Dragan Župan i Zoran Kovač Kiss mnogim su žiteljima grada na Rječini poznati iz nekih drugih vremena. Ovi sada već polako vremešni rokeri, pankeri, metalci, nazovite ih kako god hoćete, bili su aktivni dionici scene na koju se svi mi njihovih godina, kao i oni nešto malo mlađi i nešto malo stariji od nas, dakle sve Riječanke i Riječani rođeni šezdesetih i sedamdesetih godina, rado prisjećamo, a mnogi baš tu scenu, najčešće u dnevno-političke svrhe, zazivaju kada ovom našem malom dijelu svemira treba podariti jedan dodatni urbani, kozmopolitski, liberalni, open-mind štih. Oni koji ih nisu imali prigode upoznati tada, jer logično tada još nisu bili rođeni, upoznat će ih u petak na Morskom prascu, grupe Bene i Bolidi predstavit će se u svojim najboljim izdanjima. U to da su obje ekipe maksimalno ozbiljno shvatile svoj nastup na Morskom prascu imali smo se prigode uvjeriti i sami, a što o svojim razlozima novog povratka na scenu kažu i sami, pročitajte u nastavku teksta.
Prednost ima Dragan Župan, ne zato što je godinama stariji od Zorana Kovača Kissa, već zato što je na sceni duže prisutan. Kada je Kiss uhvatio bubnjarske palice, Župan je već bio prekaljeni as, zvijezda scene.
– Kako to da sam se vratio? Nisam trideset godina ništa držao u rukama, osim volana motora i autobusa (ha, ha, ha). Renovirao sam doma stan, jedan zid sam želio prebojati u crno i rekao sam da ću si kupiti jednu bijelu gitaru i objesiti je. I drugi dan mi je sin donio bijelu gitaru na dar. Kad je već gitara bila doma onda sam malo počeo čačkati, pa sam kupio bas i pojačalo… Bez veze, nisam želio svirati, ali sreo sam bubnjara Rokija u kafiću, pa hajmo svirati, pa sam zvao sina, pa nam je preporučio dečka Sandra koji sad svira gitaru…. Nismo uopće željeli raditi bend, ali bilo nam je dobro, dobro smo se zabavljali i rekli smo hajmo probati, započeo je svoju priču Dragan Župan, za kojega bi se moglo reći da je bio jedan od onih koji su stvarali prepoznatljivi riječki pankerski i rokerski duh.
– Dobro, nisam ja baš stvarao. Bilo je tu mnogo njih prije mene, Termiti, Parafi, Mrtvi kanal, Istočni izlaz, Beta Kentauri… Mi smo treća generacija, 1982. godine smo imali prvi koncert. Živjeli smo u to vrijeme, izlazili smo, dobro se zabavljali, kao Tito je umro, sada će se nama otvoriti, a nitko ništa ne zna. Što smo mi znali. Bili smo mladi pa nam je bilo sve dobro. Kako je bilo tih godina? Tko god je visio pred Kontom taj je nešto svirao. Mijenjali su se tu bendovi, stalno su se dogovarali neki bendovi, svirke, bilo je fora. Prestao sam 1991. ili 1992. godine, uglavnom zbog posla. Radio sam po terenima, nije baš bilo za probe, a i dečki s kojima sam svirao su polako odustajali. Nema nekog pravog razloga, jednostavno je kod nas došlo do zasićenja. Sve manje smo imali probe, počeli su neke fiks ideje da ćemo ići u Njemačku, ali što ću ja u Njemačkoj gdje je bilo pet tisuća bendova koji su svirali bolje od nas, nastavit će Župan koji je svoja prva glazbena iskustva stekao u bendu Siktersi, ime kojega smo mi klinci s Vežice, iz slavnog Kineskog zida ili ulice Ratka Petrovića, izgovarali s nekim posvemašnjim strahopoštovanjem, iako ih nikada nismo imali prigode vidjeti na djelu. Siktersi su bili pankeri starog kova.
– Neki govore da smo prvi svirali hard core u Jugoslaviji, ne znam je li to istina, ali činjenica je da nitko od nas nije znao za hard core, niti smo ikad čuli za takvo nešto. Đubre (Igor Kadijević op.a.), koji je osnovao Sikterse i koji je bio pjevač, htio je samo da budemo brži od Umjetnika ulice. Tube ga je pitao kako to Umjetnici ulice brzo sviraju, ovaj je imao to snimljeno na jednom walkmanu i to mu pustio, a Tubin je rekao da on može svirati duplo brže. Pokazao mu i to je bilo to. Naš prvi koncert od četiri stvari trajao je jedno 12 minuta uključujući i dolazak na stage (ha, ha, ha) pa je Fox napisao da sviramo triput brže od Ramonesa. Nismo mi znali što je to hard core, ali tako je bilo. Bili smo Đubre, Teo Šimeković, Tubin i ja, ali Đubre na prvom koncertu u Domu željezničara nije pjevao, spavao je ispod stagea. Drugi koncert u Opatiji smo svirali s Umjetnicima i Fitom, a za treći koncert smo ga izbacili iz benda jer nije dolazio na probe (ha, ha, ha). Na jednoj Gitarijadi smo bili drugi i treći, pa smo dobili mogućnost snimiti nešto i snimali smo u Dvorani mladosti, Funčić nas je snimao. Ali smo došli bez ijedne probe pa je Funčić bio lud. A Koraljko je vikao: Pusti, to mora tako biti, to su Siktersi! (ha, ha, ha). Danas to sigurno ne bismo snimili. A Funčić je vikao: Da ne bi slučajno netko napisao da sam ja to snimio! (ha, ha, ha). Najdraža uspomena mi je iz tog vremena, kada smo kao Siktersi imali koncert u Lovorci s perikama. Svirali smo Bosanca od Bijelog dugmeta. Imali smo neke druge stvari, pet dana smo se dobro pripremali i onda smo se posvađali. Norac nam je donio neke perike, ujutro smo došli u prostoriju da bi uvježbali pet novih stvari i rasturili smo (ha, ha, ha). Bilo je dobro. Nakon Siktersa smo napravili Go man. Goran Vrkić iz Mrtvog kanala, Simper s Vežice, Đerez je bio na gitari i Tomo. To je bilo dobro, napravili smo jako dobre snimke, trebali smo snimiti i ploču za Suzy, ali bili smo malo neozbiljni. No, to je rock&roll, nastavio je Župan, koji je ostao vjeran svom prvotnom glazbenom izričaju.
– Slušam ja svašta, osim cajki. To ne mogu, iritiraju me. Jazz me umiruje, rock uvijek slušam, u bilo kakvoj varijanti. Ovo što se pušta na našim radijskim postajama su bezlične i bez ičega. Ne znam vole li to ljudi zaista slušati, ali slušaju jer im netko servira. Pa se uvijek postavlja pitanje postoji li onda taj Ri rock? Postoji. Naravno da postoji. Ali moraš biti upućen da bi nešto čuo, moraš biti u tom krugu ljudi da ti netko da snimku pa da nešto čuješ. Kada se na Radio Rijeci čulo nešto? Možda Let 3, a i oni samo u posljednje vrijeme, naročito nakon Eurovizije. Za Radio Korzo vrijedi isto pitanje. A ne može nitko reći da nema bendova, sigurno ih ima, samo ih ne možeš nigdje čuti. Ta scena je nekako zamrla, utihnula, ali postoji. U naše vrijeme je ta podrška bila još manja nego sada, stvarno nas nisi mogao nigdje čuti, ali je postojala scena, bio je Palach, Kont… Previše godina imam da bih danas išao pred Kont, ali vidim da klinci danas drugačije žive, čini mi se kao da im je samo važna količina cuge. U naše vrijeme najgorim pankerima nije padalo napamet da sjede nasred ulice. Sigurno postoji Ri-rock scena, možda bi se to najbolje vidjelo da postoji Ri-rock kao nekada, ali da nije natjecateljskog karaktera. Mislim da ima jako puno bendova, samo na Mlaci gdje smo vježbali je bilo barem osam bendova. Riječki rock je danas u nekakvoj ilegali. Ne vjerujem ja niti da je ŠČ ono što želi Let 3 svirati, ali su prešli na zajebanciju. Možda su željeli da ih izbace s Dore, a oni su pobijedili. I sada su rasprodani. Napravili su dobar potez za sebe, otišli su tri koraka naprijed, mislim da je Fox najsretniji. Kao menadžer, dodaje Župan, koji smatra dsa je Goran Lisica Fox napravio puno za Ri-rock, ali je možda mogao napraviti i više, naročito na promociji mladih bendova.
Uz Dragana Župana na basu, Bene još čine Loren Župan – Bager i Aleksandar Ivaštanin – Sandro na gitarama, Roland Štrek – Roki i Karolina Badurina na bubnju, Bojana Perhat svira klavijature, Barbara Kežić Križaj i Silvia Zoretić su prateći vokali, a vokal je Dragan Parmać – Sarma.
– Mislim da će biti dobar nastup. Predstavit ćemo 11 pjesama, dobro smo se uvježbali, Sarma ima jaki glas, imamo i dvije stvari od Siktersa, ali ne iz onog hard core razdoblja. Sve stvari su nam rokerske, ali ne u smislu šprance, stvari su potpuno različite jedna od druge i vjerujem da će ljudi osjetiti tu našu energiju. Snimili smo i album kod Mateja Zeca u studiju GIS. Naravno, sve to sami financiramo, zaključuje Dragan Župan.
Zoran Kovač Kiss je Županovim stopama krenuo koju godinu kasnije, iako su generacija.
– Uz Župana sam ja sve to upijao i svaki događaj je bio čudo. Lovorka Kukanić, Dom željezničara, Palach. Prvi put u Palach sam ušao 1980. godine. Bilo je neko otvaranje, Josipa Lisac u Palachu. Bio je sve zanimljivo, imao sam svoje favorite. Punk je bujao kao blesav, bili su mi opasni neki bendovi, bila je podjela na metalce i pankere. Meni su neki frendovi, koji su bili pankeri, znali nešto nabaviti od Metallice pa bi onda kao špijuni to razmjenjivali. Normalno, na sve to gledam sa sjetom, bili smo mlađi, baš te briga za sve, živiš život puno rasterećeniji. Ugodno mi je kada se sjetim, Mrtvi kanal je bio opasan, pokojni Diego, pogo. Kako smo bili stariji, tako smo sa svima njima bili frendovi. Kako odrastaš, tako to sve biva drugačije, započinje Kiss.
Na riječkoj rock sceni danas nekoliko je bendova u prvom planu, sve ostalo, poput Bolida ili Bena, potpuno je nevidljivo. Jasno je da scena postoji, kao što je jasno da se za nju malo kada ili nedovoljno čuje.
– Svi znamo da ima bendova, ali sve nekako ostaje u sjeni. Super je da postoji udruga Ri rock, oni već godinama rade, mislim da nema njih ne bi toliko mladih bendova izašlo. Imaju mlađahne ljude koji uče svirati, netko se za te mlade cure i dečke brine, ali sve to nije kao prije. Nekad su šundaljke bile na periferiji. I to je bilo blagostanje kada usporediš s današnjim danima. Za Novu godinu sam bio gledati Tribute to Queen, šunjao sam se od početka Korza da bi došao do sredine s tom šundaljkom koja me je pogađala, s pevaljkama, narodnjacima i jaranlucima, šibao sam lijevo, desno, igrao sam se kao da je rat, fiju, briju. Sve je krcato toga danas u gradu. Pa ja moram otići u Njemačku, Italiju, Zagreb, Pulu da bi nešto čuo, Rijeka je što se toga tiče zamrla. Sretan sam kao dijete kada nešto uhvatim, nastavlja Kiss, koji je i danas ostao – metalac.
– Da, ostao sam metalac (ha, ha, ha). Ali tu je i punk, melodični hard rock. Dosta sam šireg gledanja na sve to skupa, bitno mi je da je to žestoko, razni žanrovi, ali sve me veseli. Nikad mi nije dosadno, dodaje Kovač, pa samim time na Morskom prascu najavljuje žestoku svirku.
– Mogu reći da se napokon osjećam zadovoljnim, kao bend Bolidi su nastali spontano, ali našao sam osobu identičnog razmišljanja, to je basista Tomi, odnosno Tomislav Smokvina. Rekao je da je napravio neke stvari prije dvadesetak godina i kada sam ja to čuo rekao sam da ću to svirati. Nas dvojica smo počeli, nastavili smo kod njega, onda je došao gitarista Ivan Gujević i dobro je da je došao, jer danas naći nekoga tko će ozbiljnije ostati u bendu to je lutrija. I sada sipamo te stvari, postojimo deset mjeseci, imamo jedanaest autorskih stvari, dosta je žestoko i uživamo u tome. Nečega u ovom gradu ipak ima, nešto titra, ali opet je sve to nedovoljno. Manje je događanja, publike je ostalo što je ostalo, ovi mlađi što su pohvatali su pohvatali, ostalo su narodnjaci i trap. Ja sam ponosan jer sam kao mulac otkrio svijet glazbe. Prijelomni trenutak bio mi je kada sam 1982. godine vidio Motorhead. To mi je bila strava. Nakon toga sam imao razrađen smjer, dodaje bubnjar Bolida, koji po godinama možda nisu mladi, ali ipak se ubrajaju u mlađe bendove.
– Mladi smo u smislu postojanja. Za deset mjeseci nije loše. Imali smo nekoliko koncerata, gledamo skromno, slijedimo neki put gdje će doći do snimanja, ali uskoro. Treba zabilježiti da ostane. Pogotovo danas kada su mogućnosti tako velike. Drago mi je da se Župan pokrenuo, i mnogi neki drugi poput Šumonje iz Callahana. I oni su super, odmaraju me. Drago mi je da poznajem te ljude, koji nešto rade. Uvijek je neka pozitiva, zaključit će Zoran Kovač Kiss.
