Festival feminističkoga performansa u Berlinu

Razgovor s Alexandrom Holowniom/Fly o feminističkom festivalu umjetnosti performansa Women’s World 7, 15. svibnja 2026., The Fool, Kreuzberg, Berlin

Ove godine organizirali ste sedmo izdanje festivala Women’s World. Istodobno Berlin ugošćuje izložbu Marine Abramović Balkan Erotic Epic. U kojoj se mjeri ta dva događaja podudaraju u kritici patrijarhata i rastućeg straha od otvorenog erotskog izražavanja u suvremenom društvu?

Na izložbi Balkan Erotic Epic u berlinskom Gropius Bauu Marina Abramović kritizira patrijarhat. Ona prikazuje balkanske rituale koji slave žensko tijelo kao snažan izvor erotike, plodnosti i duhovnog otpora. Običaji poput žena u tradicionalnim narodnim nošnjama koje masiraju svoje grudi – postupci koji su u patrijarhalnom folkloru smatrani vulgarnima ili tabu-temama – predstavljeni su kao ponosni i životno afirmativni izrazi ženske energije. Abramović erotsku energiju promatra kao iskonsku, univerzalnu životnu silu sposobnu nadvladati društvene i patrijarhalne granice, a žensku seksualnost vidi kao politički alat koji simbolički izaziva tradicionalne strukture muške dominacije.

Festival performansa Women’s World, koji sam osnovala, posvećen je feminističkoj umjetnosti. Suprotstavlja se patrijarhalnim društvenim strukturama koje utjelovljuju konzervativne ideologije. Festival služi kao platforma za rušenje tabua i istraživanje osobnih promišljanja o feminizmu i rodnoj ravnopravnosti.

Dana 15. svibnja ove godine Berlin je ugostio sedmo izdanje ovog okupljanja, koje je okupilo međunarodne izvođače i izvođačice koji bez cenzure govore o društveno marginaliziranim temama poput dobne diskriminacije žena, bolesti, invaliditeta, tabua vezanih uz vaginu, obiteljskog nasilja i antropomorfizma. Događaj nije bio statična izložba, već se u potpunosti temeljio na živim, sirovim i interdisciplinarnim performansima, uključujući radove koji koriste tijelo kao medij te zvučne kompozicije.

I Balkan Erotic Epic i Women’s World povezuje kritika patrijarhata i slavljenje ženske erotike. Marinina prezentacija predstavlja manifestaciju arhaičnih, matrijarhalnih balkanskih rituala koji slave magiju i snagu seksualne energije. Nasuprot tome, Women’s World donosi izvedbe međunarodnih umjetnika i umjetnica koji istražuju seksualnost bez doslovnog prikazivanja genitalija. Umjetnici na festivalu provociraju publiku različitim, često apstraktnim oblicima izražavanja, ali i kostimom, pokretom i glasom.

Smatram da šira društvena nelagoda prema otvorenom izražavanju erotike svjedoči o trajnoj dominaciji patrijarhata. To je povezano i s političkim trendovima koji se nameću umjetnicima – trendovima koji zahtijevaju da umjetnost zauzme određeni stav prema velikim globalnim društveno-političkim događajima. U takvom kontekstu teme poput ženskih pitanja, tabua vezanih uz vaginu, rodnih borbi ili brige za manjine često se prikazuju kao nevažne.

Festival feminističkoga performansa Women’s World osnovali ste 2023. godine u Berlinu. Pozivate umjetnike/umjetnice sličnih po/etika koje ste upoznali na drugim festivalima. Koje su bile tematske cjeline prijašnjih izdanja ovog festivala?

Ideja za festival Women’s World nastala je kao pobuna protiv muške dominacije na festivalima umjetnosti performansa. Odlučila sam se usredotočiti na glasove umjetnica – stvoriti platformu za predstavljanje performansa koji su provokativni, ruše tabue i propituju diskriminaciju s kojom se suočavaju djevojke i žene.

Zanima me pripovijedanje – narativi koji se razvijaju kako bi prenijeli simboličko značenje – dok me mnogo manje zanimaju akcije ukorijenjene u Fluxusu, minimalizmu ili spoju umjetnosti i znanosti. Posljednjih godina neinstitucionalna umjetnost – alternativna i nezavisna umjetnost – postala je sve popularnija te je počela konkurirati mainstream i etabliranoj umjetnosti. Kao performerica nastupala sam na brojnim međunarodnim festivalima diljem svijeta, gdje su pozvani umjetnici često sami financirali svoje sudjelovanje. Na taj su način međunarodni festivali umjetnosti performansa postali spontani pokret umjetnika koji bez cenzure izražavaju svoje stavove o bilo kojoj temi. Ujedno su postali izvor svježih i intrigantnih ideja te umjetničkih strujanja koja su prethodno bila nepoznata ili zanemarena.

Institucije, kada financiraju aktivnosti, često nameću teme i zahtijevaju određenu razinu pristojnosti; provokacija ili eksperiment financirani institucionalnim novcem rijetko su dobrodošli. Zato je festival Women’s World u Berlinu nastao bez korporativnih sponzora i bez institucionalne potpore.

Uzor za ovaj projekt bio mi je kineski kustos Qing Cai, koji je nekoliko puta godišnje organizirao festivale žive umjetnosti – uglavnom u Aziji, ali i u Europi. Ponekad je surađivao s kineskim institucijama, no uglavnom se nije oslanjao na postojeće mreže i veze. Izvođačima je pružao potpunu slobodu izražavanja; njegov globalni festival performans umjetnosti odlikovala je potpuna sloboda u pogledu teme i forme.

Ja sam, međutim, odlučila svoj festival Women’s World utemeljiti na ženskoj perspektivi. Za prvo izdanje 2023. godine pozvala sam performerice s kojima sam već surađivala – umjetnice koje su, poput mene, željele rušiti umjetničke tabue predstavljanjem osobnih, intimnih, seksualnih i erotskih tema.

Svako izdanje festivala Women’s World bilo je posvećeno upravo tim temama. Naše su se performativne večeri razvile u prijateljska okupljanja i zajednička slavlja. Iako sam pozivala uglavnom umjetnice, povremeno su sudjelovali i muškarci, ponajviše homoseksualci.

Women’s World okupio je skupinu iznimnih, kritičkih i beskompromisnih umjetnika i umjetnica, među kojima su bili: Deej Fabyc, Clare Carswell, Spike Mclarrity, Denis Bryan, Paula Jeanine Bennett, Lenka Klodova, Marco Nektan, Nada Milosevic, Josef Ka, Zoncy Heavenly, Lidia Lidia, Doris Steinbichler, Crystal Pussy, Krzysztof Leon Dziemaszkiewicz, Sylwia Hanff, Marianela Leon Luis, Werther Germondari i Antonis Liveopoulus.

Tijekom tri godine s festivalom je surađivalo trideset i pet performera i performerica iz Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država, Srbije, Češke, Finske, Italije, Austrije, Australije, Irske, Indije, Šri Lanke, Njemačke, Švicarske, Tajvana, Poljske, Grčke, Meksika i Mjanmara.

Izveli ste performans The Performance Double, djelo koje propituje stereotipe o dugokosim plavušama, koje se u patrijarhalnoj masovnoj kulturi često doživljavaju kao simboli ljepote i seksualnosti. Izjavili ste da je „plavuša svrgnuta s prijestolja od strane maskirane feministkinje“. Zašto feministkinja mora biti maskirana kako bi svrgnula plavušu? I zašto bi plavuša uopće trebala biti svrgnuta ako je ne promatramo kroz prizmu stereotipa?

Holivudska filmska industrija 1930-ih godina stvorila je, iz komercijalnih razloga, sliku zavodljivo senzualne platinaste plavuše. Jean Harlow bila je prva prava holivudska platinasta plavuša. Revolucionirala je filmsku industriju popularizirajući upečatljivu, ledeno bijelu nijansu kose dobivenu izbjeljivanjem. Taj je stil postao zaštitni znak tridesetih godina prošloga stoljeća. Platinasta plavuša koju je promovirala Jean Harlow izazvala je svjetsku senzaciju i potaknula milijune žena da posvijetle kosu. Glumica je otvorila put kasnijim holivudskim ikonama. Njezina magnetska pojava na ekranu bila je velika inspiracija Marilyn Monroe, Jayne Mansfield, Marion Davies, Alice White, Marie Wilson, Mamie Van Doren i Brigitte Bardot, koje su dodatno povećavale svoju privlačnost usavršavanjem vlastitog izgleda.

U 21. stoljeću bezbrojne glumice i pjevačice diljem svijeta obojile su kosu u platinasto plavu. Prema uvriježenom stereotipu, muškarci smatraju svijetle plavuše fizički privlačnijima od drugih žena. Taj je pogled dodatno popularizirala Anita Loos u svom romanu Gentlemen Prefer Blondes iz 1925. godine. Čak i danas mnogi njemački zabavni časopisi, kako bi privukli više čitatelja, na naslovnicama prikazuju atraktivnu dugokosu platinastu plavušu.

U feminističkoj kritici stereotip o „glupim plavušama“ smatra se negativnom slikom koja slabi položaj žena. U performansu Double propitivala sam simboliku platinasto plave kose. Željela sam uništiti taj patrijarhalni kanon ljepote koji se stoljećima nije bitno promijenio. Zato sam igrala anonimnu osobu u crnoj maski i crnim rukavicama od lateksa, pokušavajući dekolonizirati komercijalizirani izgled koji se nameće društvu.

Poanta je u tome da muškarci ne budu referentna točka. Povijesni seks-simboli odražavaju promjenjive kulturne kanone ljepote povezane s razvojem rodnih uloga. Od antičkih muza do suvremenih svjetskih zvijezda, te su ikone neprestano oblikovale društvenu percepciju privlačnosti, šarma i karizme.

U performansu Double feministkinja ne pokazuje svoje lice jer, dovodeći u pitanje sliku platinaste plavuše, ne želi publici nametnuti vlastiti izgled. Odluku o stvaranju novog identiteta prepušta promišljanju publike. Smatram da osobe koje namjerno boje kosu u platinasto plavu svjesno reproduciraju patrijarhalni kanon i istrošeni stereotip koji je tijekom godina, zbog nekritičkog ponavljanja, postao više vulgaran nego privlačan te više ne može biti konzumiran na isti način kao nekada.

Ako u ovom slučaju odbacimo prizmu stereotipa, samo zavaravamo sami sebe. Napomenut ću još da sam za ovaj performans koristila glazbu francuske skladateljice Anne Germanique.

Nakon Vašeg dadaističko-erotskog performansa, Paula Jeanine Bennett svojim butoh performansom Angel of Certitude upoznala je publiku s poetikom prirode. Gdje ste se prvi put susreli s njezinim radom? Kao organizatoricu festivala što vas je posebno privuklo njezinim izvedbama koje sama opisuje kao potragu za „interakcijama pokreta“?

Paulu Jeanine Bennett upoznala sam 2023. godine na festivalu umjetnosti performansa u Galeriji Ostavinska u Beogradu. Oduševio me njezin nastup – izvrsna glazba, odmjereni i spori pokreti te sposobnost da publiku uključi u zajednički ples. Godine 2024. pozvala sam je na četvrto izdanje festivala Women’s World u Berlinu. Ondje je ponovno izvela posvetu legendarnoj američkoj jazz pjevačici Billie Holiday. Kasnije iste godine ponovno sam je gledala u Beogradu, na festivalu Performance Art Salon. Primijetila sam njezinu spremnost da utjelovi različite ženske likove koje prikazuje dostojanstveno i ozbiljno. Cijenim njezina tumačenja ponosne, zagonetne i tajanstvene ženstvenosti; ona utjelovljuje simboličke slike idealne, romantične žene.

U performansu Angel of Certitude, inspiriranom djelima francuskog slikara Odilona Redona, osobito njegovim crtežima žena, Bennett je, poput Redona, istraživala vidljivo kako bi služila nevidljivome. Umjetnica je publiku očarala tajanstvenom, ali istodobno prizemljenom prisutnošću. Njezin prekrasan kostim i pokrivalo za glavu sugerirali su da nije nadnaravno biće, nego osoba iz materijalnog svijeta. Zamrznuti izrazi lica i način kretanja davali su joj eteričnu, duhovnu kvalitetu. Umjetnica se namjerno opire univerzalnom tumačenju svojega lika te se okružuje aurom ne-univerzalnosti.

Spike McLarrity predstavio je izvanredan vokalni performans Beyond the Boundaries of Culture, u kojem je, na način koji podsjeća na ideje Deleuzea i Guattarija, postao vuk. Opisujući svoj rad, navodi: „Nošenje kostima dio je istraživačkog projekta A Hybrid Nation, koji istražuje kako kostim može djelovati kao sredstvo transformacije i susreta čak i kada je odvojen od živog tijela.“

Kako je sam umjetnik naglasio: „U performansu Beyond the Boundaries of Culture Spike McLarrity ulazi u prostor kao hibridna figura – dijelom životinja, dijelom čovjek; ni potpuno muško ni potpuno žensko; ni fiksno ni stabilno. Tijelo postaje mjesto pregovaranja. Kroz pokret, kostim, zvuk i ritualnu gestu performans se suočava s naslijeđenim predodžbama o rodu, tabuu, fetišu i kulturnim očekivanjima. Lik vuka, koji se često kodira kao blag, erotiziran, podložan ili apsurdan, ponovno se prisvaja kao figura otpora i transformacije. Skriveno lice destabilizira autoritet i remeti pogled promatrača. Tko je unutra? Tko izvodi? Tko odlučuje? Djelo ne ilustrira feminizam – ono ga nastanjuje kroz dvosmislenost, odbijanje i utjelovljenu prisutnost. Hibridno tijelo opire se kategorizaciji i otvara prostor u kojem je identitet fluidan, osporavan i kulturno konstruiran. Ovo je susret uživo koji publiku uvodi u nestabilnost između instinkta i kulture, ranjivosti i moći, animalnosti i političkog tijela.“

Krzysztof Leon Dziemaszkiewicz (umjetnički poznat kao Leon) poznat je po korištenju ljepljive trake i tijela kao osnovnih materijala, često uključujući reciklirane materijale kao izvedbene rekvizite. Posebno me fascinirao način na koji je ideologiju upisivao u tijelo u svom performansu Transformations/Penetration, završivši ponosnim odlaskom ukrašen paunovim perjem.

Krzysztof Leon Dziemaszkiewicz započeo je svoj performans Transformations/Penetration poljskom izviđačkom pjesmom Ogniska już dogasa blask (Sjaj logorske vatre već se gasi). Ta je pjesma poljska verzija škotske pjesme Auld Lang Syne iz 1788. godine, himne prijateljstva i rastanaka.Pjesma govori o zahvalnosti za zajednički provedeno vrijeme i o snazi prijateljstva koje traje unatoč prolasku vremena i razdvojenosti. Leon je sudjelovao na svakom izdanju festivala Women’s World u Berlinu, događaja koji je, kako sam već spomenula, svojevrsna proslava performans umjetnosti.

U svojoj izvedbi Leon se transformirao u prekrasnog pauna – simbol vidljivosti, ekstravagancije, ponosa, bogatstva, raskoši i dostojanstva. Kao ptica transformacije i ponovnog rođenja, paun nam pomaže da kroz teška životna razdoblja prolazimo dostojanstveno i s vjerom u bolju budućnost. Na duhovnoj razini paun simbolizira preobrazbu i manifestaciju, no njegovo značenje daleko nadilazi površne asocijacije na ljepotu. Paun nas uči da se istinska transformacija ne sastoji u odbacivanju onoga što jesmo, nego u potpunom ostvarivanju vlastitih potencijala. I paun i paunovo pero povijesni su queer simboli. Nekada su služili kao „queer kodovi“, omogućujući pojedincima da diskretno izraze svoj identitet ili seksualnu orijentaciju izvan pogleda šire javnosti.

U 19. i početkom 20. stoljeća, primjerice u doba Oscara Wildea, homoseksualni muškarci nosili su paunovo perje kako bi se međusobno prepoznali u javnosti bez opasnosti od optužbi ili progona. U performansu Transformations/Penetration Leon prolazi simboličku preobrazbu u pauna, čime manifestira svoju beskompromisnu pripadnost queer zajednici. Istodobno, kroz uspješnu i koloristički uravnoteženu izvedbu naglašava pouku koju simbolizira paun: prava ljepota dolazi iznutra i zrači prema van, neovisno o vanjskim standardima ili društvenim očekivanjima.

Ove godine na festivalu je sudjelovala i Crystal Pussy, poljska umjetnica s adresom u Švicarskoj. Obje pripadate „vaginalnom pokretu“. U intervjuu koji smo prošle godine radile za ArtKvart izjavili ste: „Nakon završetka poslijediplomskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Berlinu, počela sam se pitati kako privući raznolikiju publiku suvremenoj umjetnosti. Zato sam stvorila umjetnički alter ego Alexandra Fly. Inspirirao me moj partner, njemački glazbenik Andro Gynia, čije su tetovaže izazivale reakcije i stalno dovodile u pitanje dominantne norme. Godine 2007., tijekom leta iz Berlina u New York, pokrenula sam projekt Alexandra Fly, noseći haljinu ukrašenu elementima koji podsjećaju na vaginu. Šetala sam avionom i razgovarala s putnicima o pravima žena.“

Crystal Pussy upoznala sam preko BlaBlaCara na putu iz Berlina u Poznań. Tijekom razgovora otkrile smo da, unatoč razlici u godinama, obje u svom radu istražujemo temu ženskih genitalija. Ta nas je slučajnost povezala. Počele smo surađivati te smo 2021. u Berlinu izvele dva zajednička performansa: Demistifikacija i Demistifikacija vagine.

Međunarodni „vaginalni pokret“ u vizualnim umjetnostima dobiva na zamahu; mnoge umjetnice i umjetnici diljem svijeta čine vaginu središnjom temom svog rada. London ima i Muzej vagine (https://www.vaginamuseum.co.uk).

Crystal Pussy sudjelovala je na svakom izdanju festivala Women’s World; njezini su se performansi često bavili fetišizmom i erotskom željom. Na Women’s World 7 predstavila je performans Sublimation Protocol, u kojem provodi ritual autopsihoanalize. Sjedajući na stolac, promatra i istovremeno doživljava želju, dok audio zapis istražuje koncept sublimacije – od Freudove teorije i koncepta Ane Freud do feminističkog diskursa. Rad se bavi pitanjima moći, opsesije i zabranjenih želja u umjetnosti, pokazujući kako se strast sublimira u kulturni kôd.

Predavanje zatim prelazi u introspektivnu refleksiju, dok glas umjetnice objašnjava njezinu potrebu za stvaranjem umjetnosti. Taj iskreni, emocionalno nabijen trenutak prati fizička gesta: umjetnica vlastitim tijelom slika simboličku sliku vagine. Kroz kontrolirane pokrete i hladnu kalkulaciju tijelo postaje instrument moći, a umjetnica istodobno vlastiti psihoterapeut /i pacijentica. Time se otvara dijalog o moći između društvenih normi, ega i prosudbe. Sublimation Protocol prikazuje umjetnost kao praksu u kojoj je moć erotska, želja strateška, a emocija nikada čista – već uvijek procesuirana.

Marta Lodola ponudila je snažnu interpretaciju nasilja u intimnim odnosima u djelu On My Skin.

Marta Lodola je iznimna performerica i diplomantica Akademije likovnih umjetnosti Brera u Milanu. Poznata je po brojnim konceptualnim performansima u gradovima poput Berlina, Londona, Atene i Barcelone. U On My SkinMarta Lodola rekonstruira geste iz biografskog iskustva nasilne veze, istovremeno promišljajući različite oblike nasilja – psihološkog, emocionalnog i financijskog – koji mogu oblikovati život pojedinca. Performans istražuje sukob između prepoznavanja zlostavljanja i nemogućnosti odlaska, sve do trenutka kada bijeg postaje moguć. Djelo, koje označava zatvaranje ciklusa patnje nakon četrnaest godina oporavka i iscjeljenja, kroz tijelo i naraciju naglašava otpornost i oprost kao put prema zatvaranju kruga i ponovnom preuzimanju sebe.

Deej Fabyc (they/ them) navodi da se njihov rad fokusira na „wicked embodied mapping“. Kao posljednji umjetnik_ica večeri, obradili su iskustvo fizičke boli i način na koji tijelo s godinama sve snažnije postaje svjesno boli. Njihov je performans bio snažan završetak te iznimne večeri performans umjetnosti.

Deej Fabyc imaju karijeru dugu više od četiri desetljeća međunarodne umjetničke prakse koja obuhvaća live art, performans, instalaciju, fotografiju i film. Njihov rad istražuje psihološke aspekte traume, neurodivergentnosti, starenja, gubitka mentalnog zdravlja i kronične bolesti, oslanjajući se na koncept „granice kao metode“ Mezzadre i Neilsona. Godine 2017. sudjelovali su na documenti 14 u Ateni i Kasselu, gdje su surađivali s umjetničkim dvojcem Annie Sprinkle i Beth Stephens na projektima Free Sidewalk Sex Clinic, koji su povezivali političku ekologiju sa seksualnim i rodnim oslobođenjem. Također su sudjelovali u događajima Venecijanskog bijenala te u aktivnostima u suradnji s International Sex Worker Forum.

U performansu Passing Point 2 u Berlinu, Fabyc se bave vidljivošću i nevidljivošću u kontekstu invaliditeta, kronične boli i nebinarne identifikacije. Pred publikom se pojavljuju goli, ali ne u erotskom smislu, nego izlažu dijelove tijela koji godinama nose bol. Kako se slojevi odjeće uklanjaju, tako se otvara i javno otkrivanje mjesta boli. Publika sudjeluje tako što markerima označava točke boli na tijelu izvođača, stvarajući zajedničku mapu izdržljivosti. Projekt Passing Point (2026) realiziran je u suradnji s Rachel Macmanus i predstavljen u Galway Arts Centre u sklopu događaja Fite Fuaite & Guest Artists / Still We Gather.

Među publikom bio je i kazališni redatelj Nikša Eterović. Od 2009. do 2011. zajedno ste radili u Berlinu kao štovatelji Joyceova Uliksa, a u intervjuu za ArtKvart rekli ste da ste se dobro razumjeli na razini apstraktne, nadrealne mistifikacije. Na kojim ste projektima surađivali u tom razdoblju?

Upoznala sam Nikšu Eterovića preko svoje kćeri, koja je studirala glumu na Theakademie, međunarodnoj glumačkoj školi u Berlinu. Osnovao ju je Eterović, i bila je jedinstvena i – u to vrijeme – vrlo popularna umjetnička škola smještena u četvrti Kreuzberg. Angažirao me kao honorarnu suradnicu. Radila sam zajedno s Julijom Subbotinom, glavnom scenografkinjom i kostimografkinjom predstava koje je Eterović režirao. Preuzela sam predavanja iz povijesti kostima u Shakespeareovu kazalištu, a također sam držala nastavu iz kostimografije, mijenjajući Juliju tijekom njezina porodiljnog dopusta. Izrađivala sam scenografije za produkcije koje su postavljali studenti režije, a kasnije sam predavala kolegij iz studija izvedbe na glumačkom odjelu. Uživala sam u atmosferi škole i bila sam fascinirana profesionalnošću Nikše Eterovića i njegovim dubokim poznavanjem svjetske drame.

Theakademie je bila jedina privatna glumačka škola u Berlinu u kojoj su studenti izvodili i režirali suvremene komade međunarodnih autora poput Różewicza, Mrożeka, García Lorce i Ionesca. U teNTheatru Berlin – kazalištu koje je on osnovao – Eterović je slavio djela Jamesa Joycea, postavljajući ciklus predstava, uključujući Lucia Joyce, Zutscher, Dubliners i Ulysses oder der Zyklop und seine Nashörner. Također je producirao Don Quijotes Doppelgänger i radio na projektu temeljenom na Danteu. Devedesetih godina i ja sam stvorila niz crteža zamišljajući vlastitu inscenaciju Cervantesova Don Quijotea, dok je moj profesor Józef Szajna uspješno postavio predstavu temeljenu na Danteu u Studijskom kazalištu u Varšavi. Zbog te tematske bliskosti, kazalište Nikše Eterovića mi je djelovalo blisko i poznato.

Njemačka kazališta ne postavljaju Don Quijotea, Dantea ili Uliksa – osim ako nisu posebno pozvane strane trupe. Njemačke metode obuke su drugačije; postoji jasna preferencija za političko kazalište – kazalište vođeno izgovorenom riječi, a ne apstraktnim slikama. Privatne glumačke škole koje vode Nijemci fokusiraju se na domaće dramatičare poput Lessinga, Heinera Müllera i Bertolta Brechta. Kako povijest pokazuje, ratovi su Njemačkoj oduzeli eksperimentalne, vizionarske stvaratelje. Kurt Schwitters, jedini njemački dadaist, pobjegao je pred nacistima; osnivač Bauhausa Walter Gropius te nadrealisti poput Paula Kleea i Maxa Ernsta također su bili prisiljeni napustiti zemlju. Prirodno je da okruženje očišćeno od avangardnih umjetnika teško razvija naklonost prema umjetnosti ili književnosti koja se oslanja na tok svijesti, nefiltrirane misli, emocije i asocijacije.

Večer performansa Women’s World 7 održana je u talijanskoj galeriji – središtu talijanske zajednice u Berlinu – i privukla je upućenu publiku. Osim redatelja Nikše Eterovića i scenografkinje/umjetnice Julije Subbotine, prisustvovali su i drugi filmski redatelji, uključujući talijansku dokumentaristicu Silviju Maggi i azerbajdžansku redateljicu Nairy Shahinian. Tu su bili i fotograf i umjetnik Waldemar Kremser, američka fotografkinja Kathleen Michael, poljski scenarist Jacek Kapczyński te performerice Gaby Bila Günther (Australija) i Hila Steinert (Njemačka).

Završno, Festival se održao u Kreuzbergu, četvrti poznatoj po alternativnim zajednicama i kontrakulturnoj povijesti. Možete li reći nešto o Kreuzbergu danas u odnosu na njegovo značenje u berlinskoj kontrakulturi?

Kreuzberg je jedna od četvrti koja je najtješnje povezana s Berlinom. Šezdesetih godina postao je simbol alternativne kulture Zapadnog Berlina, snažno oblikovan umjetnicima i gastarbajterima. U to vrijeme ondje su se doseljavali uglavnom siromašni kreativci i umjetnički entuzijasti. Antikvari i ekscentrici živjeli su u dotrajalim stanovima, često s ugljenim pećima i vanjskim zahodima, razvijajući nekonformističke stilove života. Prije rata četvrt je bila tiskarski centar, a umjetnici su kasnije koristili napuštene tvornice kao ateljee i stambene prostore. Godine 1965., tijekom boravka u Zapadnom Berlinu, Ingeborg Bachmann je zapisala: „Kreuzberg postaje moderan; vlažni podrumi i stari kaučevi ponovno su u modi…“

Nakon pada Berlinskog zida, mnogi su umjetnici i studenti preselili u Mitte i Prenzlauer Berg, dok se današnja ideja Kreuzberga kao centra kontrakulture djelomično pretvorila u mit. Gentrifikacija je znatno promijenila četvrt, i danas je ona jedna od najskupljih u Berlinu, iako se tragovi alternative i dalje održavaju kroz galerije, klubove i kulturne prostore.

Istaknuta fotografija: Deej Fabyc, Passing Point 2; fotografija: Waldemar Kremser