O tome da fašisti više ne skrivaju svoj plan govorili su nedavno novinari Novosti kao i Darko Lukić na gostujućem predavanju u okviru ovogodišnjega Queer Zagreb Festivala koji je bio usmjeren na najstigmatiziranije skupine. Trans zajednica jedna je od najstigmatiziranijih zajednica te se kontinuirano suočava s različitim oblicima društvenog, političkog i ekonomskog pritiska, kao i nasilja, manifestno je označio svoj ovogodišnji program Queer Zagreb Festival.
Navedeno je posebno bilo naglašeno u izvedbama argentinske glumice Maiamar Abrodos koja je zasigurno zvijezda ovogodišnjega izdanja. Riječ je o njezinim izvedbama u predstavi Sva moja tijela (režija: Gonzalo Quintana) i predstavi ReInA en el Gondo (dramaturgija i režija: Natala Villamil). I dok autobiografska predstava o svim tijelima Maimar Abrodos utjelovljuje intimno putovanje o najvažnijim događajima nevjerojatnog života (u 41. godini života konačno ostvaruje željenu tranziciju u trans ženu), a sve to kroz nišu predavanja o kazališnoj perspektivi kako utjeloviti ponor, izvedbeni abis, predstava ReInA en el Gondo problematizira egzistencijalno pitanje o tome da transosobe starost često doživljavaju vrlo rano. Pritom u izvedbama tijela individualna mitologija provučena je kroz političko – njezin aktivistički angažman kao i kroz činjenicu da je jedna od prvih osoba u Argentini koja je zakonski promijenila rodni identitet. Dokumentaristički je na videozidu prikazano kako joj je nove dokumente, novog identiteta, 2012. godine osobno uručila tadašnja predsjednica Cristina Kirchner. U spomenutoj predstavi ReInA en el Gondo motiv lončanica i biljnoga svijeta zauzima važno simboličko mjesto. Premda predstava polazi od iskustva trans starosti, njezina se tematika postupno širi prema univerzalnom pitanju starenja kao egzistencijalnoga iskustva povezanoga s prirodom, prolaznošću i brigom za navedene lončanice.
Radnja je smještena u stanu u kojemu protagonistkinja broji cvjetne motive na plastičnom stolnjaku, kroz vizuru vlastite životne priče, čime se stvara intimna atmosfera obilježena istodobno nježnošću i melankolijom. Posebno je naglašena činjenica da trans žene starost često doživljavaju vrlo rano, ne samo kao biološki proces nego i kao posljedicu društvene marginalizacije, nesigurnosti i dugotrajne izloženosti nasilju i isključenosti. Predstava tako otvara iznimno važno pitanje starosti s kojim se suočavaju sve osobe, ali ga promatra kroz specifičnu perspektivu trans i travesti iskustava. U tom je kontekstu značajna referenca na legendarni i povijesni kulturni centar koji se nalazi u četvrti Villa Crespo u Buenos Airesu – hotel Gondolín koji je transvestitska i transrodna zajednica preuzela i transformirala u prostor utočišta, međusobne skrbi i alternativnoga oblika obitelji. Taj prostor funkcionira kao materijalni i simbolički odgovor na institucionalne i društvene oblike isključenja koji često obilježavaju starost trans osoba. Posebno dojmljiva ostaje scena s lončanicama zelenila postavljenima oko stola prekrivenoga plastičnim stolnjakom s cvjetnim uzorkom. Vizualna jednostavnost toga prizora nosi snažan emocionalni naboj te postaje okvirom potresne pripovijesti o starosti, krhkosti i potrebi za pripadanjem. Takvi prizori potiču i osobnu refleksiju o vlastitoj budućnosti, posebice u okolnostima ekonomske nesigurnosti i specifičnih životnih uvjeta, uključujući – osjetila sam osobni strah – skrb za životinje i etičke izbore poput veganstva, koji dodatno oblikuju pitanje mogućega mjesta i načina stanovanja u starijoj dobi (u Hrvatskoj državni domovi za starije osobe ne dozvoljavaju kućne životinje). Predstava se naposljetku ponovno vraća pitanju identiteta, osobito kroz priču i razgovor s ocem koji je prihvatio protagonističinu istinu. Time se iskustvo starosti povezuje s potrebom za priznanjem i emocionalnom potvrdom, sugerirajući da pitanje pripadanja i prihvaćanja ostaje temeljno tijekom čitavoga života. Upravo zato ovogodišnji Queer Zagreb u središte stavlja umjetnice i umjetnike čiji se glasovi rijetko čuju u širem javnom prostoru. Gonzalo Quintana predstavio se kao redatelj i predstavom Babin Kuk gori (u koprodukciji Centra KNAP i Udruge Domino), u izvrsnoj izvedbi Ivane Sinovčić i Lee Jevtić, a prema tekstu argentinskih autora Gonzala Quintane, Belén Amade i Micaela Fariñe. Riječ je o road-trip priči koja prati dvije prijateljice na putovanju iz Zagreba prema Babinom Kuku, gdje odlaze na vjenčanje, i to sve uz pratnju popularnih pjesama, naravno domaće i strane produkcije, kako to već ide na dugočasnim putovanjima. Tijekom zajedničkog putovanja postupno se otvaraju njihove osobne životne priče, emotivne traume i ljubavni odnosi. Kroz dijaloge i međusobne sukobe predstava istražuje pozicije zanemarenih žena, propitujući obrasce rodnih odnosa, društvena očekivanja i različite oblike emocionalne i društvene marginalizacije. Naizgled jednostavna putna radnja prerasta u slojevitu refleksiju o prijateljstvu, ženskoj solidarnosti, identitetu i potrazi za osobnom emancipacijom.
U sklopu festivala održano je i nekoliko predavanja. Paul B. Preciado, čije knjige predstavljaju referentne točke suvremenih queer, transfeminističkih i nebinarnih kontrakultura, održao je predavanje 43,000 Million Sexes, u kojem je ilustrirao pitanje: kako razumjeti aktualni pohod suvremenog tehnofašizma protiv trans i nebinarnih tijela? Uvodno već spomenuti Darko Lukić održao je predavanje Umjetnost u neprijateljskom okruženju, posebno referirajući na artivističke prakse Arijane Lekić-Fridrih, koja je tih dana u Splitu, zajedno s Andreom Kaštelan, otvorila izložbu Tišine koje ostaju – od 5 do 95. Ujedno održana je i zapažena izložba Trans identiteti: od Argentine do Balkana u Muzeju grada Zagreba (otvorenje je vodila Maja Pavlinić), koja okuplja međunarodne umjetnike i umjetnice iz Argentine, Egipta, Filipina i Europe kroz izvedbe, izložbe i performanse posvećene trans i queer iskustvima, identitetima i zajednicama. Segment izložbe čini projekt Trans Balkan fotografa Aleksandra Crnogorca, dokumentarni fotografski projekt koji kroz portrete i osobna svjedočanstva trans osoba iz 13 zemalja Balkana istražuje svakodnevicu, iskustva i izazove trans zajednice u jugoistočnoj Europi. U razgovoru s Majom Profacom za časopis Treća, a povodom samostalne izložbe 2020. godine u KIC-u, Aleksandar Crnogorac, među ostalim, je istaknuo da je projekt Trans Balkan započeo izložbom u Beogradu, u galeriji Doma Omladine u veljači 2019. godine. Tim je projektom želio pokriti sve zemlje koje spadaju pod zemljopisnu odrednicu Balkan, znači ne samo ex-Yu već i Bugarsku, Rumunjsku, Grčku, Albaniju i Tursku, a krajnji cilj je bio podizanje vidljivost trans zajednice na Balkanu.
Možemo reći da je ovogodišnje izdanje Queer Zagreb Festivala dokumentiralo ekofeministički krug kredom, od Manifesta ekoseksualnosti Annie Sprinkle i njezine partnerice Beth Stephens do završnoga ekofeminističkoga Stabla svijeta filipinske umjetnice Ram Botero. Dokumentarni film Playing with Fire Annie Sprinkle i Beth Stephens predstavlja prije svega ekološki angažirano audiovizualno djelo koje tematizira posljedice klimatskih promjena kroz iskustvo katastrofalnih požara u Kaliforniji. Film je nastao iz osobnog iskustva Beth Stephens i Annie Sprinkle, koje su nakon požara izazvanog udarom munje bile prisiljene napustiti svoj dom u Boulder Creeku. Njihova intimna priča služi kao polazište za šire promišljanje odnosa između čovjeka, prirode i suvremenih ekoloških kriza. Specifičnost filma proizlazi iz njegove ekoseksualne perspektive, koncepta koji Zemlju promatra ne kao resurs ili Majku već kao ljubavnicu s kojom ljudi ostvaruju emocionalan, etički i tjelesni odnos. Ovakav pristup omogućuje povezivanje ekoloških tema s pitanjima identiteta, seksualnosti i društvene pravde, čime film nadilazi okvire klasičnog ekološkog dokumentarca. Kroz niz raznolikih protagonista – od bivšeg zatvorenika, a danas – vatrogasca i znanstvenika do umjetnika, terapeutkinje-vještice, fetišista vatre – film istražuje različite načine suočavanja s gubitkom, traumom i klimatskom nesigurnošću. Zahvaljujući takvom interdisciplinarnom i intersekcionalnom pristupu, Playing with Fire obraća se dvostrukoj publici. S jedne strane privlači gledatelje zainteresirane za pitanja ekologije, klimatskih promjena i održivosti, dok s druge strane rezonira s publikom upoznatom s ekoseksualnim i queer teorijskim praksama. Istodobno, film može zainteresirati i one gledatelje koji se nalaze na presjeku tih dviju sfera interesa, nudeći inovativan model promišljanja ekoloških problema kroz prizmu intimnosti, zajedništva i alternativnih oblika odnosa prema prirodi. Na taj način film uspijeva spojiti aktivizam, umjetnički izraz i osobno svjedočanstvo u snažan prikaz otpornosti zajednice suočene s klimatskom katastrofom.
Završno, umjetnice su izvele vjenčanje vatrom u „Galeriji na katu“ KIC-a, s odličnim participativnim dijelom publike gdje je svatko od prisutnih trebao, ako je želio, replicirati o tome kako doživljava vatru. Podsjećam da je sedmi Queer Zagreb 2008. godine izvedbeno završno obilježio Green Wedding Elizabeth Stevens i Annie Sprinkle u režiji Marija Kovača u liku i djelu (kao voditelj) Elvisa Presleya. Bilo je to prvo izvedbeno i stvarno lezbijsko vjenčanje u čudesno našoj RH. Taj projekt godišnjega izvedbenoga vjenčanja umjetnice posvećuju svim umjetničkim projektima koji generiraju ljubav, a inspirirane su radom 14 Years of Living Arts Linde Montano. Pritom je izvedbeno svaka godina ponovljenoga vjenčanja posvećena drugoj temi, a posvetno i boji. Kuma tog zelenog vjenčanja (svi su bili obilježeni zelenom odjevnom bojom) bila je Biljana Kosmogina, beogradska književnica, umjetnica performansa i, kako je vole nazivati, neokrunjena queer kraljica bivše Jugoslavije, a ceremoniju vjenčanja te su godine glazbeno su podržale članice Le Zbora i Lolobrigide.
Završetak festivalskoga događanja bio je povjeren filipinskoj transrodnoj umjetnici Ram Botero. Ritualni performans i prostorna instalacija Transfiguracija: Božanska intervencija ukorijenjen je u autohtonim filipinskim kozmologijama i oblikovan queer i trans iskustvom, a istražuje, kako to ističe umjetnica, pojavu tamnog ženskog principa i autonomne žene kao nužnog arhetipa našeg vremena. Rani španjolski kroničari opisivali su Lakapati kao „hermafroditno“ božanstvo – stariji povijesni izraz koji se danas najčešće zamjenjuje pojmom interspolnosti ili se šire razmatra kroz koncept rodne raznolikosti. Zbog tih kolonijalnih opisa, mnogi suvremeni znanstvenici i LGBTQ+ autori interpretiraju Lakapati kao rodno fluidno, nebinarno ili androgino božanstvo, iako su to moderni pojmovi koji se možda ne podudaraju u potpunosti s predkolonijalnim shvaćanjima; umjetnica je isticala transrodno biće cjelovitosti. Umjetnica je predstavila i svoj eksperimentalni film Diwata: Locating ecotransfeminism (Ram Botero i Giulia Casalini), koji istražuje pretkolonijalne filipinske kozmologije u kojima se božansko razumije kao imanentno – prisutno u zemlji, tijelu i zajednici. Film uvodi ekotransfeminističku perspektivu u kojoj žensko božansko nije smješteno u udaljenim nebesima, već prebiva u šumama, rijekama i krajolicima. Ukratko, umjetnica je predstavila mit kao živi arhiv i ritual kao obliku epistemičke pravde. Sâm performans Transfiguracija: božanska intervencija bio je smješten na krovu ZPC-a, s instalacijom osvijetljenoga kozmičkoga stabla (kako ga je npr. zamišljao Nodilo – kao kozmičko stablo od svjetlosti); dolaskom svećenika koji je na početku obavio ritual „puju“ i zatim dolaskom same boginje koja je izvedbeno napravila vizualizaciju Stabla od svjetlosti.
Upravo pitanje sakralnosti tijela postavlja i izvedbeni umjetnički projekt Sanctomb kolektiva Køteren og Terrieren (Bjørk-Mynte Paulse i Jonathan Ibsen), koji propituje pojam zagrobnog života, istražujući kome je on namijenjen i kako se o njemu uopće govori. Kroz koreografsku praksu Bjørk-Mynte i Jonathan analiziraju načine na koje su religijske strukture moći historijski isključivale queer tijela iz sfere svetoga te kako takvi obrasci isključivanja i danas oblikuju društvene odnose i norme. Prizivanjem queer svetog tijela – tijela koje ne zahtijeva pročišćenje, transformaciju niti oprost kako bi postojalo – umjetnici nastoje oblikovati vlastitu queer liturgiju: prostor zajedništva, utjehe i nade definiran prema vlastitim iskustvima i uvjetima. Redefiniranjem predodžbi o zagrobnom životu, Køteren og Terrieren (Bjørk-Mynte Paulse i Jonathan Ibsen), tragaju za novim mogućnostima življenja, kako u duhovnom tako i u tjelesnom smislu, iz perspektive queer identiteta. U završnom participativnom dijelu navedenoga ritualnog ekotransfeminističkog performansaTransfiguracija: Božanska intervencija trebali smo napisati vlastitu nadu na crvene trake i ovjesiti ih na navedeno Stablo svijeta. Jednako tako, u okviru plesnog performansa Held in the Cage of Your Promises umjetnika Hazema Headerasudionici su bili pozvani da opišu vlastitu neostvarenu želju ili želju koju netko drugi nije ispunio za njih. Te su poruke potom bile zalijepljene na zid, nakon čega je započela izvedba. Tijela izvođača bila su prekrivena dugim plavim velovima koji su skrivali identitet, rod i izražaj, čineći ih međusobno neprepoznatljivima. U Levinasovu smislu nismo mogli vidjeti njihova lica, pa je i komunikacija bila bitno drukčija i zatvorenija. Sličan postupak zapisivanja primijenjen je i u radu argentinske umjetnice Maiamar Abrodos, gdje smo trebali zapisati vlastiti doživljaj njezina iskustva u predstavi Sva moja tijela. Taj smo osjećaj zajedništva na samoljepljivim papirićima zalijepili na dio scenografije koji je vizualizirao talijansku perspektivu utjelovljenja ponora – izvedbeni abis.
Općenito, riječ je o iznimno bogatom festivalskom programu, u kojem sam se, ovom prigodom, zadržala na nekoliko segmenata s naglaskom na zelenim perspektivama. U tim ispisivanjima nade, koje smo završno ovjesili kao publika na Stablo svijeta, ostaje prostor za suočavanje sa svim medicinskim pogreškama koje je tematizirala snažna predstava Ja, David (redatelj: Gabrijel Lazić), za sve trzaje i osjećaje krivnje kako ih prikazuje plesna predstava A Pelo Fernanda Troye, te za kritiku cinizma Crkve i odnosa prema moći u predstavi Ministranti Zlatka Pakovića. Pritom ostaje prisutna nada u mogućnost ustrajnosti u borbi protiv političkog cinizma, što je snažno artikulirano u egipatskoj predstavi Maneater Hazema Headera. Predstava kroz crnohumorni pristup tematizira i percepciju smrti u egipatskome društvu, predstavljajući je kao svojevrsni kulturni i društveni paradoks, sažet u motivu „fun facts about Egyptians”. Posebno je dojmljivo prikazano upisivanje politike u tijelo, ostvareno fragmentiranim video prikazom povijesti nasilja koje je obilježilo egipatsko društvo tijekom 20. i 21. stoljeća. Takva dramaturška struktura istodobno otvara prostor za povijesnu refleksiju, započinjući prisjećanjem na Hatšepsut kao simbol složenih odnosa moći, identiteta i povijesnoga pamćenja. Naime, Hatšepsut, kako je to u sažetoj egipatskoj povijesti naglasio Hazem Header, poznata po tome što je kao žena preuzela ulogu faraona, ali je vladala u vizualnom identitetu muškog kralja. Iako je neki moderni komentatori određuju prvim „drag kingom” u povijesti, njezino prihvaćanje muške ikonografije bilo je promišljena politička strategija za legitimaciju njezine dotad nezabilježene vladavine. Ili kao što su Ana Mrak i Bruno Isaković vizualizirali u plesnoj predstavi Only Under – tijela mogu i moraju biti oslobođena hijerarhije i društvenih normi.
Istaknuta fotografija: Hazem Header: Maneater
#ekotransfeministička perspektiva #queer #Queer Zagreb festival #Udruga Domino #Umjetnost
