Belizar Bahorić, rođen 24. studenoga 1920. u Dragi kraj Rijeke, bio je istaknuti hrvatski kipar. Umjetničko obrazovanje započeo je u Zagrebu 1939., gdje je pohađao Obrtnu školu pod vodstvom akademskog kipara Vojte Braniša. Školovanje je prekinuo zbog ratnih zbivanja i vratio se u Rijeku, gdje se priključio partizanskim akcijama. Njegova iskustva tijekom rata, uključujući i boravak u zatočeništvu, snažno su utjecala na njegov umjetnički izraz, osobito u prikazima ratnih stradanja i ljudske patnje.
Nakon rata, Bahorić se vratio u Zagreb, gdje je 1950. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi Antuna Augustinčića. Karijeru je započeo predavajući na Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, gdje je radio sve do 1976. U ranim radovima Bahorić se fokusirao na realistične reljefe i figuralne kompozicije, često inspirirane ratnim prizorima i pjesmom „Jama” Ivana Gorana Kovačića. S vremenom se njegova umjetnost razvila prema apstrakciji, s posebnim naglaskom na konstrukciju i ritam mase u prostoru.
Jedan od Bahorićevih značajnih ciklusa, „Erotske igre”(1978–1980), prikazuje njegove skulpture osnovnih geometrijskih oblika, u kojima se koriste simbolične i metaforičke asocijacije. Osim kiparstvom, Bahorić se bavio i grafikom te izradom nakita. Njegov stvaralački opus prepoznat je po inovativnosti i dubokoj povezanosti s osobnim iskustvima, što je rezultiralo djelima koja su značajno doprinijela hrvatskoj likovnoj umjetnosti.
Belizar Bahorić preminuo je na današnji dan 2002. u Zagrebu, ostavljajući iza sebe bogatu umjetničku ostavštinu koja i danas inspirira mnoge. Njegov doprinos hrvatskoj umjetnosti posebno je prepoznat kroz njegov rad na skulpturama, poput one Ivana Zajca ispred HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, koja prikazuje sklad između forme i izraza te reflektira Bahorićevu posvećenost likovnoj umjetnosti.
