Svi smo nedavno pratili prosvjede protiv prekomjernog turizma na Mallorci, španjolskom otoku koji je ove godine primio skoro 20 milijuna turista na populaciju od manje od milijun ljudi. Majorčani prosvjeduju protiv nemogućih uvjeta života, nepriuštivih najmova, prenapučenih javnih prostora. Slična priča ove godine se događa u Firenci, gdje Emiko Davies piše da u gradu nestaju usluge za obične žitelje, a svaki dućan se pretvara u prodavaonicu sendviča. U Firenci to zovu „turismo mordi e fuggi“, odnosno „pojedi i bježi“, a podrazumijeva najezdu turista koji dolaze u grad na brzinu konzumirati par sličica koje su vidjeli na Instagramu.
Naši su mediji prenijeli ove priče, ali nisu ponudili komparativnu analizu s našom obalom. A ona izgleda ovako.
Godine 2022., prema Eurostatu, Balearski otoci su imali 56 turističkih noćenja po glavi stanovnika (to se zove turistička saturacija). Time su daleko iza grčkih otoka Santorinija i Mykonosa, koji su imali 110 noćenja po stanovniku. No, hrvatska obala kao jedna cjelina je također gora od Mallorce, s 66 turističkih noćenja po glavi stanovnika, čime je svrstana unutar pet europskih regija s najvećom turističkom saturacijom (Hrvatska je obala također bila druga po redu regija s najvećim apsolutnim brojem turističkih posjeta).
No to nije sve. Uzmimo za primjer Istru. Istra je regija s oko 200.000 stanovnika u kojoj je 2023. ostvareno 30 milijuna turističkih noćenja, odnosno ogromnih 150 noćenja po stanovniku. Otok Lošinj je 2023. g. imao nevjerojatnih 297 noćenja po stanovniku. Cijela Primorsko-goranska županija je 2023. g. imala 52 noćenja po stanovniku, a to je već sad na razini Mallorce. Ako uspoređujemo gradove, Firenca ima godišnje 44 noćenja po stanovniku. Dubrovnik je 2023. g. imao 91 noćenje po stanovniku, Split u usporedbi samo 21.
Kad pogledamo pritisak turističkih noćenja na pojedine obalne regije, vidljivo je da se u Hrvatskoj radi o ogromnim brojkama, najvećim u Europi, možda najvećima na svijetu. Zašto mi ne prosvjedujemo? Zašto u Hrvatskoj nisu svaki dan neredi zbog pretjeranog turizma?
Naravno da je jedan mogući odgovor da su Hrvati politički lijeni i pasivni, i da se ne bore za svoja prava. Ali ja vjerujem da je jedan veliki faktor upravo razlika u vrsti turizma koju je Hrvatska uspjela kultivirati na svojoj obali. Mi imamo velikih 43% noćenja u obiteljskom smještaju, odnosno apartmanima, ‘privatnom smještaju’. Za usporedbu, na Mallorci 67,5% turista odsjeda u hotelima, 11,57% u kućama za odmor, a oko 5,5% u vlastitoj nekretnini.
Apartmane u Hrvatskoj, suprotno predrasudama, koriste uglavnom strani turisti. To su pretežito obitelji s djecom, a imaju ogromnu vjernost destinaciji, te je prosječnom turistu ovo već sedmi povratak na hrvatsku obalu. Dakle, naši turisti su obitelji koje se redovito vraćaju i odsjedaju kod domaćih obitelji. To u praksi znači puno stvari – da je turist nečiji gost, da ima domaćina, da ovdje živi relativno normalnim životom u mjestu, da je domaćin u blizini da ih ošpota ako gosti rade galamu ili smeće ili pale klimu; uglavnom, da postoji sto malih oblika društvene kontrole kojim se spriječava asocijalno divljanje ljudi koji samo prolete kroz neku fotogeničnu destinaciju.
Mi već godinama ljetujemo u istom otočkom mjestu čije mi ime ne pada na pamet staviti na internet. Radi se o malom mjestu gdje je smještaj moguć isključivo kod žitelja, u privatnom smještaju. Mjesto je maleno, bez automobila, bez fast fooda, bez jednog jedinog lokala koji svira glasnu glazbu. Dakle, dosadno za popizditi i savršeno za obitelji s malom djecom. Kako već godinama u mjesto dolaze isti gosti, puno ih se međusobno poznaje. Navečer odrasli sjede po konobama, a djeca trče po mjestu i igraju se žmurice. Gosti su uglavnom Nijemci i nešto Talijana, i vjerujem da je većina ovdje prvi put došla u vrijeme prije interneta, slučajno ili vođena usmenim preporukama. Danas je tamo skoro nemoguće nabasati jer apartman treba rezervirati godinu dana unaprijed – naime, skoro svi se gosti redovito vraćaju svake godine, i mjesto je svoj kapacitet popunilo. Mi već neko vrijeme pokušavamo produžiti boravak za tjedan dana, ali ne možemo, jer iza nas dolazi jedan Nijemac koji već 18 godina ljetuje kod naših domaćina, i to je gotova priča. Da su namjerno tražili način da izbjegnu “pojedi-i-bježi turizam” kakav opsjeda Firencu, ne bi našli bolji način.
Kad opisujem našu malu idilu prijateljima iz stranih zemalja, jasno mi je po njihovim pogledima da se radi o vrijednosti koju novac ne kupuje tako lako. ‘Dodana vrijednost’ koju ovaj odmor nudi je boravak u najsigurnijoj zemlji Europe, mir i tišina, pravi, istinski odmor za tijelo i dušu. Ambijentalni wellness. Mi konzumiramo kvalitetu svakodnevnog života u malom primorskom mjestu na hrvatskoj obali, sve ono što ova područja čini ‘plavom zonom’ dugovječnosti i zdravlja.
Našem malom mjestu hotel od pet zvjezdica treba jednako toliko koliko mu treba najezda skakavaca. Niti mu treba krupni kapital kao konkurencija, niti mu trebaju dodatna radna mjesta za čistačice, niti mu treba još 400-500 turista na rivi zbog kojih se djeca ne bi mogla sigurno igrati, niti mu treba zagušenje prometom koje bi nužno tražilo izgradnju potpuno nove, veće ceste. A pogotovo mu ne treba masovni protok stranaca bez diskretne društvene kontrole koja se događa smještajem kod domaćina. Ništa od ovog ne bi uljepšalo život u tom malom mjestu.
Vratimo se na Mallorcu. Prosječni turist na Mallorci troši 204 EUR dnevno, za četvrtinu više od hrvatskog koji troši 140 EUR dnevno, i ja vjerujem da postoje ljudi koji pišu hrvatske strategije turizma koji bi izbetonirali cijelu obalu i mater svoju zaposlili da čisti u hotelu od pet zvjezdica samo da dostignemo taj broj. Ali vjerujem i da su normalnim građanima jadranske Hrvatske važnije neke druge stvari od opsesivnog brojanja hotela više kategorizacije. Vjerujem da svatko tko namjerava cijeli život poživjeti na hrvatskoj obali ne želi da se ta obala uništi u desetak godina; prvo apartmanizacijom, pa onda hotelizacijom.
No ono što me brine je da u Hrvatskoj danas ne postoje nikakve kontrole koje štite ijedno malo mjesto na obali (pa ni veće) od pretjeranog turizma. Ne postoji nikakva regulativa po kojoj se na mjesto od stotinjak žitelja ne može nakalemiti hotel višestruko veći od samog mjesta, kakav se upravo gradi u Ičićima i kakav je već sagrađen u Postirama na Braču. Mi nemamo nikakav osjećaj za vrijednost koja se time uništava: ni za društvenu, ni prirodnu vrijednost. Ništa ne učimo iz ovakvih nepopravljivih eksperimenata, iako nam slučaj Postira već pokazuje da takvi hoteli nemaju nikakvu beneficiju za mjesto jer ne zapošljavaju lokalne ljude i ne opskrbljuju se lokalnim namirnicama, i da takvim ‘zahtjevnim gostima’ malo mjesto služi tek kao kulisa za prošetati i pojesti sladoled, jer sve drugo imaju u svom all-inclusive paket-aranžmanu u hotelu. Treba li to ijednom mjestu?
Da budem jasna: ovdje ne govorim o konzervatorskoj zaštiti povijesne urbanističke jezgre, ni o zaštiti nekakvog tradicionalnog načina života u smislu UNESCO-a i folklornih plesova. Govorim o običnim mjestima uz more, sa svojim višestruko nadograđivanim obiteljskim kućama, sa svojim televizijama, susjedskim ćakulama, i djeci koja se igraju žmurice. Govorim o kvaliteti svakodnevnog života običnih ljudi uz more, životu koji ima svoj ritam, svoje rutine, i njihovom demokratskom pravu da im nitko ne detonira taj život u ime nekakve nacionalne strategije, a da ih o tome ništa ne pita. Govorim o zaštiti jednog mjesta od katastrofalnih društvenih i ekoloških šokova, o njegovom – doslovno – pravu na održivi razvoj. Na stranu to da je naša najveća turistička dodana vrijednost upravo ta kvaliteta života, sigurnost i mir koju možemo ponuditi obiteljima s djecom. Na stranu to da ovakvom komercijalizacijom obale možda pilimo granu na kojoj nam turizam sjedi. Sada govorim o građanima naše zemlje. Zaista ne znam zašto ne pričamo o kvaliteti života uz more, o društvenim vrijednostima tih malih sredina. Žele li ljudi da im se gradski centar guši u skupljačima Instagram sličica, a gospodarstvo svede na na prodaju sladoleda ‘kvalitetnim gostima’ nečijeg tuđeg hotela? Zašto ih to nitko ne pita?
Ne znam zašto u jednoj demokratskoj državi građane na obali nitko ne uključuje u promišljanje budućnosti te obale, niti zašto mi kao društvo ne raspravljamo o vrijednostima koje ćemo štititi dok, i ako, istovremeno ulazimo u velike društvene promjene. Ali znam ovo: društva koja se ne bave ovim pitanjima dok su mala i rješiva, desetak godina kasnije se bez izuzetka suočavaju s desničarskim divljanjima. I onda, tko će nam biti kriv?
Hrvatski turizam je, na podlozi jako pametne jugoslavenske turističke strategije, napravio čudo. Mi danas imamo valjda najveću koncentraciju turista po stanovniku u cijeloj Europi, i ti turisti su izuzetno integrirani u naše svakodnevno društvo. To je u najvećoj mjeri posljedica naše strukture smještaja, koja nije „loša“ nego je, u svom efektu na društvo, izvrsna. I prije nego ovu izvrsnu situaciju bacimo u bunar iz nejasnih razloga, bilo bi u redu da razmislimo kakvo društvo želimo imati za 10-20 godina.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
Ostali nastavci:
Kamo ide hrvatski turizam? 1) Turizam bez društvenih vrijednosti
Kamo ide hrvatski turizam? 3) Elitni turizam u zemlji bez zakona
Kamo ide hrvatski turizam? 4) Antracit
