Čitam novine i okrenem se svom mužu, koji potječe iz doline Rajne, najpoznatije vinske regije u Njemačkoj gdje se proizvodi slavni rajnski rizling: „Imate li vi u dolini Rajne helikopterske ture vinarija?“
Muž me zgroženo pogleda i odgovara: „Bože dragi, ne! Zašto? Čemu?“
„Za turiste.“
„Pa imaju ceste,“ odgovara on meni, i gleda me kao da sam sišla s uma. „Što će im helikopter?“
„Elitni turizam“, kažem ja. „Dodana vrijednost.“
Muž se počinje smijati: „Koji užas! Kome je to ideja elitnog turizma? Tko se toga sjetio?“
„Nitko se još nije sjetio u dolini Rajne nuditi helikopterske ture vinarija?“
„Naravno da nije! Nema šanse da bi to itko dopustio!“ muž me i dalje gleda s užasom u očima. „Zamisli živjeti da ti helikopteri lete iznad glave? Znaš ti koja je to buka?“
„Evo”, kažem ja, „u Istri se upravo gradi deset heliodroma, da se time potiče ‘elitni turizam’.“
Moj muž izbeči oči: „To im nikako ne može proći! To je gusto naseljena regija. Tu ljudi žive! I imaju turiste na odmoru! To mora biti kršenje propisa o dozvoljenoj buci.“
No da, kažem mu ja, da te podsjetim na naše prijatelje Puležane kojima je grad nedavno sagradio roto garažu ispred kuće, Nekoliko dana nakon otvaranja ta je garaža izvodila light show i svirala ‘Eye of the Tiger’ u 22h. Ja sam im, naravno, rekla da prijave incident gradskim službama, ali nisu baš djelovali uvjereni u uspjeh.
Pa ti imaj elitni turizam, a bez zakona koji štite građane.
Da smo u Njemačkoj ili Danskoj, moj muž i ja bismo svakako znali da imamo pravo očekivati da nam preko glave ne lete helikopteri. Znali bismo koji zakoni nas štite, i znali bismo se organizirati sa susjedima da tužimo vinarije koje te ljude šalju u zrak, a pogotovo općine koje su im to dozvolile. U demokratskoj Hrvatskoj, tko štiti pravo građana na dostojanstven, miran život? Zašto to nama, u ovom društvu, uopće nije tema?
Strategija i Nacionalni plan održivog razvoja turizma Hrvatske žele povećati udio hotela u ukupnom smještaju s 13% na 17%, a udio hotela od 4-5 zvjezdica u svim hotelima s 51% na 65%, i hvale se da je samo za razdoblje od 2023.-2025. godine potpisano 130 ugovora o gradnji takvih hotela.
Što znači dobiti dodatnih 130 hotela punih ljudi kojima se nude helikopterske ture iznad naših glava? Što znači za gradove, mjesta, naselja i kvartove u obalnoj Hrvatskoj da se od njih očekuje da potrpe stotine tisuća dodatnih turista, ali sada ‘zahtjevnih’ turista koji ‘očekuju više’, odnosno kojima nisu dovoljno zanimljivi normalni, svakodnevni sadržaji naših gradova? Što to sve znači u državi koja zakonima loše štiti građane, i to ne samo od buke?
Vrijedi ponoviti brojke, jer vrijedi razumjeti da kad govorimo o turizmu u Hrvatskoj, govorimo o najgorem kumulativnom pritisku turizma na društvo bilo gdje u svijetu, i to po svim pokazateljima koji se tiču svakodnevnog života hrvatskih građana. Prema Eurostatu, po broju turista hrvatska obala je druga najposjećenija lokacija u Europi, a ispred su samo Kanarski otoci. Ovo nam govori nešto o pritisku turizma na okoliš.
Kad gledamo relativnu turističku saturaciju, odnosno godišnji broj noćenja po stanovniku, hrvatska obala kao cjelina ima vrlo visokih 66 noćenja po stanovniku (u usporedbi, španjolski Balearski otoci, na čelu s Mallorcom, na kojima se ove godine živo prosvjeduje protiv prekomjernog turizma, imaju 56), a u nekim regijama se ta saturacija penje na brojke koje moraju biti najveće u Europi i jedinstvene u svijetu: Istra ima 150 noćenja po stanovniku, Lošinj ima ogromnih 297. Ovo nam pak nešto govori o pritisku turizma na društvo: na život grada, na tržište nekretnina, na cijene, na strukturu gospodarstva.
I napokon, s oko 25% BDP-a, hrvatsko gospodarstvo je najovisnije o turizmu od svih europskih zemalja, te se nalazi u vrlo čudnom društvu malih Karipskih otoka, Sejšela i Maldiva. U Europi, jedine zemlje koje su iole bliske ovoj situaciji su Albanija, Crna Gora, i Grčka. Gospodarski, ovo je katastrofalan pokazatelj raspada jedne donedavno uravnotežene europske ekonomije.
Istovremeno sa Strategijom koja se diči s 130 novih ugovora o gradnji hotela, novi Zakon o turizmu, donesen 2023.g., osigurava poticajne mjere kojima se velika ulaganja u turizam oslobađanju poreza na dobit: što je veće ulaganje, to je manji porez, te je svako ulaganje od 3 milijuna ili više EUR potpuno oslobođeno plaćanja poreza na dobit u razdoblju od 10 godina. Time se, u principu, uz poreznu rupu od paušalnog oporezivanja apartmana, otvara još jedna, puno veća rupa u koju će sada upasti hoteli. U svjetlu gornjih statistika, ovo je suicidalno.
Poticaji i porezne olakšice su mehanizam kojim normalna javna uprava potiče deficitarne aktivnosti, ili aktivnosti koje su korisne za društvo, ali neisplative ili rizične. Porez na dobit trebao bi se ukinuti za ulaganja u održivu energiju, održivu poljoprivredu, i slične aktivnosti u obalnoj Hrvatskoj – a turizam bi se jedino morao oporezivati više, nikako manje.
Valjda je svakome jasno da s najviše turista i po kvadratnom metru i po stanovniku, te najviše turizma po gospodarskoj aktivnosti, u Europi, Hrvatskoj nikako ne treba više, nego samo manje, turizma. Da smo po svim pokazateljima dostigli plafon, nakon kojega nam ne može biti ljepše nego što je sada.
Kad sam (još davno) studirala u Australiji, imali smo kolegij o turizmu. Meni je taj kolegij ostao u živom sjećanju jer sam kao Riječanka bila jedina koja je odrasla u turističkoj regiji. Još čudnije je bilo što sam bila jedina koja je imala pozitivan odnos prema turizmu. U Australiji, u sklopu nečega što se zvalo development studies, a bavilo se (otprilike) razvojem zemalja u razvoju, turizam se studirao isključivo kao ekološka i društvena pošast koja na jednu lijepu lokaciju uvodi samo ekspresno uništavanje prirode i rasap svih društvenih vrijednosti te, često u jednoj generaciji, raslojavanje egalitarnih zajednica u bogate i siromašne; od kojih bogati preuzimaju političku moć i čvrsto drže zemlju okrenutu prema turizmu, a nauštrb ulaganja u sve druge, bolje gospodarske grane. Na mom faksu se ništa lijepo nije moglo čuti o turizmu. Samo sam ja tu i tamo skromno objašnjavala da postoje osviješteni modeli turizma i da sam ja odrasla u jednom takvom.
Nisam naivna, i naravno da mi je jasno da jugoslavenski turizam nije baš regenerirao prirodu. Ali isto tako mislim da Michael Zinganel, austrijski teoretičar arhitekture, nije bio potpuno u krivu kad je 2013.g., u knjizi „Holidays After the Fall”, opisao hrvatsku obalu kao „u većoj mjeri netaknutu“, a pristup moru „još uvijek zajamčen zakonom“. I čini mi se da bismo se trebali odužiti našim poprilično pametnim nonama i nonićima, a da ne govorim o ranijim generacijama, time da ovaj specifični, hrvatski pristup turizmu proučimo, da se ne sramimo svoje različitosti nego da svoj neobičan put kroz turizam studiramo, da o njemu pišemo priručnike i postavljamo izložbe, da guramo svoja povijesno dokazana rješenja kroz EU institucije i strategije o turizmu, i konzultiramo druge mediteranske zemlje kako i one mogu bolje. Da od svog specifičnog pristupa napravimo brend i artikuliramo vrijednosti koje smo sačuvali. A ne da u jednoj generaciji devastiramo sve što smo u naslijeđe dobili, jer patimo od kompleksa manje vrijednosti pred zemljama s boljim marketingom.
Da se vratimo budućnosti koja nas čeka nakon novih 130 hotela od 4-5 zvjezdica, čime će se nepovratno promijeniti struktura turista. Hoteli od 4-5 zvjezdica se na jadranskoj obali ne grade za domaći džep. Hoteli u kojima noćenje košta oko 800-1000 EUR nisu namijenjeni domaćem gostu u zemlji gdje je medijalna neto plaća oko 1100 EUR. Grade se za neke druge ljude.
Ti ljudi svojim navikama stvaraju veći pritisak na okoliš: helikopteri umjesto automobila, bazeni umjesto plaže, klima umjesto otvorenih prozora, internacionalna kuhinja umjesto friganih srdelica. Batleri. Ali stvaraju i pritisak na društvo. Što znači kad jedno društvo otvori vrata velikoj količini veoma različitih ljudi u svoj prostor, ljudi puno veće platežne moći i puno manje skromnih navika? Želimo li mi da nam nad glavama godinama trešte helikopteri? Želimo li obalu koju si ne možemo priuštiti, jer je planski zagrađena koncesijama sa sadržajima za koje prosječni građanin nema ni interesa ni novaca? Imamo li mi pravo reći da to ne želimo? Da nam je previše? Da uništava kvalitetu života u našim gradovima? Da je preveliki teret za naše komunalne usluge, vodovod, kanalizaciju, odvoz smeća, električnu mrežu? Za naše plaže, ulice i trgove? U demokratskoj Hrvatskoj, imaju li građani to pravo?
Često se rasprava o turizmu u Hrvatskoj raspadne u trenutku u kojem netko kaže da je turizam kojem običan građanin nema pristupa ipak bolji od apartmanizacije i ekološke devastacije obale koju uzrokuje bezvlašće, nepoštivanje zakona i samovolja lokalnih šerifova. Meni se, nažalost, čini da je ‘elitni’ turizam savršeno kompatibilan s korumpiranom lokalnom politikom, nepoštivanjem zakona i vandalizacijom javnog prostora.
Ovi helikopteri mi se čine kao najbolji primjer kako bi to moglo u praksi izgledati. Između ostalog i zato što mnogi ljudi koji se u Hrvatskoj bave turizmom imaju neobičnu sliku o tome što je u našoj zemlji zaista vrijedno i važno, što je zaista naša ‘dodana vrijednost’. I onda kao ‘elitni proizvod’ nude budalaštine poput helikopterskih letova, umjesto da nude mir i tišinu. Ili 130 hotela načičkanih jedan od drugoga, umjesto pažljivog prostornog planiranja.
U trenucima žalosti, uvijek pomislim da se to krivo razumijevanje turističkih vrijednosti Hrvatske najbolje vidi u tužnoj činjenici da dnevna ulaznica na Aquapark u Kostreni – glupi, napuhani dvorac za skakanje – ove godine košta 100 EUR, i da na njemu zbog toga dnevno skače samo dvoje-troje bogate djece, dok dnevna karta za Plitvička jezera košta 40 EUR. I Plitvice su, naravno, zakrčene posjetiteljima. Ali mi ne smatramo da bi se rezervaciju za Plitvice, kao rezervaciju za hotel od pet zvjezdica, možda trebalo raditi godinu dana unaprijed.
Postavlja se pitanje na koje ja svom mužu ne znam odgovoriti. Zašto se od građana koji žive u priobalju Hrvatske očekuje da potrpe raspad svojih gradova, i društveni i ekološki i ekonomski, u ime ‘elitnog’ turizma? Samo zato da jer se turizmom krpa deficit uvoza i izvoza? Taj deficit nismo uzrokovali mi, nego državne službe, propalom privatizacijskom strategijom.
Nakon što je koruptivnom privatizacijom izbrisala 60% radnih mjesta i oko 20% vrijednosti kapitala (ovo su konzervativne procjene iz državne revizije 2004. g.), javna uprava sada kapital za izgradnju tih famoznih hotela od 4-5 zvjezdica traži na inozemnom tržištu. To je samo po sebi problem za našu demokraciju. Kako je hrvatska javna uprava na sve načine dokazala da nije sposobna kontrolirati krupni kapital – ni banke, ni supermarkete, ni kupce nekretnina, ni zakonima, ni ugovorima, ni kaznama, ni dogovorima, ni prostornim planovima – mi ne znamo koje će posljedice to imati na društvo. Već vidimo veliki pritisak u medijima protiv privatnog smještaja. Hoćemo li za 10-20 godina imati zakonodavni pritisak na ukidanje pomorskog dobra? Vrlo vjerojatno. Što nam je sljedeće? Privatni otoci? Možda.
Hoću reći ovo: kao društvo bismo trebali puno pažljivije, sporije i pametnije ulaziti u ovakve velike, ireverzibilne procese. Devastiranje obalnog pojasa i njegova rasprodaja može nam se dogoditi samo jednom. Drugu priliku nećemo imati, i to vidimo na primjerima drugih zemalja.
A procese totalne transformacije hrvatskog turizma ne bi smjela ishitreno voditi javna uprava koja se ne može pohvaliti niti jednim uspjehom i niti jednom naučenom lekcijom u 35 godina privatizacije. Čini mi se očito da netko tko se može pohvaliti jedino greškama i promašajima nije zaslužio povjerenje građana, povjerenje koje traže kad predlažu uvođenje globalnih hotelskih lanaca na našu obalu u troznamenkastim brojkama.
Čini mi se da bi javna uprava, od najviše do najniže razine, trebala pokazati zrelost, i političku zrelost i poslovnu zrelost i zrelost kao ljudi, da priznaju da kroz 35 godina prakse nisu razvili nijedan dobar model privatizacije resursa koje je izgradilo hrvatsko društvo za vrijeme Jugoslavije, nijedan dobar model suradnje s krupnim kapitalom, i nijedan model kontrole tog kapitala. Odnosno, da se povjerenje građana ne može samo tražiti, tražiti i tražiti, nego se za njega mora raditi. Mora ga se zaslužiti.
U ovom trenutku, kad to povjerenje apsolutno ne postoji, jer ne postoji čak ni povjerenje građana da će ih javna uprava zaštititi od buke usred noći, svakako je ispravno i nužno stati na loptu.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
Ostali nastavci:
Kamo ide hrvatski turizam? 1) Turizam bez društvenih vrijednosti
Kamo ide hrvatski turizam? 2) Kome trebaju hoteli od pet zvjezdica?
Kamo ide hrvatski turizam? 4) Antracit
