Frano Supilo je među ostalim, kao što je poznato, bio i vrstan novinar, pokretač i više godina urednik sušačkoga Novoga lista (1900-1914). Na stranicama tog lista pisao je i sam, često o temama koje su zanimljive i današnjem čitatelju, a u doba kada ih je pisao i objašnjavao, zvučale su kao daleka i nedostižna budućnost. Jedna je tema, veoma daleka od riječke stvarnosti i svakodnevice, bila ona o izgledu grada Rijeke 2000. godine. Tu su temu uredniku »riečke subote« u Novom listu postavili čitatelji, a po svemu sudeći odgovorio je sam Frano Supilo, u subotu 12. svibnja 1906. godine kraćim nepotpisanim člankom: “U vieku 2000”. Bilo je to vrijeme burnih političkih previranja u Hrvatskoj i Austro-Ugarskoj monarhiji. Rijeka je tada pripadala ugarskoj polovici Austro-Ugarske monarhije i bila je pod izravnom upravom Budimpešte. Sušak pak, današnji istočni dio Rijeke, tada zasebni grad s druge strane Rječine, bio je u Banskoj Hrvatskoj, a ona je, kao što je poznato, imala određenu autonomiju utvrđenu Hrvatsko-ugarskom nagodbom. Ta su dva grada bila odijeljena administrativnom granicom na Rječini. Rijekom je upravljao guverner, a postojalo je i izborno gradsko zastupstvo u kojem su prevladavali Mađari i Talijani. U Sušaku je glavni predstavnik vlasti bio kotarski predstojnik izravno pod Hrvatskim saborom u Zagrebu.
Supilo je predvidio da će 2000. godine Rijeka biti hrvatski grad s oko 200.000 stanovnika; u njemu će živjeti i mnoge druge nacionalnosti, ali će hrvatska njegova značajka i pripadnost biti glavna odrednica u strukturi njegova žiteljstva. Po socijalnoj pripadnosti to će pretežito biti »dobrovoljno činovničtvo, trgovci, državno činovničtvo i radnici«. »Dobrovoljno činovničtvo« činili su zaposleni u poslovima zemaljske obrane i sigurnosti — vojska i policija, nastavnici u školama te svećenici (»dušobrižničtvo«). Činovnici u upravi, u zakonodavstvu, u prometu, u osiguranju posjeda, životnom osiguranju, te u sudstvu i u kaznenim ustanovama pripadali bi u »državno činovničtvo«. Svi bi činovnici – i dobrovoljni i državni – imali stalnu plaću. Trgovina bi morala biti regulirana međunarodnim ugovorima i konvencijama i oni bi uređivali život i rad trgovaca. Radničke slojeve Supilo je podijelio na »radnike umjetnosti (glasbe, kazališta, slikanja itd.), stručno radničtvo, rukotvorno radničtvo, itd.)«, dakle na intelektualce i fizičke radnike, a posljednje na radnike u industriji i obrtnike. Njihove bi zarade ovisile o tržišnim uvjetima. Uz tu odrednicu, Supilo je u tom članku predvidio gospodarski i kulturni život, pa čak i svakodnevicu Rijeke koju je zamišljao kao ultramoderan grad. Što se tiče gospodarskog života toga grada na obali Rječine i grada s uskim pojasom prostora uz morsku obalu prikladnim za izgradnju gospodarskih i stambenih objekata, predvidio je da će u Rijeci 2000. trgovina i industrija biti glavne privredne grane, s tim što će industrijski pogoni biti smješteni izvan grada, u susjednim mjestima. Rijeka će imati dobre prometne veze sa svijetom; uz pomorski bit će razvijen i zračni promet (»zračna promicala«). Nije zaboravio ni na željeznicu, iako je smatrao da će ona služiti »samo za sirovine«. Predvidio je zatim automobile na električni pogon, koji neće zagađivati okolinu, a bit će brza i udobna prijevozna sredstva. U to je vrijeme automobil s pogonom na benzin bio rijetko u upotrebi; imao ga je guverner Rijeke Szapary i poneki bogatiji građanin. Zbog nedostatka prostora u samom gradu izgradila bi se »u sredini Kvarnera ogromna plivajuća terasa u veličini današnjega grada Rieke« koja bi pomičnim mostovima i »lebdećim željeznicama« bila spojena s ostalim dijelovima grada. Na toj bi se »terasi« imao odvijati gradski dnevni život. Ovdje bi se izgradili »zabavišta, plesaone, vrtovi, bazari«, koji bi služili za odmor i rekreaciju građana. Kao alternativa ta bi »terasa« mogla poslužiti za skladišta trgovina, a dnevni bi se gradski život odvijao u starom dijelu Rijeke. »Terasa« bi mogla biti i centar prometa s tim da bude povezana s drugim takvim centrom smještenim u starom dijelu grada.
Veze između Rijeke i Sušaka u tome cvatućem jedinstvenom gradu održavala bi »konvencionalna zajednička promicala«, koja, međutim, u spomenutom članku nisu pobliže opisana. U Sušaku bi se izgradio »veliki trgovački Bazar« za smještaj prekomorske robe (»japanski i kitajski predmeti«). Ondje bi se izgradila i luka za prekooceanske i ratne brodove. Nadalje, iznad Rječine bi se izgradilo »ogromno gvozdeno kazalište u formi mosta«, koje bi držali snažni željezni stupovi postavljeni na obje obale. Bila bi to riječka atrakcija poput Eiffelova tornja u Parizu. Na tom će se mjestu, maštao je dalje urednik, smjestiti »zabavište Sušačana i Riečana«, novi prostor za odmor i rekreaciju. Bila su to predviđanja veoma smjela za to vrijeme kad se Rijeka iz sredozemnog gradića pretvarala u srednjoeuropski grad izgradnjom monumentalnih građevina pod upravom Mađarske i kad je trebala postati samo mađarski velegrad.
