PoeTris: Tri pjesme po izboru autora.
Miraž
Bešćutni krug
za obični Kvadrat
u spirali lijevo-dolje-gore-desno;
konkavne rožnice u
konveksnoj kompleksnoj koaliciji
krivih kružnica koje kudikamo
amo-tamo samo-kamo
vode iz šupljeg u prazan
nedorečen nepotpun neizgovoren nepremostiv
prostor između.
Vasana u ljetnim noćima
Retrogradni fantomi
koji idu ravno do dna
na desnoj strani kolovoza
među sumaglicom od limuna,
mamurluk u najavi pokraj grafita Slobode
od dehidracije njima dobro znane;
sve teče.
Panta rhei je ta mantra,
da teče točno tako
direktno nakon baklje
dok je druga strana van dometa,
a samsara se vrti i dalje
iščekujući obnovu;
sve teče.
Znanje čitave Agame
ostvareno gledanjem
u njene korice;
teško je poimanje stvarnosti ovdje
za jednog akšobiju,
ali uz više njih već to lakše ide;
sve teče.
Bez pravog broja
nalazi se trunka plemenitosti
u svoj silnoj istini
divovskih dimnjaka-svjetionika
koji pokazuju pravi put,
jer što karma donese tako to i bude;
sve teče.
Voze se tako svaki mjesečev okret
te bodisatve gladne govora
na Dharminim kotačima
dok pripremaju torpedo
u slavu odbacivanja suštine
nasmiješenim sunčanim satovima;
sve teče.
Sa suputnicima u istoj točki
utabanih noćnih staza
gube se i betonski zidovi
tamo negdje u Sisku uz Savu
koja sve urezano i ispisano
nosi k svom Istoku;
sve teče.
Trsna pulsira
– Tum. Blizu Odre zelene
šaptom pada – Tum. Dogovor.
– Tum. Za vječne šetače
put po Kupi da se – Tum. Stvori.
Anitja podsjeća – Tum. Sve će krenuti iznova;
sve teče.
Pisaća mašina
Lebdi ta pisaća mašina
na početku nepostojećeg neznatnog prostora
van vremena, van razloga, van razuma,
utipkava u svojoj revoluciji
dok ju stalna rotacija navodi
putanjama nepoznatima.
Sve su naše razlike
njoj istovjetne;
kada se imalo moglo se
u oluji gorčine
razaznati zatišje ludila
koje je samo njena tinta znala.
Zacjeljuje ona
rane prokletih ruku
od čijeg dodira
sve uvene i nestane,
zgužvani su papiri u cvatu
jer usprkos njoj imamo postojanje.
klik-klak-klik-klak-klik-klak-klik-klak-klik-klak-svuš
Sjeća se ona i
davnih zavjeta Jurana i Sofije,
mjeseca i sunca koji se
nikada ne uspijevaju dotaknuti,
ali su si obećali vječnost
nebeskim suzama od kojih buja Kupa.
Svaka joj cigla Staroga mosta
govori sve što nas je prolazilo
unutar Stiićevih kostura starih zgrada
skrivenih među ćerpič-školjkama na obali
tog drevnog davnog Panonskog mora
gdje smo sada bespovratno nasukani.
Nazdravlja ona zaboravu,
kulturi sjećanja koja je
akulturiranom narodu
sjela k'o caru motika;
svemudrost pustih praznih
zatipaka desetoga kruga.
klik-klak-klik-klak-klik-klak-klik-klak-klik-klak-svuš
Crnim je morem ona
sačuvala plamen mladog Palacha
i gledala kako se šivaju
barjaci na pola koplja
u čast bijelim dušama rasutima po ovom sivom svijetu
bez onih njima srodnih.
Za nju je estetika propadanja
u niskom standardu i skupom životu
postala novo normalno
u starom, nenormalnom, nepojmljivom
i nepravednom sustavu
koji guši i ne popušta.
Značilo je njoj puno
i teško kamenje u grlu
iznad posljednjih riječi koje smo željeli
uputiti ljudima što su nas prerano napustili
u svom ovom silnom životnom tipkanju;
težak je put popločen neizrečenim i neizgovorenim.
klik-klak-klik-klak-klik-klak-klik-klak-klik-klak-svuš
U razmacima je prikrila
i zaljubljene mirotvorce
što pjevaju po ruševinama
bacajući poglede na tišinu
u prstenju vatre
koja nas je sve bešćutno progutala.
Leti ona vječnim lovištima
i prešutno sudi
skamenjenim apatičnim lovcima
što gađaju naslijepo
bez razmišljanja o zlu koju nanose;
samo da odrubljena glava falsifikata visi na zidu.
Čupa ona svaku narativnu udicu
da ju očisti od ulovljene truleži
na koju smo se počeli hvatati;
sve za našu dobrobit
za koju više ni ne pitamo,
zdravo za gotovo jedina mantra u glavama od zraka.
klik-klak-klik-klak-klik-klak-klik-klak-klik-klak-svuš
Promatra ona
sjene što okreću leđa jedna drugoj
bez da si pruže ruku
jer sad je novo doba
gdje je svatko okrenut sebi,
uroćen sam protiv svih.
U dugim noćima joj se ukazuju
malene krijesnice koje se ugase
čim počnu svijetliti;
točkice rasute nad crnom crvotočinom
kojima se nije posrećilo,
a trebalo je.
Ovjekovječila je ona
sva samotna slova na jednom mjestu
u starom papiru,
da napokon zajedno stvore
nesuđenu priču
u knjigama koje nitko više neće čitati.
Klik-klak-klik-klak-klik-klak-klik-klak-klik-klak-svuš
Prisjeća se ona neumoljivo,
znatno bolje od nas
i razbijenih lica od bronce
i igre nasilno prekinute
i starih brijestova što su postali jedni sa zemljom
i blagdana bez slavljenika...
Kakav mir za sva vremena?
Koja prava strana povijesti?
Ne znamo mi više
što je to prije značilo;
osim nje samo još mrtvi znaju
za kraj ratova.
Otipkaj mi koliko,
pisaća mašino
u dalekim nebesima?
Koliko još puta
moram rasplakati anđele
da sve ovo počne imati smisla?
Klik-klak-klik-klak-klik-klak-klik-klak-klik-klak-svuš
I dalje ona prati u stopu
sve zvijezde padalice
u potrazi za kraterima na dalekim planetima
koji će ih napokon zaustaviti
i pružiti utočište koje se sada čini
tako dalekim i nestvarnim.
Sve ona zna,
i sada i zauvijek,
o vizionarima nadolezećeg doba
što zaziru od svakog narednog dana
i idu u suprotnom smjeru
u nesigurnoj rotaciji prema njoj.
Bog oprašta, ali mašina pamti
sve što je ispisano tamo negdje
na Kraju svih krajeva,
podno Čumačke ceste
natopljene Steinerovom kišom
kojom mi stranci putujemo svake noći.
Tko zna, možda će i oprostiti jednoga dana,
ali drugu stranu zaborava ona vidi zauvijek.
Filip Kralj rođen je 2001. godine u Sisku. Osnovnu školu završio je u Sisku, a opću gimnaziju u Petrinji. Studira na diplomskom studiju povijesti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Od 2022. godine tajnik je udruge studenata povijesti „Draco Tarsaticum“. Osim povijesti i engleskog bavi se i novinarstvom na portalu ArtKvart. Suorganizator je večeri poezije Poetkult od studenog 2023. godine.
#Filip Kralj #poetris #poezija
