Dakle: SPLIT HAPPENS! Upravo sada i ovdje, u jednom kafiću u centru grada, čije ime završava mojim inicijalima „AK“. Čim sam u njega ušao (po jutarnje ritualnoj navici), dobio sam po nosu. Bio je to snažan udarac smradom fekalija iz zahoda u podrumu. Odmah sam izišao, nagazivši pri tomu debelo gumeno crijevo koje je vijugalo između mojih nogu pa niza stepenica do sanitarnog čvora. Onda sam spazio dva radnika, parkirao se na susjednu štekat, naručio kavu, smotao dugačku cigaretu i zapalio je i ispuhao brže-bolje dugi dim u pravcu smrdljive radnje. Imao sam i što čuti.
„Smrdi sve živo!“, prvi je radnik referirao nekomu odozgo u mobitel. „Pumpa ne radi. Doli je loše spojeno. Mi smo tu bespomoćni.“ Drugi je radnik, naslonjen na sunčani dio zida uličice, šutio u znak slaganja. Ja sam dimio i dumao. Bilo mi je ogledno: Split ima ozbiljan problem u donjem dijelu sebe, u svojim crijevima (uključujući rektum) i stomaku (a vjerojatno mu je i jetra problematično, u najmanju ruku masna). Zato mu se i dogodio ovaj smradni incident, kojemu sam bio nehotični svjedok. Morao je, prije ili poslije, a kad je već tako, onda bolje prije. Svaka bolest ima svoju povijest (a imamo i bolesnu povijest, naročito suvremenu) pa tako i ovaj splitski zapetljaj crijeva u čvor. Oni čiji pamćenje seže duboko u Povijest (naročito balkansku) pretpostavljam da će predložiti kirurški odlučni rez, u maniri Aleksandra Makedonskog koji je jednim udarcem mačem prerezao Gordijski čvor (nad kojim su godinama grčki filozofi politički korektno filozofirali).
No, ovo je Splitski čvor pa je nužno dvostruk (mozgovno-crijevni tj. mentalno-sanitarni), a mogao bi biti i četverostruk (društveno-politički). Kao takav (za sada samo dvostruk) ima i svoju dvostruku konotaciju (koja izaziva dvostruke stranačke reakcije). Osim toga, i neka druga su vremena pa mačevi nisu više u modi (ma koliko se Thompson trudio što dublje zabiti u pozornicu onaj svoj mač) pa čak nisu više in ni skalpeli, barem ne u razvijenom svijetu koji prakticira lasersku kirurgiju (a svjetlosnom se terapijom rješava kancera). Prije predlaganja adekvatnog i efikasnog rješavanja splitskog sanitarnog čvora, valja se podsjetiti skraćene povijesti tog oboljenja koje nije od jučer. Počelo je, sjetite se, prije nekih desetak godina onom kantom govana po glavi Ante Tomića.
Shitting & peeing
Mjesto radnje: Pjaca tj. Narodni trg, koji je to samo de iure a de facto je Međunarodni trg (kojeg već pre/dugo ne ispunjava splitski narod već strani turisti). Čin znate: izlijevanje kaše od govana po glavi novinara i književnika (koji je tu pio kavicu i čekao inspiraciju). Počinitelj: neki lokalni anonimac (ali bez fantomke), kojemu su išli na kurac Tomićevi tekstovi (također bez kapuljače). Iako se to, vjerujem, desilo prvi put na svijetu, od kada je novina na njemu: da netko polije govnima nekog novinara radi nekog njegovog novinarskog uratka! To je moguće samo u Splitu i to od jednog Splićanina drugom Splićaninu. A samo zato što je prvi (anonimni) Splićanin u drugomu (poznatom) Splićaninu vidio druga (sa svim konotacijama koju ta riječ kod šutljive mase izaziva), a ne hrvatskog gospodina (sa svim dotacijama koje ta imenica i njen atribut podrazumijevaju).
Kao što kazah na početku: SPLIT HAPPENS. Kakva je bila narodna reakcija na taj shit performance na Narodnom trgu usred bijela dana? Ako je suditi po broju komentara na društvenim mrežama, naše je društvo (kako splitsko tako i ono šire) podržalo performera, a ovih dana se može pročitati i par upozorenja tom imenjaku dr. Ante Pavelića da bi mu se uskoro mogla dogoditi i repriza s istim sadržajem u kanti. U međuvremenu, od tog povijesnog performansa u javnom prostoru, Split je nekoliko dana jako zaudarao od smrada s odlagališta smeća Karepovac, a možda je to bilo prije spajanja sadržaja kante s Antom. Nije bitno: u tom slučaju taj je smrad, koji se spustio u grad, bio uvertira u kantatu „ Split Shits Shine“ (skraćeno: SSS), koja se slijedećih dana razvila u koprodukciji sa stranim partnerima, konkretno: europskim turistima, ponajviše iz Engleske (koji su zapišavali gradsku jezgru gdje bi im se, od pive, pripišalo, a bilo je i riganja vrlo slobodnog stila).
To je toliko uzelo maha da je je prijetilo govnima po kantunima slijedeće sezone pa je naišlo na snažan otpor naroda iz centra grada (kojemu je na čelu bila jedna glasna i hrabra žena!), što je prisililo tadašnju gradsku vlast da reagira strogim mjerama u strogom centru grada (kako jedino i priliči). Te je opasnost od stranih govana izbjegnuta. Tom ne/prilikom Splićani se nisu pravili Englezi (kao u slučaju kante i Ante) nego su se digli u obranu svoga grada od tuđinskih zapišatelja. S druge pak strane lica Splita je njegovo naličje ilitiga Sjena: kada neki naši rade neka sranja, pa i tona teška, kao olakšavajuća okolnost im se uzima u obzir ispričnica da su to „naši fakini, naši dečki, naša torcida“ (koji su ponekad skloni „incidentima“). U takvoj društvenoj klimi problemi se brzo razvijaju i šire, a sporo smanjuju i rješavaju. Pa se brojke crnih majica i kapuljača ciljano smanjuju, od cca pola milijuna do pola stotine.
Taj bi se upalni proces mogao stručno dijagnosticirati kao ecalatio ad minorem (eskalacija umanjivanjem). Bilo ih je, dakle, 50-ak, u crno maskiranih i s fantomkama na glavama. Bilo je to u Gradskom kotaru Blatine. Trebala je to biti folklorno-kulturna večer ansambla iz Novog sada, u sklopu manifestacije „Dani srpske kulture u Splitu“. Trebala je biti, ali nije jer su bili kulturno zamoljeni od momčadi u crnom (koji su im se uljudno predstavili kao „Hrvati i rimokatolici“) da mirno napuste dvoranu i da im se tada ništa neće dogoditi. Pri tome su ih par puta glasno i složno pozdravili svojim identifikacijskim i identitetskim pozdravom „Za dom spremni“. Koji je, zna se, „stari hrvatski pozdrav“, kojim se danas pozdravlja nepriličan broj mladih Hrvata. Organizirano spontano, mladost – ludost. Možda bi je trebalo povući za uši zbog ušatog „U“ ali tko da to prvi učini? Naš premijer? IIi predsjednik?
Francuska lekcija
Bilo kako bilo, pokazalo se da nastup tih „Fantoma neslobode“ (kako bi ih Bunuel nazvao), na zatvorenoj sceni kotara Blatine, nije bio toliko mladenački spontan kako je izgledao na prvi navijački pogled. Odvila se brza policijska potraga koja je otkrila trojicu kolovođa tog grupnog performansa s vukovarskim alibijem. Prosječno su stari 50-ak godina, dakle, stariji (unutarnji) maloljetnici. Cca 50-ak ljudi se sutradan okupilo pred „Aliance francaise“, u Marmontovoj ulici, povodom otvaranja, točno u podne, izložbe slika Budimira Dimitrijevića, pogađate, također u sklopu Dana srpske kulture. Glavna zvijezda dana bio je Milorad Pupovac pa je u skladu s tim, bio okružen novinarima i kamerama, kada sam pristigao na mjesto događaja s limenkom pive „Stella Artois“ u jednoj i cigaretom u drugoj ruci (elementarne ravnoteže čestica radi).
Prvo što sam primijetio je bilo da su i ti ljudi bili obučeni pretežno u crna odijela (kao da je riječ o nekakvom opijelu), što se posebno isticalo na suncu u zenitu, a ja sam se među njima isticao jedino po crnom prozračnom šeširu inače sam bio odjeven u par nijansi plave, s jednim nevidljivim crvenim detaljem tj. donjom majicom). Očekivao sam i dolazak grupe mladića u crnim trenirkama i brzo sam ih dočekao, njih 20-ak, a najkrupnijem među njima je pisalo na leđima velikim bijelim slovima „PITT BULL“. Mladi psi poraća ili – predraća? U susret im je izišao naočit inspektor u civilu pa su bili parkirani ispred peškarije, na čijem zidu stoji grafit „PAUK“; nema slučaja. Tu su ostali dok se ceremonija otvaranja izložbe nije u miru (posve u skladu s umjetnikovim imenom) završila. Slike su i dalje u izlogu, korektne, pomalo nadrealističkoga štiha, tehnički vrlo vješto izvedene, riječju – benigne.
I na tom mjestu se očitovala dvostruka konotacija, ali ovaj put francuska. U „Francuskoj alijansi“, u ulici koja nosi ime francuskoga maršala Marmonta, srpska izložba, a vanka 20-ak sportski elegantno odjevenih mladih Hrvata (u crnom svaki lik izgleda elegantno, čak i kad su mu bokovi širi od Thompsnovih). Na sigurnoj udaljenosti, koliko od slika toliko i od umjetnosti kao takve (osim one ulične) – bio je to znakovit prizor poučne poante. Francusko je prosvjetiteljstvo tj. Racionalizam u Hrvatima ostavilo vrlo malo traga, o suvremenim građanskim slobodama i pravima (koja uključuju i pravo na pobunu na ulicama), da ne govorimo. Francuski jezik slabo ide našem brdskom čoviku koji se osjeća pomalo pederski kad ga ide govoriti pa između francuskoga govora i hrvatske šutnje bira nju. So, it was Split French lesson to croatian culture & democracy.
Argentinska lekcija
Dan poslije, u gradskoj knjižnici Marko Marulić imali smo priliku naučiti argentinsku lekciju o slobodi, savjesti, identitetu i demokraciji koja oslobađa, a dao nam ju je Drago Pilsel, na predstavljaju svoje autobiografske knjige „Argentinski tango“. I tom je događaju prisustvovalo 50-ljudi, ali glava većinom pokrivenih bijelom kosom. Ne čudite se: čovjek živi dokle uči, kao i što – ako je poučljiv – uči dokle je živ. Dragu je, kao bogoslova, književnost učio Bergoglio, kasnije poznat kao papa Franjo (koji je bio stručnjak za Borgesa), a kasnije su ga drugi veliki ljudi u životu učili potrebnim znanjima iz teologije i ostalih misaonih disciplina, među njima i neki znalci Hrvati. Pod njihovim utjecajem i tragom njihova primjera Drago je, kao dobar učenik, postao uzoran novinar i književnik. I prestao biti veliki Hrvat i ustaša, što su u njegovoj obitelji (u kojoj je Ante Pavelić bio rado viđen gost) bile istoznačnice. S takvim pedigreom bio je predestiniran za karijeru uspješnika u emigrantskoj sljedbi Poglavnika, ali Dragina glava i srce su težile pravoj slobodi od svih okova (pa i onih obiteljske tradicije) i nju je našao u kršćanstvu franjevačkog smjera.
No, nije obukao fratarsku halju probuđen iz mladenačkog religioznog zanosa otkrićem seksualne manipulacije s petoricom njegovih mlađih kolega istovremeno od strane voditelja njihove misije u jednom plemenu na sjeveru Argentine, koje nema glagol „imati“ u svome jeziku! Da, što se tiče identiteta (kojeg se nije držao kao ovi pijani plota) on je ne samo Hrvat nego i Argentinac, kao što je sam rekao. Po dolasku u Jugoslaviju (koja mu je obiteljskim odgojem bila usađena kao sinonim zla) Drago postepeno stječe nova iskustva i znanja o samome sebi, ljudima i svijetu te leti sve dalje od gravitacije ustaštva (kao sinonima za hrvatsko katoličanstvo) te dolijeće sve do otvorenog, humanog neba Ekumene pa postaje prijateljem i vladike Porfirija (što ga ne smeta da njegov govor pred Putinom nazove sranjem). Itd. i tako sve bliže Bogu, sebi i ljudima pa će čak dogodine i doktorirati na temi iz pravoslavlja.
I što ćemo sad? Što bi sve dale one glave ispod crnih kapuljača da imaju barem pola njegovog ideološkog i političkog obiteljskoga nasljeđa? „Ma dali bi guzice“ – odgovorio mi je my gay friendly friend. Valjda čovjek zna što govori. A ja kažem da je vrijeme da zaokružimo ovaj special Split report završnim rezultatom utakmice koja se u ova dva dana odigrala na splitskom terenu. Bijeli su pobijedili s 2:1. I to je pobjednička formula za 21. stoljeće!
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #lekcija #Split #Split happens
