će biti naš.
Vrlo si aktivna, iskusna i produktivna, a još nisi niti zagazila u tridesete. Čemu bi se u narednim godinama voljela više posvetiti, imaš li uopće dugoročne ciljeve i vizije?
Cilj je dovršiti doktorat, cilj je besramno puno pisati, i tijekom dana i usred noći, cilj je naučiti prihvatljivost sna, vikenda, odmora i granica sviju vrsta, cilj je nastaviti izučavati psihologiju i psihoterapiju – i bez svrhe i sa svrhom – zanimaju me svi modaliteti i ta me tema, najviše privatno okupira pa ako će za to biti potreban i novi studij, spremna sa – cilj je prijateljevati do besmisla i stanovati što više u toliko bliskim i smislenim razgovorima da je nakon njih, kao i nakon dobrih predstava, potrebno prošetati u samoći. Cilj je voljeti. Na kraju dana, bila bi poanta samo malo više biti, a manje htjeti, ali to je vrlo teško u samom sebi odgojiti (ako si etičan pa ne lažeš baš previše) pa planiram raditi na internalizaciji te misli.
Na putu prema ostvarenju tih ciljeva, što ti stvara najveći osjećaj motivacije i inspiracije, kako u aktivističkom tako i u kreativnom radu?
Najveći osjećaj motivacije i inspiracije, kako u stvaranju, tako i u aktivizmu, je življenje života vrijednog življenja, unatoč okolnostima (to znači čim manje bilo kakve anestezije i čim više istine). To se ponekad ne može, ali pokušavam čim češće i više. Prva iduća motivacija su bliski ljudi i oni za koje bih htjela da takvima postanu ili će tek postati. Želim da su neki ljudi koji predstavljaju moj tajni ili javni uzor, ponosni. Ili se tome malo nadam.
I brzopotezno pitanje za kraj – preporuka autora ili autorice koja ti je trenutačno interesantna?
Uvijek sam bila grozna osoba za leksikone jer nemam trenutačnosti, a poglavito ne u glazbi i književnosti. Uvijek se tu motaju isti neki ljudi. Dragojević, Kovačić, Ivšić, Parun, Dedić, Desnica, Maruna, Vrkljan. I svakako, mnoštvo svjetske ekipe, ali zadržimo se sada tek na dijelu domaće književnosti. Uglavnom, odraz mojih izbora je to što na svoju štetu imam povremeno bar stotinu godina i taman toliko melankolije, ali sreća je što se skoro jednako tako povremeno jutrima budim, upućujući se na prag osnovne škole.
