Ako je suditi o knjizi po njezinu predstavljanju, „Morski tramvaj“ Velida Đekića očekuje još brojna izdanja. Veliki interes brojnih posjetitelja nisu izazvali Riječani i mjesta koja se spominju knjizi, već dugogodišnje djelovanje autora koji povijest pretvara u riječi provlačeći ih kroz prizmu današnjeg vremena. Povodom izdanja nove knjige, ugostili smo skromnog intelektualca da s nama podijeli svoja razmišljanja o pojmovima i temama koje sve više spominjemo u javnom diskursu.
Jedan dio priča iz knjige već je objavljivan u formi kolumni na portalu Torpedo.media što je pokazatelj da knjiga nije rezultat iznenadne inspiracije, već je riječ o neprekidnom istraživanju koje se ispisuje kroz članke, knjige i časopise, ali i dokumentarce.
Mislim da gotovo ni jedna knjiga nije pitanje iznenadne inspiracije. Knjige se pripremaju duže vrijeme i često podrazumijevaju maratonski rad. Ovdje govorimo o kolumnama koje sam pisao 12 godina za portal MojaRijeka, a prilično kraće za portal koji spominjete. Tomu sam u knjizi dodao nekolicinu mojih tekstova objavljenih na još nekim stranama. Ima i tekstova koje sam napisao upravo za knjigu, dakle, sada se pojavljuju prvi put pred čitateljima. A činjenica da se neke teme prelijevaju iz jednog prostora u drugi, iz jednog teksta u drugi i slično, samo je dokaz da konačnih tekstova nema, sve je podložno stalnom propitivanju i nadopisivanju. Zapravo me to pomalo i veseli jer mi se zna događati da na svjetlo dana izađu neki novi podaci o već obrađivanoj temi, što je prilika za nadopune. Zato se gdjekad vraćam nekim temama i objavljujem proširene, za mene bolje verzije tekstova. Nema tu kraja, a to je jedna od čarolija istraživanja i pisanja.
Ovogodišnja manifestacija „mjesec hrvatske knjige“ najveću pažnju je posvetila upravo pričama, baš kao i Vi u svojoj novoj knjizi. Uživamo dok čitamo o svakodnevnim životima ljudi kojima se nisu podigli spomenici, čija imena ne nalazimo u udžbenicima. Smatrate li da grad čine ljudi ili mjesta?
Grad čine i ljudi i mjesta. Meni je trebalo dosta vremena da prepoznam tu jednostavnu činjenicu. To je bio razlog više što sam u knjizi izdvojio poglavlje Imena i poglavlje Mjesta. Ima u tomu nešto iskustva stečenog u višegodišnjem istraživanju i pisanju o nekim riječkim industrijskim pogonima te fotografiranju njihovih objekata koji imaju svoju povijesnu priču. Oni su autentična scenografija jučerašnjih događaja. U međuvremenu su ih ljudi napustili, a meni je tek tada sinulo da imam setove fotografija građevina, ali da nigdje nisam fotkao – ljude koji su tu radili. Shvatio sam to prekasno, na opustjelim lokacijama. Bez ljudi, pitanje je gdje je uopće smisao? A građani, oni imaju svoje živote počesto onkraj velikih političkih i sličnih tema, svakodnevne situacije su im i važnije od onih koje standardno smatramo važnim. Zato sam u knjizi da prostora „velikim“ i „malim“ ljudima, „velikim“ i „malim“ temama. Što je veliko ili malo, to ionako život naknadno definira prema nekim svojim kriterijima, koji često nemaju veze s onima našim početnim.
Jedan ste od autora serijala „Rijeka moje mladosti“ koji nije jedini serijal o Rijeci. “Fiume crno-crvena Rijeka” izazvao je burne reakcije. Koliko je sama povijest priča koja je podložna interpretaciji?
Pogled unatrag uvijek je povezan s raznolikim interpretacijama, to je neizostavno, u prvom redu zbog različitih pozicija onih koji gledaju. Ima ih koji nastoje sagledati cjelinu, koliko god je to moguće, jer svi imamo osobna ograničenja (raspoloživom arhivskom građom, stupnjem obrazovanja, životnim iskustvom i slično). A ima i onih koji u teme zahvaćaju parcijalno, pitanje je iz kojeg razloga to čine. Posebno je loše kada se u rad ulazi s tendencijom skrojenom unaprijed, pa u radu okreću glavu od onoga što im se ne uklapa u željenu priču, što je put u manipuliranje podacima, da ne kažem laganje. Život kaže da se ne mora uvijek lagati na klasičan način, dovoljno je nešto prešutjeti ili prenaglasiti, što je samo drukčiji modus laganja. Mislim da je fer ući u cjelinu materijala i prepustiti se da nas on sam vodi, ma što putem nalazili, a ne ga utjerivati u željene kalupe, ideološke ili koje druge. U konačnici, sve je pitanje osobnoga profesionalnog i moralnog integriteta.
I kada raspletemo klupka zamršene povijesti, nailazimo na neslaganja. Na kraju krajeva, unutar svakog režima, baš kao i današnjeg, postoje poslušnici i protivnici, stoga će naravno, iste stvari promatrati na drukčiji način.
Razlike u interpretacijama ne moraju biti nešto načelno loše, dapače. Nikad nisam vjerovao u zborska pjevanja, solisti su mi draži. Neka bude stotine solista, stotine uglova iz kojih se tema osvjetljava na stotine načina, pružajući saznanja koja iz neke druge perspektive ne bismo mogli vidjeti. Naravno, uz profesionalno korektno rađen posao. Množina je počesto preduvjet za cjelovitost obrađivanja ove i li one teme, svi se mi na neki način nadopunjavamo. Naravno, u tomu mnoštvu glasova valja razlučiti važnije od manje važnog, korektno od nekoretnog, kao uostalom i u životu. Problem je što je većina ljudi sklonija ići linijom manjeg otpora, to su poslušnici o kojima govorite. Ljudi se ne vole truditi jer ozbiljan rad je uvijek težak, još manje vole riskirati, što je idealan recept za stranputice. No, stvari prije ili poslije dođu na svoje mjesto, pokaže se tko je u poslu tko.
Jeste li naišli na neke riječke priče koje ste namjerno izostavili? Koje bi možda poljuljale popularno uvjerenje da je grad oduvijek bio liberalan, otvoren i na „ispravnoj strani“ povijesti?
Ne postoje idealni gradovi, osim možda u renesansnim vizijama, pa tu ni Rijeka nema što demantirati. Imao je ovaj grad svoje crne biografske epizode, dovoljno je sjetiti se D’Annunzijeva crnokošuljaškog poglavlja. Doći pred lice svijeta kao prva fašistička država u povijesti nije baš neka gradska legitimacija kojom bi se ponosili. Ali to ne znači da o tomu ne treba razgovarati, pisati knjige i priređivati izložbe. Mi smo grad trajno na dodirima velikih sila i kultura, što ima svoje dobre i loše strane. I upravo zato što smo osjetili bolne strane nepoštivanja drugog i drukčijeg, a što je uvijek put u realizaciju nasilja, svjesniji smo važnosti priče o toleranciji. Dakako, ne samo priče, nego i životne prakse. Imate i u današnjoj Rijeci nasilnih tipova koji čekaju svojih pet netolerantnih minuta, često se jedva suzdržavaju ili uopće ne suzdržavaju, ali sreća je da su oni ovdje još uvijek u manjini, što je u prvom planu nešto drugo. Kad se u Rijeci dogodi kakvo nasilje te vrste, reakcija je čuđenje. U nekim drugim sredinama takvog čuđenja nema, ne vidi se razlog za nj. To je tek poraz. Dokle god se u Rijeci čudimo, dobro je. Osobno, nemam razloge izostavljati bilo koje priče. Zašto se onda njima ne bavim? Zato što se ne mogu baviti baš svim temama, vremenski i energetski, pa se događa da se bavim onom koja me prije privuče. Tješim se, nije bitno drukčije niti s drugima.
Čija priča Vas je najviše fascinirala? Koji period?
Ima takvih povijesnih situacija podosta. Recimo, priča o torpedu me fascinirala nevjerojatnošću imaginacije njegovih izumitelja i praktičnom sposobnošću da proizvod svoje mašte pretvore u nešto stvarno i funkcionirajuće. Uključujući izvanrednu vjeru u vlastitu viziju, jer znamo da je na tom putu bilo uspona i padova. Od njih možemo učiti što znači riječ samopouzdanje. Dojmila me i svijest o potrebi vrlo pravedne raspodjele osnovnih dobara u doba neimaštine neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Kad bi u grad stigao kontingent mlijeka ili južnog voća, prioritet su bile bolnice i dječji vrtići, a s crnoburzijancima se oštro obračunavalo. Nije bio važan novac, nego socijalna svijest. Važno je razumjeti kako takve stranice ne ostaju na razini priča o nečemu jučer, te su priče moćan komentar današnjih vremena, dakle imaju vrlo aktualnu dimenziju. Danas se npr. sa svih strana samozavaravamo opravdanjem tipa „mi smo mali“ pa ne možemo ovo ili ono (kao da sve velike stvari nisu krenule male), a o aktualnoj hrvatskoj socijalnoj pravednosti bolje da ne govorim.
Što mislite o pisanju Daše Drndić? O njezinom pogledu na Rijeku?
Više je Rijeci potrebna Daša, nego Daši Rijeka. Bila je oštra jezika, često je u svojoj kritičnosti naših slabosti izgledala poput slona u staklarskoj radnji, izazivajući reakcije do netrpeljivosti. Ali, ako kažu da istina boli, valja dodati i onu da je istina ljekovita. Daša je za Rijeku gorak, a ozdravljujući medikament. Kada nas je kao grad kritizirala, time je zapravo pokazivala da joj je stalo do nas, i na nama je da takve situacije primimo kao šanse za nešto bolje. Danas nam trebaju neke nove Daše.
Kada postoji toliko interpretacija o povijesti jednoga grada, znači li to da grad ima „problem“ s identitetom? Brojni hrvatski, a pogotovo europski i svjetski gradovi nemaju toliku potrebu za isticanjem „različitosti“. I Zagreb je bio grad rocka, Varaždin je oduvijek bio liberalniji od središnjeg dijela Hrvatske, ali ti gradovi nemaju potrebu određene društvene pojave „brendirati“ kao svoju posebnost.
Prije 20-30 godina bilo je učestalo tvrditi kako je Rijeka grad bez identiteta. Moje mišljenje je bilo, i još uvijek je, suprotno. Rijeka nema problem s manjkom nego s viškom identiteta. A to je sladak problem, na njemu nam mnogi mogu zavidjeti. Je li Rijeka grad torpeda? Jest, jer unatoč tomu što se torpeda proizvode i drugdje, upravo je ovdje početak te priče, tu se dogodio spektakl rođenja i trajno nas obilježio. Je li Rijeka grad rocka? Jest, premda rocka ima i drugdje, jer je rock ovdje krenuo tako rano kako to nije nigdje drugdje u socijalističkom dijelu planeta (to je pola Zemljine kugle) i zadržao čvrstu rockersku nit u kontinuitetu do danas. Je li Rijeka grad Kamova? Jest, bez obzira na to što je avangardnih umjetnika bilo i u drugim sredinama, ali nekoga poput njega, uostalom poput cijele male, a izvanredno snažne odmetničke, avangardne linije gradskih osobenjaka, malo gdje je bilo ili ima drugdje. I tako dalje. Ne treba se bojati brendiranja svojih posebnosti, ako ih pametno koristimo. Jedan od riječkih identiteta je upravo to o čemu govorite – mi smo grad s mnoštvom identiteta. Birajte koji vam se jutros hoće, pa ga predvečer zamijenite nekim drugim…
Lokalpatriotizam je pojam koji se često spominje o Rijeci. Neki ga smatraju prirodnim, dok ga neki osuđuju kao pojam koji je gori i uži od nacionalizma.
Lokalpatriotizam ima dva lica, jedno pozitivno i meni vrlo drago, a drugo sve suprotno do toga. On je pozitivan u obliku emocije koja pruža dodatnu motivaciju, dodatnu energiju za rad, u mom slučaju za istraživanje i pisanje. Znamo da raditi nije baš uvijek lako, pa je intrinzična motivacija put ka boljim rezultatima. A lokalpatriotizam koji sve svoje vidi boljim od tuđega već samo zato što svoje, dakle koji je navijački neobjektivan, podcjenjuje druge i drukčije, takav lokalpatriotizam je štetan i prezirem ga.
Moji prijatelji koji su se u Hrvatsku preselili iz Poljske bili su vrlo iznenađeni s našim odnosom prema gradovima i državi. Rekli su da u Poljskoj nitko ne govori da „voli“ grad ili državu u kojoj živi. U svijetu ljudi migriraju puno slobodnije, započinju živote u različitim državama i nekoliko puta. Jesmo li previše vezani za naše granice?
Mislim da sve ovisi o krugu ljudi s kojima se družite, o famoznom „bulbu“ unutar kojeg se krećete, na poslu i privatno. Ljudi su skloni okruživati se istomišljenicima, pa olako zaključuju kako, eto, svi oko njih misle poput njih. To je psihološka varka. Time hoću reći kako sam uvjeren da i u Poljskoj ima mnogo sredina koje glasno govore kako „vole“ svoj grad ili državu i ne bi nigdje iz njih. Zar nije upravo u Poljskoj nacionalizam jak? Kao što u Hrvatskoj ima onih kojima je na vrh glave takvog „voljenja“. Osobno, nemam problem s tim. Kao građanin Rijeke i Hrvatske, samo nastojim biti neotuđen od mjesta gdje sam, jer oni važnim dijelom određuju i tko sam. Znamo jedni drugima reći i ružne stvari, ja i to dvoje, sigurno ovdje ima i takvih. Ne baš malo. Ali pritom ne želim biti slijep za one istovremene lijepe, kojih ima najmanje podjednako.
#Morski tramvaj #Muzej grada Rijeke #razgovor #Rijeka #Velid Đekić
