Dva su velika pisca ove godine obradovala i filmofile. Nedugo nakon dojmljive Ozonove ekranizacije Stranca Alberta Camusa, filmskim nas je perom Agnieszka Holland uvela u svijet Franza Kafke.
Tijekom 2024. obilježavala se stogodišnjica njegove smrti. No važne se obljetnice posljednjih godina, osobito u zadnjem desetljeću, nažalost često pretvaraju u parade kiča, s fokusom na nuspriče iz života, a redovito se svode na accessories: majice, šalice, kasice. Rijetko, ali i najljepše, možda i najprimjerenije, a svakako najteže obilježavanje jubilarne godine nekog umjetnika jest stvaranje novog umjetničkog djela kao posvete autoru i njegovu stvaralaštvu.
Agnieszka Holland, jedna od najvažnijih suvremenih redateljica, nedvojbeno najistaknutija među poljskim kolegicama, u siječnju ove godine odlikovana i nagradom Karla IV. na praškom Karlovu sveučilištu, uhvatila se ukoštac upravo s tim izazovom.
Široka publika možda i nije osobito sklona opusu te redateljice, no njezino je stvaralaštvo itekako dragocjeno za širenje obzora. Dotiče se zahtjevnih tema i, u najboljoj maniri velikih redatelja, ne nudi odgovore nego otvara pitanja. Nakon njezinih filmova dugo se razmišlja o ispravnosti postupaka i tegobnosti donošenja odluka u različitim situacijama, odluka koje ovise o pojedincu, ali i o vremenskom i društvenom kontekstu. (Europa Europa, Glas tišine, Gorka žetva, Zelena granica)
Već nas je filmom Potpuna pomrčina iz 1995., o dvojici slavnih i, trendovski rečeno, kontroverznih francuskih pjesnika Rimbaudu i Verlaineu, uvela u biografske teme.
Franz, ime koje u posljednjem desetljeću doduše češće poistovjećujemo s Franzom Jägerstätterom, naslov je njezina novog filma, posvećenog Franzu Kafki, dovršenog godinu nakon velike obljetnice.
Upravo to – Franz, a ne Kafka – upućuje na osobniji pristup piscu i temi. Fragmenti iz života i djela slažu se u kolaž koji bi gledatelju trebao približiti Kafkine motive za stvaranje vlastitog mračnog svijeta, svijeta koji neprestano otvara prostor novim interpretacijama. Lutajući kroz burne obiteljske, prijateljske i poslovne odnose, naslućujemo pokretače ideja koje je pretočio u svoj književni svijet, a koje je Max Brod, zadivljen prijateljevim radom, doveo i do nas. Idan Weiss, glumac koji Franza utjelovljuje, osim fizičke sličnosti i korektno odrađenog posla, za koji je nominiran za najboljeg glumca na dodjeli Europskih filmskih nagrada, ipak ne nosi onu mračnu sjenu oko Kafkina pogleda. Vjerojatno s namjerom da ga vidimo iz druge perspektive, oduzima mu dio depresivnosti na koju ipak upućuje čitanje gotovo svakog Kafkina djela.
Njegova obitelj, kao i svaka druga pristojna obitelj, od njega očekuje pristojan slijed života i pristojnost prema toj maloj ljudskoj zajednici. No K(afka) će u crnilu i nadahnuću provesti ostatak svojih dana, ne ispunivši važan biološki zadatak i ostavivši nasljeđe „tek“ čovječanstvu, a ne obitelji.
Žene u njegovu životu postoje i igraju važnu ulogu, od Felice Bauer, koja u filmu ima nešto manje karizmatičnu prisutnost nego što bismo očekivali, preko Grete Bloch do fatalne Milene Jesenske, no ti odnosi zapinju negdje između velikih emocija, nesigurnosti i straha od zajedništva.
Otac je, poznato, oštri pater familias koji skrbi i želi sigurnost za obitelj, ne trpi traćenje vremena na piskaranje, zločest momak s naknadnim žalom, a majka tipična majka. Najvažniju poticajnu ulogu, osim sestre, koju Holland prikazuje kao iznimno slobodoumnu, hrabru i toplu, nosi naravno Max Brod, s kojim Franz prolazi kroz sve razine svakodnevice, od umjetničkih krugova do javnih kuća. Naravno, kada vrijeme ne provodi u hodnicima i birokraciji radnog mjesta ili u vlastitim noćnim morama. Franz, poput kakve ljušture u crnom odijelu, s kravatom i šeširom, baulja hodnicima nalik na Jozefa K., izvršava što mu je zadano, no unutar te građanske ljušture njegova je nutrina vulkan koji erumpira u svakom trenutku tišine za kojom neprestano čezne. Tada lavu pretače u tekst, poprilično nezainteresiran za život koji mu je nametnut.
Od poveznice s Jozefom K., preko Preobražaja do iznimno mučne Kažnjeničke kolonije, film obiluje neugodnim scenama koje se miješaju s impresivnim vizurama Praga i Berlina te zanimljivim portretima ljudi koji Franza okružuju.
Holland njegov život slaže poput puzzli: fragmenti iz pripovjedaka i romana isprepliću se sa životnom pričom, bez pretjeranog oslanjanja na kronologiju. Strah, međuratna paranoja, naviještanje strahota koje će uslijediti, kao i sam način na koji je film režiran, možda najbolje prikazuju shizofreno doba u kojem se Kafka borio sa svojim demonima.
Tišina i riječ, odnosno važnost koju riječ za njega ima, izrazito su naglašene.
Ipak, najneobičniji, a možda i najmanje poveziv s njegovim likom i djelom, jest element boje. Ona filmu daje ljepotu, ali Kafkin mrak teško je do kraja prepoznati u filmu koji nije crno-bijel.
Izvanredno je uklopljen i prikazan današnji površni i komercijalni odnos prema umjetnosti: muzeji pretrpani turistima s ruksacima i kamerama, opsjednutost selfijima. Muzeji kao ubrzani protok kroz Kafkino djelo, s vodičem, gumbima koji otkrivaju tajne: otprilike – ako želite suvenir, pritisnite 1, ako želite susret s Kafkom, pritisnite 4. Sve noćne more su se obistinile, a Kafka je nemoćan obraniti se. To je valjda njegov pakao. Pop art sklon Kafki dobro ga prodaje u svim oblicima. Mnogi izvanredni pisci vjerojatno nikada neće dosegnuti njegovu popularnost upravo zbog nedostatka ekscentričnosti.
Film je posveta velikom, enigmatičnom i osebujnom piscu, čiji je Preobražaj jedno od najmanje omraženih štiva u školskoj lektiri.
Već nadrealni plakat s njegovim licem dovoljan je razlog da se ljubitelj literature uputi u kinodvoranu.
Ovu dvosatnu, vješto složenu filmsku mješavinu igranog, dokumentarnog i biografskog, pomalo i horora, prošlosti i sadašnjosti, svakako je vrijedno pogledati.
Istaknuta fotografija Art kino Croatia
#Agnieszka Holland #Franz #Franz Kafka
