Lokacija snimanja neke filmske scene je vrlo važna, a važan je i lokal u kojemu s nekim razgovarate o filmu. Naročito kada je taj čovjek „60 godina u svome filmu“, a tako se i zvala Lordanova retrospektiva u Pragu 2022. Imao sam čast i zadovoljstvo otvoriti je i razgovarati s njim pred publikom i s njom. On je pak, dan prije, meni otvorio izložbu fotografija „Južne tišine“ u istom prostoru kluba-galerije „Lastavica“. Oba smo Južnjaci i more nam puno znači: pa svi njegovi najznačajniji filmovi, kako kratki tako i dugi, snimljeni su uz more! A ja bih dodao – i s morem; kao moćnim suradnikom, prijateljem i podržavateljem. I zato, kada biste oduzeli morske kadrove iz tih filmova, oni bi okopnili i urušili se.
Našu zadnju seansu razgovora smo, na moj prijedlog, održali ispred lokala uz samu obalu, u suton. Bonaca i lagano ljuljuškanje brodica su na obojicu djelovali umirujuće i inspirativno. Mogli smo se dobro čuti i bez naprezanja glasnica, a to nije bilo moguće ispred lokala gdje smo se dogovorili naći: bučni TV-prijenos s Olimpijade učinio je da svi gosti galame, a jedan je mali pas neprestano emitirao veliki lavež (dakle, sportom protiv umjetnosti!). I zbog toga smo, ovakvi kakvi smo, osuđeni na nomadizam, bilo mikro (od jednog lokala do drugog) bilo makro dimenzija (iz jednog grada ili države, u drugi ili drugu). Lordan je stoga veliki Nomad, a i ja sam, s malim „n“. Dao bi se o tome, fabulirajući naš nomadizam, snimiti dokumentarni film „Nomad Max“…
FILMOVI IZ DVORIŠTA
Nisam ti nikada postavio jedno uobičajeno pitanje pa ću ga postaviti sada: koji filmovi i autori su ti bitni?
Pa to su mediteranski autori, oni su nam bliski jer i pripadamo toj kulturi. Zato su oni na mene najviše utjecali. Bertollucci, naravno, jebi ga, a da ti ne govorim o Viscontiju, Feelliniju, Rosselliniju, de Sici, Passoliniju, ali više kao teoretičaru filma nego kao redatelju. Da ti ne spominjem neorealizam, koji je čudo, neprevaziđen do danas. To su filmovi da ti pamet stane, filmovi koji te drmaju! Najviše me zdrmao Viscontijev „Senso“, kakva ljubavna priča: ona, napuštena, ga prijavi i oni ga strijeljaju. Kakva je to tema, koji je to film! Nisam ga dugo gledao, ali pretpostavljam da je s vremenom samo dobio. Po meni je to najveći ljubavni film koji je ikada napravljen. Pa onda su tu i francuski autori, od njihovih nijemih filmova pa do suvremenih, a tu su i neki filmovi Luisa Bunuela, koji su bili fenomenalni. To su jednostavno bile priče iz mog dvorišta, jebi ga! Ali ja sam orao da pređem puno, puno duži put zato što su oni iznikli iz bogatijih kultura, iz Dantea i Michelangella, a ja sam iz Marulića i…
I Smoje?
Pa da, jebi ga. Puno duži i teži put, s puno više trnja. Ali smo ih stigli!
I sad ih trebamo prestići?!
Tako je. Prestići ih u samom finišu. Ovaj moj zadnji film je na toj relaciji.
Rano si i nepopravljivo zaražen filmom. Gdje se ta slatka bolest razbuktala?
Pa u Kino-klubu Split, gdje bi drugo?! Pazi, mi smo redovno imali Filmski ponedjeljak, a to je bila naša kinoteka, zvala se kino Stari grad. Mi smo tu gledali sve živo! I ja, kad sam došao na akademiju u Prag, nisam ništa trebao gledati, sve sam već vidio. Oni su gledali, ja nisam. Ja sam sve to već vidio u Splitu, usred Dioklecijanove palače. Nije to zajebancija, nemaš pojma koliko je to duboko i u to treba duboko zariti, ne znaš šta je ispod… Zašto je imperator izabrao baš to mjesto da sagradi Palaču? Pazi, ti su blokovi kamena ogromni, to traje i dalje, tu se živi, to je nešto fascinantno i toga nigdje nema. Ima tu neka tajna koja još nije otkrivena, neka enigma koja izmiče, neki misterij. A mi smo pozvani da krenemo u filmsku potragu za tim odgovorima, nema nam druge.
Onda smo zaronili ispod površine vidljivoga i ostali pola sata dubinama te teme koja nas zaokuplja i privlači nekom neobjašnjivom snagom kojoj se ne možemo oduprijeti. Split, Palača, Dioklecijan: fatalno trojstvo?! U filmovima je već davno poznat lik femme fatale, ali ovo je još neviđeno: ville fatale! Znam Splićane koji su bili fatalni za neke žene (možda se Lordan i ja možemo ubrojiti u njih, ali nije na nama da to kažemo), ali ne znam Splićanina kojemu Split nije bio fatalan, na ovaj ili onaj način, u crno-bijelom ili u koloru, na malom ili velikom ekranu. Pa kad je to već tako, onda takav grad zaslužuje dugometražni film o sebi, film kojega mogu – iznutra – napraviti samo Splićani (uz suradničku pomoć izvana, iz drugih gradova pa i država). Doronili smo – na duh! – do dna te naše ultimativne teme i izronili s četiri bisera: tri bijela i jednim crnim. Svakog od njih smo stavili u njegov ugao tlocrta palače scenarija našeg budućega filma. A onda smo se morali okrijepiti (krempitom i pitom od jabuka) te nastaviti razgovor o filmovima. Konkretno i najviše, o problemu scenarija.
SLIKE, SLOVA I LOVA
To je, nažalost, tako: ja se, kao redatelj, moram obraćati literarno nekim institucijama i ljudima da bih dobio novac za film, a onda da bih njime – opet literarno – dao neku priču. Pa kad ćemo više napustiti to slovo? Mi koji se bavimo tom nekom vizualnom umjetnošću. Kako objasniti riječima neku sliku ili film? To je nemoguće. Evo, i ti se, kao kritičar, trudiš u tom smjeru, ali iskačeš tu i tamo, znaš, praviš neke akrobacije riječima jer si majstor riječi. Ti si akrobata riječi, nikad nisam sreo takvog kao što si ti, to je za cirkus…
Circus maximus?
E,i sad ja moram zavodljivo pisati scenarij, da bi ga ti likovi mogli čitati i rekli da bi to mogao biti dobar film. Kako oni to mogu znati?! Kad im ja pišem potpuno drugim medijem koji nema veze s filmom. I taj se problem prešućuje. Jer ljudi idu linijom manjeg otpora. Hoće slavu! Hoće da im filmovi imaju ogroman broj gledatelja, da idu po crvenom tepihu uzdignute glave kao da je cijeli svijet njihov, da ih pozna što veći broj ljudi. Ma kakva slava, to je pičkin dim! Tko te pozna u Kini koja ima milijardu i 300 milijuna ljudi?!
Kako se taj problematični odnos između priče scenarija i filma manifestira na primjeru tvojega zadnjeg djela, koje je u finalnoj fazi završne montažno-kirurške operacije?
Izmontirao sam seriju od šest epizoda, to je za gledatelje, evo vam priča. Ali daj sada da se bavimo filmom! I to na jedan drastičan način, tako da se odmaknem od samog sebe, od svog tog iskustva. Kakvo iskustvo?! Najgore mi je kad postupim po iskustvu. Nema ništa goreg nego uzeti štaku iskustva, na koju se osloniš jer tobože ne možeš hodati. Kako ne možeš hodati? Hodaj, pizda ti materina! I najgore je za redatelja kada radi po nekom piscu. To sam ja rekao Vrdoljaku, da mu je Krleža štaka.
Pa to sam mu i j kazao, istim riječima, na pressici, nakon projekcije „Gospode Glembajevih“!
Nemoj zajebavati! Ha-ha!!
(nastavlja se)
