Prošlo je dvadeset i šest godina od posljednjeg uprizorenja Marinkovićeve „Glorije“ na pozornici riječkog kazališta. Režija „Glorije” 1998. godine Ljubiše Georgievskog, mirakla u šest slika, ostala je zapamćena kao duboko promišljena i emocionalno snažna interpretacija Marinkovićeva teksta koja je kombinirala psihološku dubinu, simboličke slojevitosti i suvremene relevantnosti. Sinoćnju premijeru potpisala je Senka Bulić, redateljica koja svojim jedinstvenim stilom i pristupom kazalištu kontinuirano doprinosi inovacijama na hrvatskoj kazališnoj sceni, stvarajući predstave koje su provokativne, emotivne i estetski dojmljive. Glavnu ulogu je utjelovila Ivna Bruck, članica ansambla Talijanske drame koja paralelno glumi i u mnogim predstavama Hrvatske drame. U ostalim su ulogama Karlo Mrkša kao don Jere i Jasmin Mekić kao don Zane, te Anton Plešić, Dušan Gojić, Denis Brižić, Olivera Baljak, Vinko Kraljević i Ana Marija Brđanović. U predstavi sudjeluju i profesionalni klaun Marko Ilić te cirkuski artist Emilio Alcantara. Osim njih sudjeluju i članice i članovi riječkoga baletnog ansambla: Marta Voinea Čavrak, Marta Kanazir Bagadur, Ksenija Krutova, Jody Bet, Yurika Kimura, Gabrielle Colson te polaznice i polaznici Dramskoga studija „Pontes“: Lucia Sabljar, Aria Sofija Čule, Nuša Zelič, Mia Grgurić, Katarina Miculinić i Luka Ercegović. Dramaturginja je Vesna Đikanović, scenograf Tomislav Ćurković, a kostimografkinja Ana Mikulić. Glazbu potpisuju Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, a koreografiju i scenski pokret Leo Mujić. Oblikovatelj svjetla je Predrag Potočnjak.

Magdalene našega doba
Glorija je postala časna sestra; sestra Magdalena, kada je u zadnji čas odustala od skoka prema trapezu koji je bio potrgan vjerujući da ju je od skoka spasila Bogorodica. Dolazi u crkvu u kojoj je don Jere, ambiciozan i mlad čovjek koji želi učvrstiti vjeru župljana prevarom. U želji da lažira čudo, postavlja sestru Magdalenu na oltar koja glumi kip Bogorodice. Na samom početku predstave, don Jere ( Karlo Mrkša) i don Zane (Jamin Mekić) raspravljaju o planu koji don Zane osuđuje. Don Jere svoju laž smatra svetim zadatkom koju biskup (Dušan Gojić) dozvoljava. Odluče iskoristiti sestru Magdalenu zbog njezine prošlosti; iako je ne poznaju, smatraju je svjetovnom ženom željne slave i aplauza i zbog toga su sigurni da će vrlo rado sudjelovati u „predstavi“. Senka Bulić i dramaturginja Vesna Đikanović već na samom početku stvaraju sliku dominantnih i okrutnih muškaraca kojima nije stalo do Magdalene. U razgovoru s Magdalenom, biskup omalovažava njezinu nevinost i iskrenost. Ona je toliko predana svom novom životu da je napustila oca kojeg je mnogo voljela. Srela ga je nakon dvije godine ispred crkve, a zbog predanosti zadatku, prolazi pored njega bez pozdrava. Floki Flesh je upravo izašao iz crkve kojoj je pokušao prodati mehanički kip Isusa. Kip je oponašao pravog Isusa, iz rana mu je tekla krv i plakao je. Iako su svi željeli kupiti taj kip, don Jere ga je smatrao nakazom te je odbio kupnju. Mana Glorije ( pravim imenom Jagode) je njezina iznimna ljepota.

Don Jere je neprestano grdi; traži od nju čistoću Madonne, optužuje je za neprestano koketiranje očima s vjernicima, a istovremeno je stalno miluje i dodiruje, obasipa je komplimentima o njezinoj ljepoti koja je dostojna ljepote Bogorodice. Njezin otac je prepoznaje i preklinje je da mu se obrati, no ona glumi i dalje nakon čega je se otac odriče. U crkvi se pojavljuje žena čiji sin umire u velikim mukama. Lažna Bogorodica nije mogla suspregnuti suze kada je vidjela potresnu ljudsku sudbinu. No, žena ne zna da se obratila lažnoj Bogorodici i da je ona ustvari živa Glorija i vjeruje da joj se kip smilovao i da je vidio njezinu bol i patnju. Na kraju se čudo nije dogodilo ili ono ni ne postoji pa bolesni sin umire, a žena lupa na vrata crkve tražeći odgovore. Magdalena je silno nesretna zbog don Jerine okrutnosti i svih posljedica „predstave“, no tijekom kratkog poznanstva ona se zaljubljuje u don Jeru. Kada to sazna, s gađanjem odbacuje njezine osjećaje, briše svoje ruke kojima ju je grlio. Glorija je razočarana te odluči napustiti crkvu i vratiti se cirkusu. Njezinim životom upravljali su muškarci koji u njoj tražili ili Madonnu ili Magdalenu. Ona jedino spasenje vidi u smrti koju ni njezin otac neće pokušati zaustaviti. Dok svira Bachova fuga u fortissimu, izvodi trostruki skok mortale koji je pretvara u ništavilo. Među gledateljima je i don Jere koji ju je tražio oprost prije skoka, no bilo je prekasno.

U sve jačem desničarskom centriranju države, sve jače prisutnosti desničarskih pokreta i rasta ekstremnih religija u svijetu, „Glorija“ postaje ne samo simbolom univerzalne borbe za emancipaciju, već i podsjetnikom na važnost aktivnog suprotstavljanja ekstremizmu te zagovaranja zaštite temeljnih ljudskih prava, sloboda i sekularne države. Dihotomija percepcije žene kao Bogorodice i Magdalene je duboko ukorijenjena u zapadnoj kulturi. Polariziranjem ženskih uloga i identiteta u društvu, svodi ih se na arhetipe koji se nalaze na suprotnim krajevima spektra.
„Glorija“ Senke Bulić
U minimalističkoj scenografiji dva prostora, crkve i cirkusa, fokus je na glumcima. Biskup Dušan Gojić i Denis Brižić u ulozi dona Florija su vrlo dobri u ulogama koje od njih zahtijevaju pomalo tupaste i budalaste svećenike koji su u svojoj biti samo kukavice. To se čak naglašava u dijalogu dona Jere i dona Zane koji se smije strahu dona Florija od morskih pasa. Ali, voli plivati pa baca jabuke u more za kolima plivaju djeca koju on smatra zidom između sebe i morskih pasa. Jamin Mekić je dosljedan svoj ulozi cinika, a groteskne razgovore i postupke svećenika dodatno naglašava Vinko Kraljević u ulozi Tome koji slijepo slijedi sve upute Božjih muškaraca. Karlo Mrkša je toliko dobar u svojoj ulozi da od samog početka djeluje ljigavo, pohlepno i hladno. Ivna Bruck ima zanimljivu interpretaciju glavne uloge. Čak i na početku predstave dok razgovara s biskupom, ne djeluje kao slaba žena, u njoj je vidljiva snaga i snažan stav što nije tipično za takve uloge.

Njezina osobnost se ne mijenja, mijenja se samo njezino razmišljanje i viđenje licemjerja Crkve; Senka Bulić stvorila je heroinu. Dokaz da nema malih uloga je Olivera Baljak u ulozi majke čija je izvedba bila najemotivnija scena u predstavi. Ana Marija Brđanović u ulozi klauna je također manja ulogu koju treba istaknuti. Anton Plešić u ulozi Glorijinog oca je vrlo iskarikiran. Predstava ima suvremeni pečat, jako je snažna i zanimljiva.
Postignut je snažni kontrast između crkve i cirkusa koji su na kraju postali jedno. Bijeg od tjelesnosti, filozofija dualizma tijela i duše, svijet kojim vladaju slabi muškarci su vrlo naglašeni elementi. Umjetnost u ovom slučaju imitira Munchov vrisak. Možda će za nekoliko godina ova predstava biti i zabranjivana jer beskompromisno kritizira sve osim poriva za slobodom, čak i kada ona znači smrt.
Ranko Marinković i njegovo stvaralaštvo
Marinkovićevo ratno iskustvo tijekom Drugog svjetskog rata ostavilo je neizbrisiv trag na njegov pogled na ljudsku prirodu, moral i etičke dileme. Ratne tragedije i promjene koje je doživio oblikovale su njegovo razumijevanje kompleksnosti ljudskog ponašanja, što se reflektira u složenim psihološkim profilima likova u “Gloriji”. U poslijeratnoj društvenoj klimi, obilježenoj političkim i ideološkim promjenama, Marinković je bio svjestan licemjerja i moralnih kompromisa unutar društvenih i religijskih institucija. Ovi su elementi snažno utjecali na radnju i likove drame, prikazujući konflikte s kojima se suočavaju pojedinci u suočavanju s društvenim normama. Marinković je tijekom rata bio interniran u talijanskim koncentracijskim logorima na talijanskom otoku Ferramonti.

Ova traumatična iskustva ostavila su dubok trag na njegovu psihu i svjetonazor, što se reflektira u njegovom književnom radu kroz teme patnje, neslobode i borbe za ljudsko dostojanstvo. Po oslobođenju iz logora, Marinković se pridružio partizanskom pokretu, gdje je djelovao kao kulturni radnik. Sudjelovanje u antifašističkom pokretu i borba za slobodu ostavili su trajan utjecaj na njegovu percepciju pravde, morala i društvenih promjena. Ratna i poratna iskustva suočila su Marinkovića s brojnim egzistencijalnim i moralnim pitanjima. Svjedočio je ljudskoj brutalnosti, ali i hrabrosti, što ga je natjeralo na dublje promišljanje o ljudskoj prirodi i moralnim vrijednostima. Nakon rata, Marinković se suočio s novim izazovima u socijalističkoj Jugoslaviji. Iako je bio antifašist, nije uvijek bio u potpunosti usklađen s novim političkim režimom. Ova kompleksna politička situacija, obilježena ideološkim čistkama i neslaganjima unutar intelektualne zajednice, također je utjecala na njegov rad i pogled na svijet.
Glorija
„Gloriji sam želio razviti krila, ako dopustite anđeoska, ali nikada nije uzletjela dovoljno visoko da joj ne bi mogli zavirivati pod suknju razni pohotljivci, dogmatici i apologeti. Manipulanti nevinošću. Blasfemičari. Ako ništa drugo ona je nevina i kao fabula i kao osoba“ izjavio je u jednom intervjuu Marinković.

Praizvedba dramskog djela „Glorija” Ranka Marinkovića održana je 1955. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, pod redateljskom palicom Bojana Stupice. Ova dramska premijera, koja se urezala u povijest hrvatske kazališne umjetnosti, obilježena je mješovitim, ali pretežito pozitivnim reakcijama publike i kritike. Publika je u velikoj mjeri prepoznala Marinkovićev talent u stvaranju složenih psiholoških profila likova, kao i njegovu sposobnost da prodre u duboke moralne i egzistencijalne dileme. Glorija, kao naslovna junakinja, suočava se s unutarnjim konfliktima i vanjskim pritiscima, što je izazvalo empatiju i razumijevanje kod dijela gledatelja. Dramski tekst, prožet filozofskim promišljanjima i bogat simbolikom, izazvao je divljenje među intelektualcima i kazališnim znalcima. Kritičari su hvalili inovativnost i kompleksnost Marinkovićeva pristupa, ističući da „Glorija” donosi svježinu i dubinu na hrvatsku kazališnu scenu. Posebno su istaknuli snagu dijaloga i metaforičnost jezika, koji su predstavi dali posebnu težinu i relevantnost. Stupičina režija, s naglaskom na vizualno i emocionalno snažne prizore, dodatno je pojačala dramatičnost i intenzitet predstave. Ipak, nisu izostale ni određene kritike. Nekima je predstava djelovala pretjerano teškom i filozofskom, što je, prema njima, moglo ograničiti njezinu privlačnost za širu publiku.

Kontroverzne teme, koje se dotiču religijskih i moralnih pitanja, izazvale su polemike među dijelom kritičara, koji su smatrali da predstava nepotrebno provocira određene društvene norme i uvjerenja. Unatoč različitim reakcijama, „Glorija” je stekla status klasika hrvatske dramske književnosti. Filozofski pokreti, posebno egzistencijalizam, imali su značajan utjecaj na Marinkovićevo stvaralaštvo. Egzistencijalizam, koji naglašava individualnu slobodu, odgovornost i krizu identiteta, prožima lik Glorije koja se suočava s dubokim egzistencijalnim pitanjima i moralnim dvojbama. Marinkovićevo istraživanje religijskih tema, uključujući konflikte između vjere i sumnje, duhovnosti i institucionalne religije, vidljivo je u likovima fra Marijana i don Jerka, koji predstavljaju različite aspekte religioznog života i moralnosti. Bio je pod utjecajem velikih svjetskih književnika poput Dostojevskog, Kafke i Camusa, čija su djela istraživala duboke psihološke i filozofske teme. Kroz „Gloriju”, Marinković postavlja pitanja o smislu života, ljudskoj prirodi i društvenim normama. Kompleksni likovi i njihove unutarnje borbe omogućuju mu istraživanje tema poput slobode, krivnje, oprosta i licemjerja, pozivajući publiku na promišljanje i samorefleksiju.
Ovo nije predstava koja je svrha sama sebi i kazališnoj pretplati. Ovo je aktivizam i misao našega vremena. Dok suzdržanost briše genocid iz povijesti, zatvara oči pred istrebljenjem, femicid naziva krivnjom žene, znanost zamjenjuje religijom, pozornica postaje važnim mjestom otpora.

Fotografije: Dražen Šokčević