U petak navečer je dvorana Exportdrva nakratko pretvorena u vremenski stroj u kojem su omiljeni beogradski Partibrejkersi, bend s više od četiri desetljeća karijere, još jednom demonstrirali što znači biti trajna jedinica otpora, živi artefakt jugoslavenskog i postjugoslavenskog rock and rolla. Predvode ih neumorni Zoran Kostić Cane i Anton, njegovo vjerno gitarističko desno rame, uz još trojicu glazbenika koji im u ovoj fazi pomažu držati ritam, distorziju i duh bunta na životu.
Otvaranje s klasikom “Večeras” bilo je efektno – riff koji dobro nosi patinu i težinu godina lijepo je pripremio za ostatak šaranja večeri stvarima iz svih dijelova karijere (“Ona kaže ljubav pokreće ovaj svet”, “Put”, “Hiljadu godina”, “Sitna lova”, “Lobotomija”) sve dok se ne približe bezvremenskim notama u “Hipnotisanoj gomili”, “Kreni prema meni”, “Ona živi na brdu” i “Hoću da znam”.
Publika je odgovorila s poštovanjem i entuzijazmom, svjesna da svjedoči bendu koji više ne dolazi često, ali kad dođe dolazi s misijom. Očekivati mladenačku eksploziju bilo bi naivno, Partibrejkersi su prigrlili svoj ritam starosti i učinili ga stilom. Više se nije sviralo protiv svijeta, već se svjedočilo vlastitoj opstojnosti u njemu. Jam-session pristup prevladavao je izvedbom: pjesme su se rastezale, gitare se zadržavale u bluzerskim međuigricama, a Cane više propovijedao nego pjevao. Ali upravo u toj transformaciji iz mladićke pobune u staračku mudrost leži njihova autentičnost.
Cane, naravno, ostaje figura oko koje se sve vrti; njegov stav, njegova retorika, njegova osorna karizma koja je bila vrlo reducirana na pristojnost i ljubav prema Riječanima. Možete mu zamjeriti manjak dinamike, ali osporiti mu važnost bilo bi besmisleno. On je i dalje jedan od posljednjih frontmena koji na pozornici ne izvodi šou, nego izriče istinu, makar ponekad teško razumljivu, često zbrčkanu, ali uvijek njegovu.
Setlista je prošla kroz sve ključne točke karijere uz tek pokoji trenutak u kojem je energija popustila (“Sirotinjsko carstvo”, Ćutanje”), što je s obzirom na godine i formu benda više nego razumljivo. Publika je, međutim, više bila u ulozi poštovatelja nego aktivnih sudionika, što i ne čudi. Ovo nije bio koncert za klince, već večer za sve one koji još uvijek vjeruju u pjesmu kao podsjetnik na ono tko smo bili.
Predgrupa Lei, riječki bend koji se pokušava smjestiti u prostor straight rocka, ostavio je ambivalentan dojam. Da su ostali na energiji prve dvije i posljednje pjesme, ostavili bi dojam benda koji zna što hoće – sirovi, direktni, bez lažne patetike. Središnji dio nastupa skliznuo je u teritorij između Opće Opasnosti i Vatre, a to je mjesto u kojem se počinje gubiti smisao rock and rolla. No u ulozi kratkotrajnog zagrijavanja i pripreme za večer prodornog rock zvuka, a u lokalnom štihu, Lei je dobar odabir.
U konačnici, jučerašnji koncert Partibrejkersa bio je više ritual nego spektakl. Ali bend nije niti došao pokazati koliko mogu, nego podsjetiti na što su sve prošli – a u vremenu koje od glazbe traži sve manje autentičnosti, to se računa. Hoće li ih mlađa publika ikad prigrliti kao što su ih grlili njihovi roditelji ostaje pitanje, ali jedno je jasno: Cane i društvo još nisu rekli zadnju riječ. Samo je sada govore sporije, i dublje.
#Cane #Export #koncert #Partibrejkers #report
