Održala se dugo iščekivana komemoracija Josipu Pejakoviću koja je iz nekog “čudnog” razloga kasnila skoro dva mjeseca. Neko će možda upitati – dobro kad se već toliko kasnilo zašto komemoracija nije održana u subotu (13. 09. 2025.) nego je termin kobajagi sasvim slučajno određen za ponedeljak 15. 09. 2025. Je li to bilo baš sasvim slučajno kao što se čini na prvi pogled? Ne, termin nije odabran slučajno. Ovoga ponedeljka se obilježila i stogodišnjica rođenja Aliji Izetbegoviću. Josip i Alija imaju puno toga zajedničkog. Hm. Izvedena je i predstava “Omer paša Latas” koja je Aliji mila, a i Josipu nije bila mrska. Stiče se dojam da se omaž velikom glumcu namjerno fiksirao na stogodišnjicu Alijinog rođenja. Koliko sam mogao načuti pokrovitelj je bio Željko Komšić. Do sada se za takve prigode nikada nije tražio pokrovitelj – ali o tom potom. Ovo pomenuh, tek onako uzgred. Uostalom, kome je danas do komemoracija – vidjeli smo nakon smrti pjesnika Marka Vešovića da je na komemoraciju u sarajevskom Narodnom pozorištu došlo jedva pet-šest ljudi uz Asmira Kujovića i Envera Kazaza koji su bili organizatori. Toliko o tome, pametnom je “išaret” dosta. Elem, kriza je sve dublja a i sama država se već takoreći raspala. Od onog “našeg” Sarajeva su nam još preostala tek nostalgična sjećanja i mit o nekakvom sarajevskom multi-kulti duhu koji je u međuvremenu postao maglovit, tajnovit, stran i dalek. Onih znamenitih Sarajlija po kojima je taj duh bio prepoznatljiv skoro da više i nema, ostale su tek njihove sjene koje u noćima punog mjeseca tumaraju sokacima. Vremenu odoljevaju i nekropole stećaka, zvuci u kamenu – rapsodija izgubljene nade. Ni Miljacka više ne teče kao prije, Halid Bešlić nam se još pride razbolio. Baš nas je stislo sa svih strana. Nad gradom lebdi duh smrknutog Omer paše Latasa, dok povampireni otomanski zulumćari ponovo sedlaju konje.
“Bosna nije teritorija Bosna je osjećaj. Ko je ne osjeća taj je ne razumije”, govorio je Josip Pejaković. Vidite, svaka priča o ovom našem velikanu se u nekom trenutku pretvori u filozofsku raspravu. On je na tom polju bio zapravo “svoj na svome” iako do sada niko nikad nije govorio o tome. Kao mladiću mu je polazilo za rukom da sa nekoliko udaraca sikirom obori stablo na Vlašiću. Radovao se tome ali istovremeno i tugovao jer bio svjestan da je u krošnji toga stabla par sati prije pjevala ševa. Stablo u šumi je ne samo čudo prirode nego i najveća filozofska misterija. Josipu je dakako to bilo poznato. Rasmišljanja o “srušenim svjetovima” su u biti nastavak onog Kamijevog “teatra apsurda”. Pozornica na kojoj se život s nama poigrava je ostala ista. Nije li čudno da je ovaj umjetnik, koji je u dubini svoje duše bio partizan, svoje dvije ponajbolje uloge odigrao kao četnički Komandant (film “Gluvi barut” Bate Čengića) te gore pomenuti Omer paša Latas? Opet Kamijev “teatar apsurda”. Živimo da bismo sanjali, stoga je putovanje kroz noć uvijek nova avantura dana. Snovi su zapravo “dani naših noći”. Kad sunce izroni i rastjera zadnje plamičke tmine, onda se naše putovanje zasniva na potrazi za iluzijom, koja je barem približno zavodljiva i lijepa kao san. Na taj način pokušavamo da zavaramo pustinje i naselimo ih nečim što ima smisla, jer ih one nemaju. Ako je naša nit vodilja muzika, ona mora biti zavodljiva kao san, a poezija barem približno slikovita. Toliko o ovom vlašićkom filozofu za ovu prigodu. Šta će se dalje dešavati teško je predvidjeti, jer brod na kome piše “Bosna” polako tone. Kapetan Josip Pejaković je napustio brod. Hoće li biti šanse za novi početak, teško je kazati. Još nije sve izgubljeno a “nikad nije sve izgubljeno”, zapisao je negdje Anton Čehov. Ovako više ne ide – ili ćemo se razilaziti ili skupiti snagu da još jednom pokušamo zajedno. Ja sam osobno još uvijek optimista, jer po meni suživot nema alternativu. Vjerujem u to da možemo zajedno i da nam je najbolje zajedno…
U nastavku još jedna priča o Sarajevu:
Sarajevo budućnosti – sanjati (još uvijek) nije zabranjeno
„Povijest nam se ponavlja jer se nikad ne držimo sadašnjosti. Preduhitravamo budućnost kao suviše sporu da stigne, kao da bismo ubrzali njen hod; ili prizivamo prošlost, da bismo je zadržali kao odviše prolaznu; i toliko smo nesmotreni da bludimo u vremenima koja nisu naša, a nikako ne mislimo na jedino koje nam pripada; i toliko smo lakoumni da mislimo na ona koja ne postoje više, a bježimo bez razmišljanja od jedinog koje postoji. To dolazi otuda što nas sadašnjost, obično, vrijeđa. Odvraćamo pogled od nje, jer nas ožalošćava; a ako nam je prijatna, žalimo što vidimo da nam izmiče. Pokušavamo da je održimo budućnošću, i hoćemo da raspolažemo stvarima koje nisu u našoj moći, za jedno vrijeme do kojeg nemamo nikakvo jemstvo da ćemo dospjeti. Neka svako ispita svoje misli; naći će da su sve obuzete prošlošću i budućnošću. Mi gotovo i ne mislimo na sadašnjost; a ako i mislimo, to je samo zato da bismo u njoj našli uput kako da raspolažemo budućnošću. Sadašnjost nam nije nikad svrha. Prošlost i sadašnjost su nam sredstva; jedino budućnost nam je svrha. Na taj način, mi nikad ne živimo, nego se nadamo da ćemo živjeti; i pošto se uvijek pripremamo da budemo sretni, neizbježno je da to nikad nismo“. Blez Paskal (fragment iz knjige „Misli“)
PROJEKT NADE – PROMOCIJA IDEJE O GRADNJI ZAPADNOG SARAJEVA
Nikad nije kasno za novi početak, jer kao što reče M. Selimović, „trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.“ Sarajevskim Hrvatima je potreban jedan strateški projekt, projekt nade oko kojeg bi se okupili. Ako smo već izgubili nekadašnje Sarajevo onda se već odavno morala pokrenuti inicijativa za gradnju novog grada koji bi se mogao nazvati Zapadno Sarajevo. Mi to možemo, mi smo u stanju da ga sagradimo vlastitim rukama i vlastitom pameću. I kod gradnje Titovog Sarajeva Hrvati su bili kreativna lokomotiva na skoro svim gradilištima.
Uz početnu pomoć republike Hrvatske, prije svega u izradi projektne dokumentacije, mogli bi u trouglu Lepenica – Kreševo – Kiseljak udruženim snagama sagraditi jedan potpuno novi – većinski hrvatski grad, za pola miliona stanovnika koji bi već u startu trebao imati vlastitu zračnu luku. Dakle, za početak nam treba studija izvodljivosti i mudro projektirani urbanistički plan koji, pored ostalog, predviđa lijep i prostran trg sa jednom spektakularnom bogomoljom u samom središtu. Taj vjerski objekat bi trebao biti pravi arhitektonski dragulj koji bi u svoja njedra prigrlio sinagogu, džamiju, te pravoslavnu i katoličku crkvu u koje bi se ulazilo sa četiri različite strane, što bi simboliziralo Svijet u malom.
To naše Zapadno Sarajevo treba planirati kao futuristički projekt, zelenu oazu koja isključuje bilo kakvu upotrebu privatnih automobila unutar grada. Lepenicu, Kiseljak i Kreševo treba povezati u prvoj fazi kružnom lokalnom željeznicom (u 2. fazi gradnje sa podzemnom željeznicom), a u središtu ova tri buduća gradska kvarta Zapadnog Sarajeva bio bi smješten već pomenuti velelepni centar grada koji bi bio na ponos i stanovnicima jednako kao i turistima. Novosagrađeno Zapadno Sarajevo treba u budućnosti, kad bude volje i želje za takvo što, integrirati u Republiku Sarajevo ili distrikt Sarajevo koji bi se prostirao na teritoriji nekadašnjeg olimpijskog Sarajeva i funkcionirao bi kao zaseban četvrti entitet. Kao što se da primjetiti, mi se ne odričemo snova o multi-kulti Sarajevu. Parola: „možemo zajedno – najbolje nam je zajedno“, ostaje kao trajni putokaz i orjentir za budućnost.
„Carstvo nebesko moraju sagraditi ruke smrtnika“, reče onomad jedan veliki pisac.
Velik je to poduhvat, baš velik, „sagraditi carstvo nebesko“. I to će se desiti jednog dana, ali dok ne dobacimo dotle – ajde barem da realiziramo ovu, za sarajevske Hrvate spasonosnu ideju, o gradnji Zapadnog Sarajeva. Evo primjera radi, Srbi u Lukavici, mic po mic, polako ali uporno grade svoje Istočno Sarajevo, što je za svaku pohvalu. Osmislimo strategiju i sazidajmo naše Zapadno Sarajevo. „Sanjao sam da je život radost. Probudih se i vidjeh da je život napor. Naporno sam radio, te kroz rad shvatih da je u naporu radost“, zapisao je negdje indijski nobelovac Tagore. Uvjeren sam da bi ovaj „projekt nade“ bio i komercijalno isplativ i da bi ga podržali brojni strani investitori. Da bi stvar dobila svoje ubrzanje treba odmah nakon izrade urbanističkog plana krenuti sa izradom projekta za modernu zračnu luku, te za početak planirati barem jednu liniju podzemne željeznice od gore pomenutog centralnog trga do zračne luke.
Eto vidite da znamo šta hoćemo, a znamo i šta možemo.
Potrebna nam je moderna vizija grada i snažna promocija. Ne treba dangubiti, mora se, što bi rekao Andrić, „sijati u dvije brazde“. Dok ekspertni tim radi na studiji izvodljivosti i projektnoj dokumentaciji mora se uporedo krenuti sa dobro osmišljenom promocijom za gradnju zračne luke i centralnog trga grada. U veoma kratkom periodu će se, sigurni budite, pojaviti lavina investitora. Pljuštat će ponude „kao biblijske metafore po vrelom asvaltu“, nećemo se od potencijalnih investitora moći odbraniti. Pa evo možda bi se već sada mogao fiksirati jedan „okrugao“ termin, recimo 2050. godine, za organiziranje mega spektakla povodom otvorenja budućeg Zapadnog Sarajeva. Ceremonija otvorenja bi se mogla organizirati na novosagrađenom stadionu Josip Katalinski Škija ili na velelepnom centralnom gradskom trgu koji bi se mogao nazvati po književniku Ivanu Lovrenoviću.
Svi ste pozvani, ulaz na feštu slobodan, Dobro došli.
Neka blagosovi Bog naše Zapadno Sarajevo.
Pogled u retrovizor:
„Znate li vi šta smo danas uradili, mi smo danas odustali od multi nacionalnog Sarajeva“, uzviknuo je prije 5-6 godina zabrinuti Dino Konaković (u to vrijeme predsjednik kantonalne vlade) nakon donošenja zakona kojim se sarajevskim Hrvatima „velikodušno“ garantiraju kvote u vlasti i ponižavajući status kao Kurdima.
„Kome treba Bosna i Hercegovina bez Hrvata“, zapitao se onomad prof Ivo Komšić u okviru jednog teksta koji prenesoše lokalni mediji. Niko mu ne odgovori na pitanje.
„Oni koji su bili dužni zastupati hrvatski narod (u BiH) pred poviješću će odgovarati za njegovu tragediju!”, izjavio je svojevremeno kardinal Vinko Puljić.
#budućnost #Josip Pejaković #komemoracija #Marko Raguž #Sarajevo
