Tjedan je ususret velikom obljetničkom koncertu u opatijskom Centru Gervais, u čast 60 godina glazbene karijere Duška Jeličića Duleta. S osnivačem, tekstopiscem i pjevačem opatijske Ča-val grupe Bonaca, “ocem” Ča-vala i Balinjerade i “nonotom” Ča-rocka nalazim se u kavani bivšeg hotela Palme, dok vani traje potpuni prolom oblaka, ‘a na zemlju škrope kapi, kako lešnjaki debele’, kao iz Duletove pjesme Neverin.
Dule: Ča si rekla, ArtKvart? Moremo na ti, molin te? A znan i, kako ono, kulturni separe ili urbani separe?
Ja: Urbani separe!
Kako su dobri! Svirali smo im jedamput tamo na Školjiću. I naš ča, mi se jako pježalo. I Pasarić bi po ljeti v Reke organiziral u starom gradu “Ljeto je u starom gradu”. To se meni tako dopalo da sam pokle pitao, Koraljko, mogu ti pokrasti ime? On govori, daj, moreš. E, hvala. Pa sam organiziral “Leto je va mojen portiće” va Opatije. Ma naš kako je bilo lepo. Bilo nas je preko desetak. Mi smo malo svirali, pa bi gosti odsvirali, pa bi neko otpjeval, pa bi Marina izrecitirala, pa neka klapa.
To je zapravo potpuno suprotno ovom što će biti sada u Centru Gervais?
Ja sam moju tu šestdesetu obljetnicu otel obilježiti skromno nekako, recimo, kod Barića da se nađemo mi, dve, tri, pjesme, ono, toliko da obilježimo da je to bilo tako. Pedeseta je bila nevjerojatna u Voloskom, va Liburnije, toliko je ljudi došlo. I zamisli ti, još su bili svi živi od mog prvog benda Royali. Majko mila, evo, sad smo ostali samo Ranko Ožbold i ja. Međutim, ja sam na Dobroj Jutro Hrvatska spomenul da za 29. novembar obilježavam 60 godina kad sam prvi put s bendom počeo svirati i onda je to Nando čul i zval me, Dule, daj da mi to organiziramo. A si vidjela koliko su nakrcali stvari? (smijeh) Oni su zamislili da mi tamo sjedimo i da ja slušam kako oni izvode moje pjesme. Ma ja govorim, daj, molim te, ča je ti je ćo, moramo mi neš. Tako da ćemo mi ipak pet stvari u komadu ko Bonaca odsvirat. Jedno dva kovera ćemo, kako se to danas moderno reče… Sam dobro rekal? Ta dva kovera ćemo, ja ću nešto ovako malo povedati. I onda ćemo skupa Tamra Brusić, Staraj Mauro i ja otpjevat ono ča smo pobedili na Miku, a svi skupaj na kraju Petersin i Češanj. Ferlin vodi, pa će i on kantat, a i nekakvo iznarađenje spremaju.
Zaš baš čakavština?
Kad san pisal pjesme, počel san na čakavštini razmišljati, pisati. Mene su iz Splita dopejali, moja mama je Zagrepčanka, otac je iz Selca, a ja sam moje djetinjstvo, prvih 10-11 godina, proživel u Spliti, u centru geta, tamo gdje se snimalo Velo Misto, gdje je Brico imel radnju, i dole na rivi. Tata je mlad umrl i onda su me dopejali u Opatiju, i za pegulu, ljudi se čude kad ovako daži par dani za redom, a onda kad smo mi prišli u Opatiju mesec dan je dažilo, svaki dan. Moja mama već ni znala ča će z manon, lud sam bio od nostalgije za Splitom. I onda se ko i svi, pa tako i ja, zaljubiš u Opatiju, i to ti je to. Došlo je ljeto.1958. smo mi već došli u Opatiju, to leto je bil prvi opatijski festival. A ja, joj, od muzike (strese se), na sve probe bim pobegal nutre va Kvarner i onda na kraju i na festival. Kad bi videli klinca unutra, redari bi me izbacili van, a ja kroz ženski zahod opet nutra. Čak se na jednoj snimci vidi kako se skrivam iza kamermana.
Kako je krenula ljubav prema glazbi, s festivalima ili?
Puno prej. Moja mama je jako lepo pjevala, a i ja sam odvavek volel pjevat. Kad sam bil mići šal san na Brač, otkuda mi je bila nona, zove se Glavica, to je na samom vrhu Postira. Oni su bili, naravno, poljoprivrednici i svako bi jutro išli u polje, i onda bin in ja odnesal obed i dok sam išao gore, među one maslinike i kroz zidići bin kantal tutta forza O sole mio ili neš. Jedan put je jedan starej došal, preko zidića se nagnul da vidi ki to kanta. Koliko sam mogal imet, 5-6 let. Ili bi me mama povela u društvo, onda bi oni pjevali, a ja bi njim kantal tercu, nisam znal da je to terca, nego je meni to tako lepo zvučalo. Oduvijek san volel pjevanje i prije nego san počel u bendu svirat, vavek bi tamburali, i gitaru sam sviral, a prva službena gaža je bila u Liču u Gorskom Kotru, 29. novembra u Vatrogasnom domu, da sam ja stal na binu.
Prva ljetna gaža, je bila u Malom Raju va Ičići, Piccolo Paradiso, tamo smo svaku večer pičili Beatlese, Stonese.. Kiko i ja smo šli doma Lungomare, a evo ga Aljoša s gitarom. Mogal bi ti na milimetar reći kade je to bilo, kade smo se sreli. I Aljoša mane govori, čuj uvod! Skinul je originalni uvod od Michelle! Dan, dan, dan, dan, dan, dan, dan, dan, dan, dan, dan, dan, dan.. ja nisam mogal dočekat večer da mi to odsviramo!
Kako ja strašno volim pjevati blues, otpjevat ću u petak Bring It On Home To Me, obradu od The Animals, jer oni su svirali obrade, to je isto narodna, samo ću ispričat priču prije toga, reći ću da volim pjevati blues i da su davno moja dva prijatelja Vološćana, impatala dve Holanđanke. Znaš ča znači impatat? Ako kažem galebi, odmah znaš o čemu je. Njih dva su impatali dve holandčeke i došli u Lovran, a mi smo ko Royali svirali u restoranu Jadran. Kad su čule su kako pjevam, prej nego su šle ća va Holandiju su mi rekle da će mi poslati jednu pjesmu, i da to obavezno moram naučiti. Prošlo je možda 10-15 dan, mi sviramo, a na ceste se zaustave pet, šest bajkera u kožnatim jaknama, kadine, črni, dugi lasi. Uđu, sjednu i gledaju u mene, i na pauzi i digne se jedna od njih i ide po škalinima do mene, predstavi se i izvadi jednu singlicu. Naravno, one su obilježile koju ja to pjesmu moram naučiti, a tekst je bil za današnje vreme, avangardan, provokativan. To je bil kraj šestdesetih, početak sedamdesetih. I sad ja prvu kiticu pjevam hrvatski, aš je blaža, a ono ča je bilo žešće san na engleski, morda se neće skužit. Uglavnom, nikakvog incidenta nikad nije bilo, ali šefu je zasmetalo, pa nisan smel više to pjevat, a čudan čovek. Jedna naša nam je nakon sto godina rekla da je samo radi te pjesme dolazila. Zagubio sam negde singlicu, ne mogu ju naći nikako. Holandski bend.
Vaša supruga Silvana Jeličić i Edi Lazarić su od samih početaka s vama u grupi Bonaca.
Mi tri smo početna postava, osnovali smo se ’76. u jesen, kada završe ljetne gaže. Raspali smo se mi kao Jučer Nestali i oni kao Adriatic, ne radi svađe, nego završila je sezona, i napravili smo Bonacu. Nakon prve postave puno se mijenjalo, a nas tri smo osnovni.
Silvana mi je bila profesorica glazbenog.
A ja? A ti bivaš na Volosku? Onda si ti Vološćanka.
(u isti glas) Mačka z Voloskega!
Koliko verzija je to doživel taj “Mačak z Voloskega”! U petak će ga odsvirat Finta de Mona, ovi pankeri. Ajme, ja kad sam prvi put nijh ćul nisam mogal da verujem. To je takva brzina kojom oni sviraju. A neko je… To je čak na internetu. Neko je tetoviral moju sliku sa stojadinom. Kad san to videl… Moreš ti to zamislet.
Kako je došlo do svirke u Močvari?
Zove mene Mrle i govori, bite šli vi z nami u sklopu Strašnih Riječana u Močvaru zagrebačku, a ja mu govorim pa znaš ti ča mi sviramo? Znam, zato te baš i zovem. Ajde, idemo. Mi prvi nastupamo vani pod jednom ogromnom strehom i tamo se još takmiče triperi, kuhaju tripice. Silvana i Edi su zimogrozni i sad moramo se tamo poštekati, prolazi tonac, ja govorim molim vas, hoćete nas ukjučiti? Pa samo se vi sami poštekajte. O jebenti. I mi ti se to nešto potakamo. Edi provuje klavijature i Silvana svoje, kada čuješ nekoga u publici, a znaš ka je publika? Čuješ nekoga iz publike viče Beli, Cresi i Lubenice! Edi ti takal Beli, Cres i Lubenice i mi smo jedno, uru i pol sopli. Poslije su mi rekli da je glavna organizatorica tri puta dolazila van da neka nas zaustave, aš da moraju unutra svirat, a svi su judi vane. Ali u Močvari tako? I vidim da sve tekstove pjevaju! (smijeh)
U Ča-valu i Ča-rocku ste od samih početaka, odnosno s vama je i počeo?
Ča-val ti je počeo sa rock’n’rollom, sa Petrsinom i Češnjon. Ta pjesma je stajala u fonoteci radio Rijeka godinama. Nije bila čakavština u to vrijeme. Izvodili smo čakavštinu. Ali to niš’ pokretalo. I Franci Blašković je na čakavštini pjevali. I Gustafi. Ali ništa se nije pokretalo. Mi smo normalno čakavske pjesme izvodili. Da bin ja jednog dana srel Mira Paušića, sad zove Luca Montecchi, jedril je skupa sa mnom u jedriličarskom klubu. U to vrijeme, on i Vjeko Alilović su urađivali jednu emisiju na Radio Rijeci. I ja govorin, Miro, imaš tamo u fonoteci jednu pjesmu, obzirom da je vreme maškar ako ju moreš pustiti jedan put, dva put. I oni ti puste PeterSin i Češanj jedan put, pa dva put. Pa su to počeli vrtit, pa ti je to došlo na Riječki top 15. Onda je bila samo jedna top lista, Riječki top 15, sve je bilo gore. Počeli su judi glasati, najpre su bili malo iznenađeni, ma ćo, rock’n’roll na čakavštini? Došli smo na prvo mjesto, skinuli smo s prvog mjesta Enigmu, onaj poznati svjetski kor. Kako se to počelo vrtiti pital me Vjeko ko iman još ča. Snimil san kod Baše “Pod Učkun”, na tekst Draga Gervaisa, snimil san “Opatijo, Opatijo” i “Mariju”. E, kad su počeli Mariju vrteti, da je onda kraj mene bil neki pametni menadžer, još ni bila ni kazeta snimljena. Ovi koji su na Korzu prodavali kasete, oni su snimali kad bi ju na radio kalevali, a Ferlin je namjerno komentiral, samo da ne bi mogli to prodavati, a oni su sa svim time ipak prodavali. Čudovatno. Rekal je Andrej Baša da je “Marija” napravila renesansu čakavštine. I onda on mene zove da ja pridem na Mik. Ma ja govorim, daj Andrej, ja sam bendski pjevač, kakov festival. Na kraju me ipak me zmutil i pjeval sam taj “Neverin”. Možeš misliti, nakon Uriah Hipp-a, nakon Deep Purple-a, Beatles-a i Stones-a ja kantam, sunce pali se je vedro… Sad je to narodna pjesma, sad nema gdje se to ne izvodi. S početka mi je bilo to jako čudno. I tako me on ipak zmutil, i hvala mu na tome. Doživel san takve prekrasne trenutke, a bilo je i onih trenutaka, ali bože moj,… six, seven, ča ja znan, to sam videl na televiziji. To je ono, je ti dobra kava? 6-7. A tebi gemišt? 6-7.
Dobil san tri nagrade grada Opatije, ko Duško Jeličić, kao Bonaca, i za životno dijelo, pa to ima deset godina, ako ne čak i više. Zadnja nagrada je vezana uz dvadeset tisuća kuna. Pred deset godina dvajset tisuć kun, to je bila lova, i za mane. Ja sam to sve lepo podelil. Da si ti videla reakcije. (smijeh) Da si mane muž, ja bin te ubila, ma govorin, moreš mi puhat. Najprije san otišal u našu pučku samoposlogu na Vasanskoj i pitam ča im rabi, i Lovorka mi govori kozmetika, sapuni, četkice za zube, pa san išao sam gore u Lidl, toliko sam tega nakupoval, ali sam bil z motorun, pa sam se moral doma vratit po legendarnog stojadinca. Onda u Lovranu, domu za napuštenu malu dečicu, išli smo u Bauhaus, sam nakupoval ljuljačke, karijolice, lopatice, peska, tobogančiči, i onda sam zval direktoricu, voditeljicu, Pažinku, koja je vodila dom za osobe sa posebnim potrebama, smo šli, još je Bila bila, i nakrcali pet onih vozići, sva sreća da je bil jedan prijatelj moj vani, smo z dva auta to odpejali. Pa psi i mačke iz Lovrana, “Lunjo i maza”, njima ča im treba, peska, hrane. Ostalo je jedno 300-350 kuna, to smo išli kod Barića, u naš kafić, tamo neku pijaču popili, i ja san bil sretan i zadovoljan. Na kraju se ča si starej, se vidiš da ti manje rabi. Čuj, moraš imet, nisu šoli na svijetu sve, ali fa komodo, komodo bi rekli talijani. Moraš imet, ali bit pohlepan ko ovi naši političari, to je katastrofa. Ja to ne moram vjerovati.
Za starački dom naš opatijski sviramo preko 25-26 godina volonterski. Svake godine jin sviramo za maškare. Još prijašnjem direktoru Marijanu govorim, Ča se nisu štufali? Meni je to uživancija, ni mi teško. Jedino mi je koje kud krivo kad me doživljaju zdravo za zagotovo. Čuj, ja sam takov kakov sam. Ne znam da li si čula pjesmu “Unconventional”. Eko, to ti otprilike kao autobiografija. Ne mogu ja z svoje kože pobeć vanka. I onda, ljudi, u pravilu, 90% njih, moju dobrou namjeru krivo protumači. Ali tako je i gotovo. Meni ni teško pomoć.
Kada nastupate, što je u 60 godina ostalo isto, a što se promijenilo?
Što se mene tiče, mog doživljaja kad ren svirat niš ni različito, jer ja gren z gušton vavek, nikad nisam šal svirat radi love, nego jednostavno to volim, volim svirat, a novac je normalna posljedica toga, a dosta san se i za niš nasopal. Ča se toga tiče mi je isto, ali ča se tiče tehnologije se jako puno promenilo. Imam ovaj novi pametni telefon. Borim se sad z njin. Sva sreća da smo žena i ja istovremeno kupili, ma pride mi da ga raspalin. Iman laptop, znam ga ukopčat, iskopčat i doć do Kašmira, recimo, od Led Zeppelini, kad mi dođe želja da čujem. Sad preko ovog telefona, joj kako se lepo čuje.
Za kraj pitanje, netko tko nikada nije čuo Duletovu muziku kako biste ju opisali?
Meni dođe sve spontano. Ja nijednu pjesmu nisam napravio s nekim predumišljajem, zbog toga i toga, da bi postigao to i to, nego nako mi dođe. Znaš kako stari ljudi reču? Da pride blagu i kozan. Ko da koze nisu blago. Ali su koza toliko posebne. Njima kad dođe, dođe. Moraš ti Markove konake pričati, ali kad njoj dođe, dođe.
Onda možemo s tim i završiti, dajte čitateljima neku glazbenu preporuku za vašu pjesmu.
Pa recimo, “Ona ima neko leto”, ima više slojeva pjesma. Ili “Opatijo, lepotice zavavek”, ili ako ne to onda “Unconventional”. Sad su ju otkrili, nakon sto let. Valjda će nan bit lepo vreme petak.
Istaknuta i fotografije u tekstu: David Kurti
#Bonaca #Ča-val #Čakavština #Duško Jeličić Dule #Opatija
