U Kraju pokraj Lovrana, ondje gdje se kamen spuštao prema dahu mora, 1. studenoga 1870. rodio se dječak koji je cijeli život pokušavao imenovati ono što zavičaj čini domom. Zvao se Viktor Car – poslije Emin, po Emini, svojoj budućoj supruzi — učitelj po struci, pisac po zvanju i pučki tribun po temperamentu. Njegova je Istra bila i blagoslov i rana, a more prvo ogledalo svijeta.
Nije bilo škole u selu, pa su ga kao dječaka odveli u Lovran, u talijansku osnovnu školu. Zatim je nakratko pohađao riječku mađarsku gimnaziju. Učionice su ga gušile, a grad mu je bio tuđ, pa je u trinaestoj godini ostavio školu i zaposlio se u riječkoj trgovini. Ondje, među vrećama brašna, duhana, srdela i soli, slušajući mornare koji su donosili i ostavljali priče iz dalekih krajeva, u njemu se probudila prva velika čežnja — razumjeti čovjeka i kraj iz kojega potječe. Kasnije je zapisao da je trgovina često mirisala na more i da je u tom mirisu prvi put osjetio širinu koju život može imati.
Glad za knjigom odvela ga je iz trgovine u Kopar, u hrvatski odjel trojezične učiteljske škole. Ondje je pronašao pravog učitelja, mentora i prijatelja: profesora Frana Frankovića, „oca hrvatskih učitelja u Istri”, koji mu je otvorio pogled na svijet i čovjeka. Nakon završene škole radio je kao učitelj u Sovinjaku, Lipi i Voloskom. Danju je podučavao djecu, a navečer pisao za Našu slogu – dopise, crtice, feljtone i skice iz seoskog života. Bio je učitelj koji je poučavao, ali i slušao, jer je znao da čovjeka ne možeš razumjeti ako ga ne čuješ. Njegov je život, zapisali su suvremenici, bio duga borba za riječ, za zemlju i za ljudsko dostojanstvo.
Godine 1897. oženio se Emom Jurković i po njoj prezimenu dodao Emin. Od 1900. živio je u Opatiji, uređivao listove, organizirao kulturni život i povezivao učitelje, književnike i borce za hrvatsku riječ. U Družbi sv. Ćirila i Metoda za Istru radio je kao tajnik i snažno djelovao protiv odnarođivanja. Pisao je strastveno, iskreno i u ritmu stvarnog života.
U takvoj se atmosferi rodila drama „Zimsko sunce”, objavljena 1903. godine. Bila je to priča o političkim i nacionalnim napetostima u Istri, ispričana kroz ljubav dvoje ljudi različitih nacionalnih orijentacija. Premijere su bile pune suza i ovacija, dvorane pretrpane do posljednjeg mjesta. Zagreb je prvi put jasno vidio Istru, ne kao daleku provinciju, nego kao srce borbe za hrvatski identitet. Stjepan Miletić napisao je da to nije bio samo književni uspjeh, nego „veliki rodoljubni čin”.
U opatijskoj vili Dalibor, u kojoj je Emin živio sa suprugom, okupljali su se najznačajniji hrvatski književnici toga doba: Vladimir Nazor, Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Gustav Matoš, Ksaver Šandor Đalski, Cihlar Nehajev, Miletić i mnogi drugi. Ondje su čitali rukopise, raspravljali i stvarali. Živio je među pjesnicima, ali sam je najviše slušao. Bio je prijatelj Frana Supila i aktivno sudjelovao u radu koji je doveo do Riječke rezolucije 1905. godine. U njegovu su domu napisane završne verzije tog povijesnog dokumenta.
Prvi svjetski rat, slom Carstva i D’Annunzijeva riječko-iredentistička avantura donijeli su mu nemir i bol. Radio je u Sušaku, Bakru i Kraljevici kao pročelnik Narodnog vijeća Rijeka–Sušak i borio se za pripajanje Istre Jugoslaviji. Doživio je poraze, progonstva i politička razočaranja. Nakon 1925. bio je umirovljen pod pritiskom fašističkih vlasti i 1929. preselio se na Sušak.
Ondje je uređivao časopis Mornar, poučni i zabavni list za pomorce, u kojem je spajao književnost, kulturu, pouku i moralnu odgovornost. Pisao je o radnicima i pomorcima, o ljudima s dna društvene ljestvice, o onima koji nikada nisu bili junaci romana. Iz te su empatije nastale pripovijetke i romani kao „Naša Mare”, „Presječeni puti”, „Među dva ognjišta”, „Suor Aurora Veronika” i „Vicencica” – djela u kojima je riječki i istarski svijet dobio svoj autentičan glas.
Dugi politički i intelektualni sukob s Gabrielom D’Annunzijem, koji je započeo još u doba školovanja u Kopru, kulminirao je romanom „Danuncijada”, objavljenim 1946. godine. Najprije je htio napisati optužnicu, ali što je dublje istraživao, sve je više preispitivao vlastitu poziciju. U romanu nije proklinjao, nego razumio. Učinio je ono što veliki pisci čine: dao je čovjeku cjelinu, a ne karikaturu.
Nakon Drugog svjetskog rata vratio se u Opatiju. Živio je tiho, povučeno, ali i dalje pisao i svjedočio. Umro je 17. travnja 1963. godine. Iza njega je ostala Istra — zapisana, ne folklorno uljepšana, nego duboko ljudska; ostalo je more kao neiscrpna tema i ostala je vjera da se identitet brani riječju, a dostojanstvo čuva slušanjem.
Možemo ga zamisliti na obali u Opatiji, kako rano ujutro gleda prema moru. Ruke na leđima, šutnja između valova. Znao je da more nikada ne ponavlja isti zvuk, kao što čovjek nikada ne ponavlja isti život. Možda bi, da ga danas sretnemo, samo tiho upitao: “Kako diše more?” — i čekao odgovor. Jer koliko god da je govorio, učio i pisao, Viktor Car Emin je najprije slušao. A možda nas upravo ta tišina danas najviše uči: da se zavičaj ne posjeduje, nego nosi u sebi.
Danas, kad se granice i pripadnosti opet premještaju u glavama i jezicima ljudi, Car Emin zvuči iznenađujuće suvremeno. Podsjetio nas je da narod nije samo skupina, nego zajednica duša; da dom nije zemljopisni pojam, nego moralni prostor; i da se vlastiti kutak svijeta brani radom, solidarnošću i riječju. U vremenu u kojem je lako postati glasan, a teško ostati iskren, njegova tiha upornost djeluje kao lekcija koju još nismo stigli naučiti.
I zato Viktor Car Emin još i danas živi – jer govori glasom onih koji su najtiši, a najvažniji; i podsjeća nas da bez korijena nema puta, a bez dostojanstva nema čovjeka.
Odabrana djela
Na uzburkanom moru (Trst, 1894)
Striga lega (Volosko, 1895)
Pusto ognjište (Zagreb, 1900)
Zimsko sunce (drama, Zagreb, 1903)
Usahlo vrelo (Zagreb, 1904)
Iza plime (Zagreb, 1913)
Starci (Zagreb, 1917)
Pod sumnjom (Zagreb, 1918)
Iz podjarmljenih krajeva (1921)
Nevidljivi Jurić (1922)
Nove borbe (Beograd/Zagreb, 1926/1949)
Vicencica (komedija, Sušak, 1934)
Matko Mandić (Samobor, 1938)
Presječeni puti (Samobor–Sušak, 1938)
Vitez mora (Split, 1939)
Suor Aurora Veronika (Samobor/Sušak, 1940)
Na straži (Zagreb, 1946)
Danuncijada (Zagreb, 1946)
Mali od foguna (Zagreb, 1949)
Udesni dani (Zagreb, 1951)
Oj more duboko (Rijeka, 1952)
Moje uspomene na „Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru” (Zagreb, 1953)
Djela, 2 dijela (Zagreb, 1956)
Izabrana djela, 2 dijela (Zagreb, 1977–1981)
Istaknuta fotografija Gradska knjižnica Opatija
#Viktor Car Emin
