Dva najvažnija momenta su početak i kraj. Na primjer: prva rečenica nekog romana. Ako me ona ne vuče da pročitam drugu i treću, knjizi dajem još jednu šansu pa odem do posljednje rečenice. Ako ni ona nema ono nešto, zatvorim je i vratim na policu biblioteke. Kao što reče moj stari prijatelj (bivši bubnjar jedne od prvih rock grupa u ex–Yu):, a podučio ga je tomu stariji kolega: „Bitno je kako započinjemo i završavamo koncert! Između toga seremo tj. improviziramo“. To se može primijeniti i na sam život, s time da je u njemu odlučujuće važno kako ga završavamo. Također velikim dijelom i na filmove, – usudio bih se reći – jednim dijelom i na filmske festivale. U svakom slučaju na 18. FMFS.
Počeo je vrlo dobro, tuniško-francuskim filmom „Odakle vjetar dolazi“, iako party otvaranja nije bio na visini onih iz prvih godina njegova života. Zadnjih nekoliko ti se partiji uredno odrađuju, ali bez neke posebno jake vibre, tek s nešto više decibela. Završio je pak sjajno, projekcijom američkog filma „PLITKA PRIČA O PISCU KOJI JE ODLUČIO PISATI O SERIJSKOM UBOJICI“, turskog redatelja Tolga Karacelika. Naslov po mome guštu, film po mome ukusu: inteligentan, duhovit, zabavan i poučan, razigran, pitak i rađen da bude dopadljiv očima i ugodan ušima tj. da pruža gledateljima filmski užitak (onako kako su to radili filmovi 90–ih, kako je sam redatelj eksplicirao, obraćajući se publici nakon projekcije). Naslov, dakle, taman po mojoj mjeri, kao da me je Alen Munitić, umjetnički direktor Festivala, pitao kojim filmom da stavi uskličnik na njegovu kraju.
A od naslova film započinje (u glavama potencijalnih, budućih gledatelja), kako nas je – na Filmologiji – poučio dr. Ante Peterlić (mene barem je, a bio sam mu omiljeni student generacije pa je bilo naznaka o mojoj eventualnoj asistenturi). Ima filmskih naslova koji su odbojni (npr. Pušća Bistra“), koji nimalo ne intrigiraju (npr. „Tu“), a ima i onih koji pobuđuju znatiželju i potiču na gledanje (npr. makedonski film „Bal-Kan-Kan“ iz 2005.). Otprilike 10-ak godina prije napisao sam tekst za „Slobodnu Dalmaciju“ (ili je to bila Nedjeljna) pod naslovom „Balkan-kan“, a kao što znamo – dobar glas se daleko čuje, a dobar naslov još dalje odjekuje. To me baš ide, tu sam tata mata, pa me domaći redatelji slobodno mogu kontaktirati radi davanja pravih i privlačnih naslova njihovim filmovima. To do sada nije napravio nijedan, osim Lordana Zafranovića: svi postupaju pa onoj „sam svoj majstor“, mada nitko ne može biti majstor u svemu. S druge strane svijeta, za reklamni slogan filma će angažirati majstora koji zna s malo riječi kazati puno tj. ono bitno o filmu. I to se umijeće, naravno, pristojno plaća.
Reference me pitate?! Evo samo jedne, ali vrijedne: mojoj kritici „Amadeusa“ dao sam naslov „Forman Mozartu Sallieri“ i u te tri riječi sam sažeo što mislim o tom filmu.
Veliki i Mali pas
Bolje je na festivalu imati jednu, ali vrijednu i svjetsku zvijezdu nego sazviježđe malih i nacionalnih. Bez nje je festival kao torta bez šlaga ili munja bez groma. Splitski festival je za svoju rođendansku tortu dobio vrhunski šlag – Steve Buscemia! Zvjezdane konstelacije su se posložile, Ministarstvo nebeskih poslova je blagonaklono pogledalo na Split i režiralo da Buscemi bude u blizini, u Slanom, gdje filmski meštar Irsad Purivatra od nedavno vodi “Slano Film Days” (na koje se nadam biti pozvan iduće godine). Tako da je njegov put do Splita išao glatko, kao da je podmazan finim francuskim maslacem koji se lagano topi na suncu pa se po asfaltu klizi, a ne proklizava. Tako glatko i slatko je proteklo i njegovo obraćanje razdraganoj splitskoj publici i druženje s njom, uz fotkanje i davanje autograma.
Pridružio sam se toj seansi posljednji, as usual (bio sam joj okrenut leđima, u razgovoru s dvojicom filmofila), takorekući – u posljednji trenutak. A baš taj posljednji se pokaže – u životu i na filmu – kao onaj pravi. Trenutak Kairosa! Prvi takav susret mi se dogodio na FEST-u, s Jimom McBrideom, redateljem „Do posljednjeg daha“ (s Richardom Gereom u glavnoj ulozi). Pristupio sam mu, nakon što su se svi novinari izredali na njemu sa svojim pitanjima, jednim uljudnim: „Imate li desetak minuta vremena za mene“? Bez krzmanja mi je odgovorio: „Imam koliko vam treba“. Kad sam kasnije pitao mlađeg kolegu koji nas je fotografirao, kako smo mu izgledali, odgovorio je: „Kao dva psa koja se dugo nisu vidjela pa veselo dahću i mašu repovima radi ponovnog susreta“! Velik pas (McBride ) je Malom psu (Kuštri), nakon razgovora dao posjetnicu i rekao mu: „ Ako budete prolazili kroz Hollywood, svakako mi se javite“.
Jebiga, vratio sam se u splitsku pseću kućicu, gdje su me držali na kratkom lancu (pas mater!) i lajao sam u Splitwood, a u Hollywoodu zalajao nisam; osim jednom, metaforički, organiziravši projekciju „Doma za vješanje“ – u nazočnosti Kusturice, Bregovića i Cigana – u diskoteci „Hollywood“ (koju su 90-ih podmetnutim eksplozivom digli u zrak). Ovaj put je Veliki pas bio Buscemi (sav u crnom), a Mali opet ja (sav u bijelom). To sazviježđe – Veliki i Mali pas – je najtoplije (pseća vrućina) pa je i naš susret bio takav, kao i rukovanje. Dok smo bili okrenuti prema fotografima, rekao sam mu na uho da podsjećamo na ona dva psa s etikete whiskeya „Black & White“, a on se, kimajući glavom, nasmiješio odobravanjem. Prije nego što smo se rastali, uručio sam mu svoju crno-bijelu vizitku (sa sloganom „Let¸s move together“), on ju je spremio u unutarnji džep jakete, a ja sam dodao: “For any case! You never know…”
I otišao kući (Au revoir, dogs) , razgovarajući inspirativno sam sa sobom u sebi, dok su bombe padale na iranske reaktore. That’s split life, folks!
Mali Mediteran i veliki svijet
U rečenom filmu Buscemi igra serijskog ubojicu u mirovini koji ulazi u život pisca pred razvodom braka (na inicijativu supruge) i okružen podsmijehom kojom njujorški krugovi dočekuju njegovu ideju o pisanju romana čija se radnja događa 40.000 godina prije Krista – i to u Sloveniji! – a koja se vrti oko ljubavi žene Homo sapiensa i posljednjeg preživjelog Neandertalca. Njegov agent mu savjetuje da napiše nešto normalno i komercijalno, npr. priču o serijskom ubojici, a pisac to rezolutno odbija sve dok mu Buscemi ne priđe i kaže mu da bi za njegovu drugu knjigu ubio (prvu, „Stepska tuga“ je progutao) – i to misli doslovno. Stvari se kasnije razvijaju inteligentno, duhovito, zabavno i poučno, razigrano, kuštravo, s dozama ironije, sarkazma, političke satire i nadrealističkih začina svemu tome, ali ta „plitka priča“ duboko sondira neke teme i probleme suvremenih muškaraca i žena tj. američko društvo, na tako šarmantan način da nikoga ne ljuti a sve svoje mete pogađa.
Pisac je, naravno, po svojoj naravi sklon uljepšavanju stvarnosti ili bježanju od nje. Njegova praktična žena se u tom braku nalazi u tradicionalno muškoj ulozi: zarađuje i donosi hranu u spilju, pardon, u stan. I točno ga opisuje: „Tvoja najveća moć je ignoriranje stvarnosti“. I zato njihov postmoderni problem može riješiti samo postmoderni deus ex machina tj. umirovljeni serijski ubojica. On će pisca upoznati sa smrću – kao ultimativnom samoćom – a to će iskustvo pisca suočiti sa stvarnim životom i s ozbiljnijim prihvaćanjem svoje uloge u njemu. Buscemijeva terapija smrću spašava njihov brak tako da priča završava hepiendom za sve, osim za jednog Albanca koji je dobio metak u čelo radi krivog razumijevanja, od strane piščeve žene, jedne riječi koju je uputio umirovljeni ubojica, dok je držala pištolj u ruci. Da, scenarist je svjestan da prava riječ može oživjeti, a kriva ubiti pa nam tu istinu – kao i niz ostalih – servira u oblandi komedije – i to sjajno radi.
Udicu za najbolji dugometražni film je dobio španjolski „Gluha“ redateljice Eve Libertad, najbolji kratkiš je također španjolski „Plava zemlja“ Marine Auclair, a žiriju mladih i publici se najviše svidjela „Sulejmanova priča“. Festival je za 10 dana gledalo 10 tisuća ljudi, par dana prije njegova kraja prikazan je 1000. film za ovih 18 godina i, po splitski kazano, mali je time pokazao koliko je narastao u visinu i širinu. Ali: kako ljudima tako i festivalima prijete debljina i pretilost. FMFS bi se upravo to moglo dogoditi, nastavi li se toliko širiti ( na sve kontinente?), a već se naziru simptomi krize identiteta. Ovo je festival MEDITERANSKOG filma, takvim se barem predstavlja. A na njemu se vrte i filmovi iz Njemačke, Belgije, Nizozemske itd. S druge strane, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Sjeverna Makedonija pa i Bugarska su mnogo bliže mediteranskom bazenu od spomenutih sjevernih zemalja pa ih ipak nema baš u programu. O tom bi trebalo povesti malo više računa, zar ne?!
#18. Festival Mediteranskog filma #Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #Split
