Popunjeno je bilo gledalište 27. veljače u Gradskoj knjižnici Rijeka na riječkoj promociji knjige „Matija“ autora, istaknutog istraživačkog novinara i književnika Drage Hedla. Hedl trenutno promovira knjigu diljem Hrvatske, a interes za knjigom samo raste. Žanrovski najbliža dnevniku, tragična je to Hedlova priča o suicidu sina Matije, doktora biokemije i znanstvenog suradnika na američkom Yaleu. Za omot i naslovnicu bio je zadužen Vladimir Šagadin, Hedlov kolega. Već na prvi pogled knjiga emocijom omota mami čitatelje. Da se i ne zna tema zasigurno bi privlačila svojom pojavnošću. Promociju je moderirao uvaženi umirovljeni novinar Branko Mijić koji je britkost i poetiku koju osjetimo čitajući njegove tekstove pretočio u pitanja. Nije bilo lako slušati Hedla, koliko god se snažan doimao, a ne zaplakati. Roman „Matija“ ogroman je iskorak u hrvatskoj književnosti s obzirom na to da je suicid i dalje tabu tema. Da je dodirnuo srca čitatelja potvrdio je i sam Mijić, a vrlo je vjerojatno da će se takav rasplet emocija dogoditi i svima onima koji su nakon promocije strpljivo čekali svoj primjerak knjige. S Hedlom smo razgovarali o sinu Matiji, suicidu, mobingu i smislu života.
Imala sam tu čast da me kolega Hrvoje Zovko odvede da Vas posjetim u Vašem domu u Osijeku. Tada me nasmijalo, zbog toga što ste naš najistaknutiji istraživački novinar, što na ulazu u Vašu zgradu piše „tražitelji smisla“. Čitajući mnoge komentare i recenzije nakon pročitane knjige „Matija“ mnogi su našli smisao. Kako to komentirate? I jeste li ga Vi našli dok ste pisali roman?
Nije bilo lako pisati roman o gubitku sina, ali imao sam želju i potrebu da ostane zabilježen Matijin život koji je bio izniman, uspješan i koji je imao, rekao bih, duboki smisao. Ali nažalost i teret koji Matija kao jedna iznimno empatična i osjetljiva osoba nije mogao nositi i naprosto se izgubio u prostoru i vremenu za koje on nije bio dizajniran. Matija je ostavio dubok trag ne samo u obitelji, nego i među svojim prijateljima, a isto tako i onima koji su ga upoznali u Americi, s kojima je surađivao. Ostavio je trag i u znanstvenoj zajednici. Objavio je nekoliko desetaka vrlo važnih znanstvenih radova o Crohnovoj bolesti. S druge strane smatrao sam da knjiga bude pomoć onima koji su nažalost imali sličnu sudbinu u obitelji i koji će nažalost imati takvu situaciju jer suicid nije baš tako rijetka pojava kako mi mislimo. Na neki način poruka knjige je ta da roditelji shvate koliko je važno posvetiti maksimum vremena svojoj djeci i prepoznavati znakove koji iz njih isijavaju. I možda prepoznati trenutke koje ja kao roditelj nisam prepoznao.
Možda preintimno zadirem s ovim pitanjem. Pored ulaza u Vašu radnu sobu stoji Matijin portret praktički u prirodnoj veličini. Je li toliko velika Vaša samonametnuta krivica koju imaju roditelji koji su proživjeli isto?
Kada se dogodi takva tragedija, suicid djeteta, to je nešto najstrašnije što se može dogoditi svakom roditelju i naravno da si onda postavljate bezbroj pitanja, tražite uzroke i pokušavate odgovoriti na neka pitanja koja možda niste znali da ćete ih u jednom trenutku života morati postaviti. Tražite uzroke tragedije čije dimenzije teško shvaćate i godinama nakon. Ja sam se naravno preispitivao, pitao se jesam li bio dovoljno dobar otac. Shvatio sam da sam ja imao boljeg oca nego što ga je imao Matija, a da je Matija meni bio bolji sin nego što sam ja bio svome ocu. Možda sam ga mogao drugačije usmjeriti. Jednom prilikom me pitao koji fakultet da upiše – glazbu ili kemiju – rekao sam mu tada da završi kemiju jer je to nešto čvršće za što se možeš uhvatiti, a da je glazba nekakav model koji će njemu pomoći da lakše savlada sve one teške trenutke studirajući. Danas mu sigurno to više ne bih rekao, prepustio bih njemu odluku. No to ništa ne znači, možda bi jednako tragično završio.
Novinari ne izvještavaju o suicidu, a kada se piše o suicidu kao temi pažljivo se bira svako slovo. Vi ste otišli korak dalje i potpuno se razgolitili u romanu, odnosno dnevniku. Zašto?
Suicid je tabu tema. To je stvar o kojoj se ne govori, a ja mislim da o suicidu treba govoriti, ali ne da bi se popularizirao kao neki izlaz iz problema nego da bi se shvatilo da je to nečija odluka koju treba poštovati. Da sam pisao o suicidu kao novinar, činio bih to puno obazrivije i ne bih ulazio u detalje kao u svojem romanu. Mislim da na to imam pravo. Knjiga može pomoći i onima koji se eventualno nađu u situaciji da si požele oduzeti život te da shvate kolika bol i praznina ostaje iza njih.
Govorili ste o zastrašujućoj birokraciji Yalea s kojom ste se suočili kada ste trebali prenijeti u Hrvatsku tijelo mrtvog sina. Je li danas čovjek više nego ikad samo broj?
Yale je jedna mašinerija, mašina koja apsolutno cijedi sve što je moguće od onih koji tamo rade. Matija je bio jedan od tih koji je sagorio na poslu. Tražili su da radi šest dana u tjednu od 8 ujutro do 20 sati navečer, a radio je iznimno težak posao i dodatno podučavao doktorande. Matija nije znao reći ne. Radio je dok je mogao i kada se našao u tom ćorsokaku, kada više nije znao kamo će se odlučio ubiti.
Progovarate o još jednoj tabu temi koja nije prisutna samo na Yaleu nego posvuda, a to je mobing. Rijetko tko se pobuni protiv mobinga, teško se dokazuje. Oni koji se i pobune prođu kao bosi po trnju, a često mobing može, kao i u ovom slučaju, dovesti do suicida. Je li došlo vrijeme da glasno počnemo govoriti o posljedicama mobinga?
Mislim da nismo dovoljno svjesni koliko je mobing prisutan i koliko je razarajuć za one na koje se primjenjuje. Od ljudi se danas traži previše, izloženi su prekomjernim zahtjevima poslodavaca koji traže da im je zaposlenik na raspolaganju u svakom trenutku. Pogotovo je to slučaj s novinarima koji rade u vrlo teškim uvjetima. To privatno vrijeme koje se ranije poštovalo i bilo uzus u ugovorima o radu danas je izostalo. Ne poštuje se slobodno vrijeme i privatnost.
Govorili ste i o bolesnoj utrci za uspjehom na Yaleu. Trebamo li kao društvo redefinirati što je uspjeh?
Mislim da utrka i želja da se u svemu bude najbolji guta ljude. Potpuno je takav uspjeh zasjenio čovjeka kao osobu koja osim posla ima privatni život. Nije sve u poslu. Mada živimo vremenu naglog skoka tehnologije kada nam prijeti i umjetna inteligencija koja može ugroziti naše poslove i ta želja za uspjehom će biti sve izraženija, a ljudima sve teže. Pitanje uspjeha je individualno. Volim gledati jednu seriju o ljudima koji su se potpuno izolirali od civilizacije. Ljudi polako shvaćaju da gube jako puno svoje privatnosti da bi imali nešto što nije vrijedno tolikog truda. Trebali bismo se više posvetiti sebi i svojim bližnjima, a bojim se da smo u vremenu koje nam to ne omogućava.
U knjizi pišete, a i na promociji ste se dotakli teme Donalda Trumpa, odnosno prepričavali ste nam kako su tekli vaši razgovori o političarima, posebice o Trumpu. Što mislite da bi Matija rekao na Trumpovu pobjedu i razgovarate li i dalje s njim u mislima?
Razgovaram i dalje s njim, naravno, Matija je bio vrlo razočaran kada je Trump nakon Obame došao na vlast. Mi so sa strašću ogovarali Trumpa, sigurno bismo to činili i danas. S jednakom strašću sam ogovarao i naše političare jer smo o svemu razgovarali. Bili smo istomišljenici liberalnog odnosa prema životu, politici i društvu.
Odlazite svakog 14. u mjesecu na Matijin grob i donosite šest ruža. Zašto baš šest?
Nema neki poseban razlog. Kažu da na groblje treba odnijeti paran broj cvijeća pa se nekako i ja držim te tradicije. Četiri ruže su mi bile nekako premalo, a dvije još manje pa sam se odlučio za šest ruža jer bi osam možda bilo previše. Te ruže uvenu za jedan dan. No meni je bitniji taj kontakt s njim kada dođem na grob, ruže su tu manje bitne. Bitan je taj osjećaj da sam ja na mjestu gdje su Matijini posmrtni ostaci. Tamo komuniciram s njim. Naravno, i drugdje, a ne samo na groblju. Dopire li to do njega ja ne znam jer ne znam puno toga o svijetu u kojem živimo. Možda postoji neki viši oblik svijesti za koji mi ne znamo.
Romanom ste učinili Matiju besmrtnim..
Bit će mi drago ako ta knjiga bude barem u nekom virtualnom svijetu predstavljala nastavak Matijinog života.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
