Raoul Peck stigao je u kina, no možda samo u artovska. Haićanski redatelj, a nakratko i ministar kulture te zemlje, najpoznatiji je vjerojatno po nagrađivanom filmu Ja nisam tvoj crnac iz 2017., nominiranom i za Oscara.
Nakon biografskog filma Lumumba: Smrt proroka, o najznačajnijem kongoanskom državniku Patriceu Lumumbi, i povijesne biografske drame Mladi Karl Marx, vratio se s izvanrednim, opet biografskim dokumentarnim filmom Orwell 2+2=5. Film ipak nije klasična biografija, nego koristi Orwella kao lik kako bi istražio nastanak njegovih ideja.
Potrebni su hrabrost, znanje i velika kreativnost da bi se na ovaj način, na koji je Peck to učinio, skrojio film koji prati život i stvaralaštvo vječno aktualnog Orwella, besprijekorno ih ispreplićući sa svim gorućim društvenim temama od njegova rođenja pa do današnjih dana, sedamdesetak godina nakon njegove smrti.
Vodi nas sve do zadnjeg zapisa u bolnici, od tada još aktivno kolonijalnog doba, kroz Orwellovo kompleksno sazrijevanje u burnim vremenima, na mjesta gdje oni koji u vlastitoj zemlji nikad ne bi imali željeni status taj postižu u kolonijama već samo svojom bijelošću. To Orwellovo sazrijevanje, postupno odmicanje od kolonijalnog i tlačiteljskog mentaliteta toga doba, Peck prati scenama iz različitih filmova, iz Burme, Indije i Afrike, podsjećajući i na farmu Karen Blixen.
Njegovo gađenje prema totalitarizmu raste kako sazrijeva i upoznaje izbliza društveni kontekst: od nacizma i ratova, preko razočaranja u društvo i politiku, pa čak i u pozadinska događanja u španjolskom građanskom ratu. U svojim tekstovima referira se na nacizam, komunizam, socijalizam, kolonijalizam te vizionarski prikazuje današnje vrijeme u kojem je, jednako kao i u njegovim najpoznatijim djelima, sloboda ropstvo, rat mir, a neznanje moć. Te poznate tvrdnje lajtmotiv su filma, a ulaze i u sve sfere današnje politike na svim kontinentima.
Tekstovi koji prate aktualnu situaciju djeluju nestvarno stvarno, kao da su upravo napisani. Jer uz njegove tekstove koje slušamo i dokumente iz tog vremena gledamo i slike koje inače gotovo nikad ne dopiru do „dopuštenih“ vijesti, od nereda i napada na Capitol Hill, pozadine pokreta Black Lives Matter, preko Mijanmara i tamošnjeg gušenja manjina, Ukrajine, užasa Gaze, nove Argentine, pa sve do Peckova, kod nas već zaboravljenog, Haitija u kojem žive još samo nemiri i bijeda.
Dok izvrsni Damian Lewis kao narator čita Orwellove tekstove iz dnevnika ili romana, pratimo i scene iz nekoliko verzija 1984., Životinjske farme te dokumente neprestanog ugnjetavanja kroz povijest, društvene i političke laži i obmane kojima se nastoji pojačati neobrazovanost i neinformiranost „masa“ kako bi ih se zadržalo na distanci, a sredstva koncentrirala na „pravim mjestima“.
Već je Stoneov film o Snowdenu bio lekcija koja nas je zastrašila, a desetak godina kasnije, u degeneriranoj suvremenoj takozvanoj demokraciji, ovaj nas Peckov uradak vodi u predsoblje pravog Orwellovog ludila.
Uvodi nas u vrlo neugodne teme i uspješno, u najboljoj maniri pisca o kojem govori, ispunjava gledatelja zebnjom od početka do kraja.
Jedino umirujuće su vizualno impresivne slike otoka Jura uz zapadnu obalu Škotske, na koji se Orwell povukao u osamu.
Orwell 2+2=5 već je prikazan na festivalu u Cannesu 2025., a taj film odlične režije, montaže i zloslutne poruke itekako je zabrinjavajući jer je daleko od fikcije, a Orwellova vizija pretvara se u još mračnije i bezizlaznije mjesto.
Radi buđenja, svakako ga treba pogledati, jer do malih ekrana na kojima se uglavnom promiču zabava i kulinarstvo teško da će doći.
Istaknuta fotografija scena iz filma Orwell 2+2=5
#Art kino Croatia #Orwel 2+2=5 #Raoul Peck
