Zatražio je da mu ispričam tu anegdotu s Vrdoljakom na pulskom festivalu, a nije me trebao potezati za jezik.
Ovako je to bilo: on je 45 minuta govorio o svome filmu, o sebi, o svojoj babi i bio je jedan školski sat kozerije, u kojem sam stvarno guštao. Glumci za stolom, s njim u sredini, su za to vrijeme hvatali zjake, nisu mogli doći na red od njegove verbalistike, nijedan novinar nije mogao postaviti neko pitanje, on je bio nezaustavljiv. Ali činio je to sjajno, plijenio je pažnju, bio je zabavan i interesantan, rečenice su mu tekle u živom ritmu. Ukratko, kada je konačno došao red na nas novinare, ja sam mu dao buket komplimenata i kazao da bi mu dao carte blanche kada bi radio filmove kao što govori. A onda sam okrenuo pilu naopako i pitao ga zašto se onda koristi staračkom Krležinom štakom, kada hoda kao mladić pa bi mu i filmovi mogli biti takvi, mladenački vitalni i zanimljivi.
To otvara ono pitanje o filmovima koji ekraniziraju velika književna djela. I to ispada uglavnom loše. Npr. Viscontijev „Stranac“, jezivo nešto. A s velikim Marcellom Mastroianijem. Ja smatram da je scenarij nužno zlo, a to je i naslov moga predavanja na Festivalu scenarija u Vrnjačkoj banji: scenarij je nužno zlo!
GLUMCI I GLUMICE
Slažem se ali ajmo sada malo o glumcima. Omiljeni strani i domaći glumci, s kojima si radio ili želio raditi, a nisi mogao?
Ideal ideala je bio Vitorio de Sica, sjajan glumac, čudo jedno! Onda Mastroianni, lažac odmah na prvu, mediteranskog tipa. Ima neku dvostrukost pa i trostrukost u sebi, neku pokvarenost, ali čim se pojavi odmah je simpatičan, iako je varalica i nešto je falš u njemu. To su ti simpatični, dragi mediteranski junaci koji su mi najbliži. Od Sjevernjaka Max von Sydow i Erland Josephson, kojega sam osobno upoznao u Goteborgu. Tom prilikom mi je dao bundu da se ne smrznem, još je imam. Moram spomenuti i Javiera Bardema, jak je u pizdu materinu! Od naših je tu Dučan Janičijević mističan glumac, zato sam ga bio i predložio Martincu za glavnu ulogu. A znaš li da je on birao glumce i suradnike po astrološkim znakovima?! Boris Dvornik je bio stvoren za ove mediteranske uloge, a velik glumac je bio i Ivica Vidović, mada je bio malo preteatralan, a nikad s njim nisam radio. Bata Životinja je bio čudo jedno, a i Slobodan Perović. Onda dragi Dragan Nikolić. Ma bila je to plejada velikih glumaca!
Današnje gotovo da nisi spomenuo.
Kako, kad su svi isti?! Svi puštaju brade pa nemaju lica. Tako da dva lice sjede za stolom, plan-kontraplan, a ti ne znaš tko je tko! Van pameti.
A koje strane i domaće glumice su ti bile najdraže?
Brigite Bardot! Naročito u Vadimovim filmovima, koji nisu valjali ništa, ali su bili gledani. Moja velika glumačka ljubav Neda Arnerić, onda Dušica Žegarac: kakvo lice.
Nisi nikad napravio neki, ono baš glumački film. Zašto?
Baš sam htio jedan takav snimiti nedavno. Zvao bi se „Čerupanje anđela“ po tekstu Luke Paljetka. Jedna koliba u Alpama, zametena snijegom, i nekoliko likova koje bi igrali stariji glumci: Manojlović, Šerbedžija, Božović… I poslao sam scenarij na natječaj, da bih dobio sredstva. A oni mi ga vratili, da bih trebao napraviti u njemu to i to. Pa to zna i moja baba, odgovorio sam im. Dovoljno je što sam taj tekst izabrao! To je bezobrazluk bez mjere, a to sam im i napisao. Bio bih dobio sredstva da Paljetak, u međuvremenu, nije umro pa su scenarij odbili čim su to saznali. Da je ostao živ, reagirao bi i izbio bi skandal. Ovako ništa. I to je nešto jezivo, to što se događa tamo. Ta zagrebačka škola koja je mrzila našu prašku, ma šta da ti govorim.
BUDUĆNOST I PROŠLOST
Bolje ništa. Okrenimo se malo budućnosti, novim projektima.
Taj film o Splitu bi bio nešto stvarno novo, n/i dokumentarni n/i igrani, jedna potpuno nova estetika, da drma i da traje sat i po. Ja sam režirao dokumentarac o Šangaju i prošao je fenomenalno, pokupio puste nagrade, ali ovo je, čovječe, Split! Tu je izvor.
A i tvoj prvi dugometražni igrani film „Nedjelja“ se događa, od početka do kraja, u Splitu. Postoji li nostalgija u tebi za tim Splitom kojeg više nema?
Da, to je bio moj diplomski rad. Prva kopija se bila izrađivala u „Viba filmu“ u Ljubljani, Mi smo tamo došli iz Zagreba u 7 ujutro, bilo je deset ljudi u tonskom laboratoriju i pitaju nas hoće li nam smetati da oni, na jednom malom tv-ekranu, gledaju kako se Amerikanci upravo spuštaju na Mjesec. Taj mali ekran je bio ispod tog velikog, na kojem smo mi, onako entuzijastični kakvi smo bili, gledali napeto prve kadrove našeg prvog dugog filma. I bacili bi pogled, tu i tamo, na njih: nijedan nije digao pogled da vidi barem jedan kadar našeg filma. I ja sam rekao – evo, moj prvi film i već je smrt filma. Direktni prijenos života, to je budućnost – to sam rekao. A mi na gornjem ekranu s nekom estetikom, nekim čudima… Znaš, dvije godine radiš na tomu, očekuješ da će netko od njih barem na trenutak pogledati gore, ma kakvi, ni jednu sekundu! I sad ja, evo skoro 60 godina iza toga, radim mrtvačke filmove, koji su mrtvi čim se rode.
A televizija im, od prijenosa slijetanja na Mjesec do reality-showa, zadala smrtni udarac?!
EKSPERIMENT I KOMERCIJALA
I onda sam rekao, daj da idemo u neki filmski laboratorij, nema nigdje laboratorija, da istražujemo to, da vidimo koje su to mogućnosti filma kao medija. Da pobijedimo tu smrt na neki način. Da otkrijemo i ponudimo nešto novo, što će vratiti ljude pred velike ekrane. Ali, jebi ga, nema laboratorija! I onda ja cijeli život ponavljam jednu stvar, osim u nekim elementima i momentima, koji me zadovoljavaju kao istraživača filma. Sve drugo je pričam ti priču. Šta mene interesira ispričati priču, šta će mi to, koji će mi to. Sad pokušavam u novom filmu da se vratim, da ruknem nešto potpuno novo. Razumjeli ili ne razumjeli, potpuno mi je svejedno.
I što ti se čini, jesi li u tome uspio?
S time sam se stalno borio na ovom snimanju. Nisam našao – ili mi se čini da nisam našao – te nove stvari. Nisam siguran… nisam siguran. Čak i ta montaža mi ide na nerve, sav taj proces… muzika, šumovi, izmjena planova. Sve sam to prošao. Ali ima nečeg, ima tu nečeg što je prisutno u zraku, a ne možeš ga dohvatiti! Odnosno, možda to može dohvatiti jedino filmska slika kada krene kamera. Vrlo je važno uputiti kameru jer onda se stvara nova stvarnost! Ali kakva? Kakva je estetika te nove stvarnosti, šta je to zapravo – nemam pojma. Zašto nemam pojma? Zato što nisam bio u laboratoriju, nisam istraživao, nisam se time bavio. Nego sam se bavio time da se film gleda, da kina budu puna, da zaradim neki novac, da živim normalno. Jer sam za to školovan. Akademija me učila na koji način se pravi film za široku publiku. Eto, to su akademije. Zašto bih ja to radio za široku publiku? Nemam pojma.
Govoriš kao – nerealizirani – filmski alkemičar.
ALKEMIJA I KEMIJA
Da je ova zemlja bogata i da ima filmski laboratorij, ja bih se bavio samo time- eksperimentima i medijem. Niti dokumentarnim niti igranim, ni kurcom ni palcom nego samo filmskim medijem. Samo time! Kao da sam u kemijskom laboratoriju. To mi je bio san. Kad sam završio akademiju, nakon obrane magisterija, skoro da sam i završio s filmom. Međutim nema nigdje laboratorija za film, osim u Francuskoj, u jednom velikom dvorcu pokraj Pariza. Ma nemaš pojma šta je to! Sad zamisli šta bi to bilo, sa svom ovom novom tehnologijom, koje mogućnosti, koji bi to gušt bio. To mi je strašno žao što se nisam time bavio. Jer ovo što sam kasnije radio je, u neku ruku, bila izdaja filma. Jer u svom mom opusu je nekih 7-8% bilo istraživanje, a sve drugo komercijala. Svo to bavljenje dramaturgijom starom par tisuća godina, zajebavanje s publikom, producentima i sponzorima – zašto? Od sponzora sam, u Jugoslaviji, dobivao najviše suhomesnatih proizvoda, sireva i tome slično. I to sve slao materi. Pa kad sam jedan put došao kod nje doma pokazala mi je krcatu špajzu i rekla: Sinko ovo je raj! O tome koliko sam penkala dobio, da ti ne govorim. Pa mora se živjeti, a ja sam navikao živjeti na visokoj nozi – i to ti je to!
Dok je to govorio, ako priključen na struju visokog napona, u meni je svirao French blues: ja znam francuski, u Montpellieru sam bio na stipendiji i izučavao odnos literature i filma; oba imamo tu neku alkemijsku crtu da se pasionirano posvetimo onomu što nas zaista zanima i da je bilo moguće od nas dvojice napraviti jednoga: taj bi živio svoj san! Ovako je opet split (kao pukotina i procijep) trijumfirao. Te su mi misli izazvale previše tuge pa sam mu, brže-bolje, postavio zadnje pitanje.
Ima li onda neki tvoj film koji u cijelosti izražava tvoju strast za eksperimentom i koji se potpuno poklapa s ovim što govoriš?
Ima, „Poslijepodne, puška“! On je laboratorijski rad. Nije do kraja, naravno, ali on je prijenos saznanja iz amaterske faze na format od 35 mm, za prikazivanje. I prikazuje se kao jedan od četiri najbolja kratka filma na svijetu! Prvi je „Ormar“ od Polanskog, kako se zovu ova druga dva? – zaboravio sam. I prikazuju se u Muzeju suvremene umjetnosti u New Yorku. O čemu se tu radi? O stiskanju filmskog vremena koje dovodi do zločina. Vrijeme se stiska i stiska i kad ne može dalje – eksplodira! U „Okupaciji u 26 slika“ je isti princip: počinje širokim krugom – s lijepim gradom i lijepim ljudima – a onda na kraju, u najužem krugu, u stisnutom prostoru onog autobusa – masakr! Sve se razbije i ode u tri pm. Ali forma tog filma je strašno precizno napravljena, svakome kadru je precizno određena dužina i krupnoća plana, nema tu improvizacije. Kada bih ti samo pokazao šemu filma, vidio bi to. Ali tko na to gleda? Gleda se samo sadržaj, priča i tumači se samo politički i ideološki. I toga mi je više pun kufer. Sad ću pokušati to napraviti i u ovom novom filmu, pokušat ću, ne znam hoću li uspjeti… i hoće li mi dopustiti.
S Lordanom sam mogao razgovarati još satima i danima o filmu i životu filmadžije, a naš je razgovor i bio širi i duži od tri nastavka ovog razgovora. Najbolje ga je zato prekinuti na vrhuncu napetosti, u trenutku neizvjesnosti: vidjet ćemo nakon premijere je li u tome uspio i jesu li mu to dopustili.
