Vjerujem da nisam u manjini kad kažem da su neka od najboljih umjetničkih djela ona koja tjeraju na preispitivanje, nisu prvoloptaški očita nam i jasna, a ponekad nismo isprva ni sigurni jesmo li svjedočili nečemu što nas je oduševilo.
Drugi dan 30. Revije lutkarskih kazališta Rijeka okupilo je u HKD-u na Sušaku impresivan broj posjetitelja na predstavu Koncert Tijela u izvedbi Kevina Augustinea, osnivača, izvođača i režisera koji djeluje pod nazivom Lone Wolf Tribe.
Na papiru bi opis o razdvojenim, anatomski realističnim dijelovima tijela, potpuno lišenima kože koji traže svoj način da se spoje i ožive djelovao uistinu sablasno, zastrašujuće i morbidno. Gledajući na pozornici pomno i s razlogom razdvojenu lubanju, nogu i ruku koji su potpuno ogoljeni te im vire vene, mišići, tetive i kosti i bile bi uznemirujuć prizor da nije Augustinevog nježnog i poetičnog pristupa svojim „lutkama”.
Minimalističkim pristupom, Augustine zaokuplja pažnju gledatelja podjednako, ako ne i više, svojom pojavom, uistinu fantastičnom kontrolom tijela. I sam gotovo potpuno ogoljen, minucioznom koreografijom koja ne dopušta trenutak nepažnje, gotovo svakim dijelom svoga tijela upravlja lutkama/dijelovima tijela čitavim tijekom predstave na izuzetno nježan način. No, s druge strane, njegovo kretanje pozornicom dok nije u doticaju s lutkama djeluje pomalo začudno, nezgrapno i ranjivo, poput novorođenčeta. Možda bi preciznije bilo reći Frankensteinovog čudovišta. A opet, nevjerojatno gracilno, poput baletana.
Poigravajući se, otkrivajući svaki dio tijela koji mu je na raspolaganju, Augustine stvara atmosferu koja djeluje na momente košmarno, a s druge strane dječje snoliko i začudno. Stoga uvelike valja veliki naklon dati Marku Bruckneru koji je zaslužan za glazbenu kompoziciju, Ayumu Poe za oblikovanje svijetla. Ilya Vett stoji iza tehničke podrške i scenografije, a za izradu maski i kalupa zaslužna je Gloria Sun. Inspirirana japanskim buto plesom, predstava opravdava svoj naziv- koncert tijela. Svaka scena doima se poput djelića simfonije, a lutke/dijelovi tijela poput tih djelića traže tijekom predstave način da se u konačnici spoje.
Predstava je nelinearna i neverbalna, a na trenutke smo u mraku (kako doslovno tako i metaforički), što dovodi gledatelja do preispitivanja i poniranja u sebe sama. Promišljanja o smrtnosti i krhkosti života, a s druge strane slavljenju novoga života, meditativna je ovo predstava koju je zaista bilo užitak pogledati.
#30. Revija lutkarskih kazališta #Hrvatski kulturni dom na Sušaku #Kevin Augustine #Koncert Tijela #Lone Wolf Tribe
