Iznimno je teško sažeti dojmove o filmu za kojeg ste osobno, prije samog početka gledanja, vrlo vezani. Sigurno je tako bilo i mnogim Riječankama i Riječanima u prvom tjednu prikazivanja „Fiume o Morte“ u riječkom Art kinu, na redom rasprodanim projekcijama, a onda od četvrtka 8. veljače, kada je film ušao u distribuciju, i diljem Hrvatske. Jer „Fiume o Morte“ nije samo dokumentarac o jednoj povijesnoj crtici iz bogate riječke prošlosti, riječ je prije svega o filmu koji odiše svime što zrači grad na Rječini, pa bih rekao da ga je potpuno drugačije gledati iz perspektive Riječanina ili nekog drugog, bez ikakvog nepoštovanja prema drugim gledateljima.
No, možda je to i najveći kompliment koji se može dati Igoru Bezinoviću, riječkom redatelju kojemu je ovo treći dugometražni uradak, nakon dokumentarca „Blokada“ i igranog prvijenca „Kratki izlet“.
Jer, nema sumnje da je „Fiume o Morte“ njegov najosobniji uradak, a da je to on i htio postići. Kako i drugo zaključiti, kada sam autor prve kadrove započinje svojom naracijom, odmah nas smještajući na mostove na Rječini koji povezuju Sušak i Rijeku (Fiume), dva dijela koji danas čine Grad Rijeku.
Pritom pokazuje fotografije tih istih srušenih mostova, a nastradalih u vrijeme okupacije grada od strane Gabriela D’Annunzija, kao i drugih građevina u Rijeci koje su imale određenu namjenu u njegovo doba, sve aproksimirajući kroz leću filma i Rijeke kao grada gdje djeluje i živi.
Upravo je D’ Annunzio glavni protagonist Bezinovićeva filma, jer ono na što smo primarno usredotočeni tijekom dva sata trajanja filma je 16 mjeseci (rujan 1919. – siječanj 1921.) koje taj talijanski fašistički političar i pjesnik provodi u Rijeci i vlada gradom. Riječ je o posve bizarnoj epizodi grada s posve specifičnom povijesti, a to je jasno kada nam se predoči i činjenica da je Rijeka tijekom 20. stoljeća devet puta mijenjala državu u kojoj se nalazi.
No, Bezinović ne koristi samo arhive ili samo povjesničare i ostale stručnjake kako bi objasnio to razdoblje povijesti Rijeke. Njegov dokumentarac od samog početka nas dovodi u Rijeku današnjice, razgovarajući s ljudima na Korzu i Velikoj placi o tome znaju li za D’ Annunzija, a potom i uključivši upravo ljude iz Rijeke u sam film, stavljajući ih u uloge vojnike, legionara, civila, a u konačnici i samih ključnih lica kao što je i D’ Annunzio, da zapravo rekreiraju ono što se dogodilo tijekom okupacije grada. Sam anakronistički postupak smještanja radnje od prije 100 godina u današnju Rijeku pruža priliku za vrlo zanimljiv hibrid igranih scena, arhivskih snimaka i prikaza Rijeke kakva je danas, uz njene građane.
Interakcija građana i povijesne „postave“ Rijeke u doba D’ Annunzijeve okupacije možda je i najinteresantniji dio filma, jer nam direktno govori kako sadašnji stanovnici Rijeke doživljavaju povijest i kulturu svoga grada.
Jasno je da je „Fiume o Morte“ daleko od potpuno objektivnog filma ili analitičnog prikaza povijesti, iako nitko ne može oduzeti autentičnost arhiva i izvrsno rekreirane scene iz fotografija i snimaka koje je autor uspio naći. No, to nije ni poanta Bezinovića – cilj je zapravo kroz satiru razdoblja u riječkoj povijesti, koje zapravo označava početak jednog od najstrašnijih razdoblja u ljudskoj povijesti, izvrgnuti ruglu one koje su stajali iza toga. Pritom se autor konstantno igra s formom, naracijom i ulogama povijesnih ličnosti, ne bi li u sam film uveo kompleksnost koju nose likovi i današnji stanovnici Rijeke u filmu. Film je u tom smislu subjektivan jer su namjere autora jasne, a opet točno toliko objektivan jer ništa nije prikazano crno-bijelo, kao što povijest koju učimo nema nikad crno-bijele uzroke i posljedice događaja.
Samo nekoliko dana prije premijere Bezinovićeva filma na festivalu u Rotterdamu, gdje je osvojio i glavnu nagradu, Elon Musk je na inauguraciji američkog predsjednika Donalda Trumpa podigao svoju desnu ruku i izveo, čini se, fašistički pozdrav. Dok se jedni zgražaju, drugi odbacuju takav potez kao nebitan. Samo 100 i nešto godina ranije, u Rijeci je po prvi puta zabilježen fašistički pozdrav na snimci.
„Fiume o Morte“ svoju premijeru je, sarkastično možemo reći, nekim čudom, doživio u vrijeme brojnih političkih previranja, ratnih sukoba i opasne radikalizacije političke moći u mnogim europskim i svjetskim državama, pa u konačnici i onoj najmoćnijoj, SAD-u.
No kad i maknemo taj politički kontekst, dokumentarac funkcionira kao priča o Rijeci i kao moralna poduka svakome da ono što se dogodilo u samo 16 mjeseci ranog 20. stoljeća nije nikako trebalo shvatiti bezazleno, kao što su to učinili brojni akteri kada se D’Annunzio uputio prema Rijeci rujna 1919. Jer da se određene okolnosti nisu poklopile, Rijeka kao urbana sredina možda bi bila drukčija, a ovaj film možda ne bi mogao ispričati ovakvu priču na ovakav način.
„Fiume o Morte“ u konačnici je posveta autorovom gradu, ali i poruka kako ono što se dogodilo tada u Rijeci treba dobiti svoju pozornost, jer „tko ne poznaje povijest, osuđen je da ju ponovi“. Formalno je to razigran film koji ostavlja gledatelju da prosudi što krije, a osobno bih rekao da nosi i puno ozbiljniju poruku nego što se na prvu to čini. A upravo su takva djela najvrjednija.
#Bernard Grubišić #Fiume o morte! #Igor Bezinović #Osvrt #Rijeka
