Zagrebački vizualni umjetnik i arhitekt Hrvoje Spudić predstavio je u četvrtak u riječkoj Galeriji Filodrammatica instalaciju „Slika s konkretnom uputom“, rad u kojem analogni filmski projektor više nije tek sredstvo za prikazivanje slike, nego postaje njezin aktivni stvaratelj.
Otvorenju izložbe prethodio je razgovor sa Spudićem koji je vodila povjesničarka umjetnosti, kustosica i muzeologinja Morana Matković, a dvadesetak minuta razgovora bilo je dovoljno da se publici približi ne samo novi rad nego i umjetnikov dugogodišnji interes za analogni film, njegovu tehnologiju i mehaniku.
Spudić je kazao da je njegov interes za projektor kao umjetnički medij proizašao iz ranijeg istraživanja analognog filma, kojemu se intenzivnije posvetio kroz Klub Vizija i njegov filmski laboratorij. Upravo ondje otvorio mu se, kako je rekao, čitav svijet strojeva, alata i postupaka vezanih uz 16-milimetarski film.
Važan korak dogodio se 2020. godine tijekom programa Otvorenog studija Galerije Miroslav Kraljević, kada je počeo istraživati što se događa ako se projektor oslobodi svoje uobičajene funkcije. Zanimao ga je odnos filmske trake, brzine projekcije i samog prostora, odnosno mogućnost da projektor postane svojevrsni stroj za oblikovanje slike.
– Ako se želiš nečime baviti, moraš znati kako to radi i zašto radi upravo tako. Od toga uvijek nekako krećem, objasnio je Spudić govoreći o procesu nastanka nove instalacije.
„Slika s konkretnom uputom“ sastoji se od dva modificirana 16-milimetarska projektora kojima se mogu mijenjati četiri osnovna parametra projekcije – brzina filma, fokus, veličina slike i intenzitet svjetla. Njima upravlja mikrokontroler, odnosno unaprijed programirana „uputa“ prema kojoj dva projektora međusobno reagiraju i stvaraju sliku koja nikada nije sasvim ista.
Filmska traka koja prolazi kroz projektore pritom je krajnje jednostavna: deset sekundi svjetlosnog spektra koji prolazi kroz niz boja i vraća se na početak. No upravo iz te jednostavne trake, zahvaljujući promjenama brzine, fokusa, svjetla i veličine projekcije, nastaje neprestano promjenjiva slika.
Analogna tehnologija pritom donosi ono što Spudića posebno zanima – nepredvidivost. Prašina, trošenje filmske trake, mehaničke sitne nepravilnosti, ali i prisutnost samog promatrača postaju dio rada. Slika tako ne postoji samo na filmskoj traci ili projekcijskom platnu, nego i u prostoru kroz koji se gledatelj može slobodno kretati.
– Slika nikada neće biti potpuno ista. To nije film koji treba gledati stojeći ispred projekcije, nego instalacija u koju se ulazi i koju se istražuje. Ne treba se bojati ni vlastite sjene na projekciji, rekao je Spudić.
Matković je tijekom razgovora posebno otvorila i pitanje prijenosa znanja o analognim tehnologijama, danas gotovo nestalima iz svakodnevne uporabe. Spudić je podsjetio da se upravo kroz filmske laboratorije, radionice Kluba Vizija i suradnju s 25 FPS-om čuvaju praktična znanja ljudi koji su s tom tehnologijom radili dok je još bila suvremena, ali i prenose novim generacijama zainteresiranih autora.
Zanimljiv dio instalacije čini i mali uređaj kojim je Spudić ručno snimao samu filmsku traku. Koristeći filtre u boji, kadar po kadar stvarao je spektar svjetlosti koji se danas vrti kroz projektore, pri čemu je iza svega stajao precizan niz vrijednosti i mnogo ručnog rada.
A „Slika s konkretnom uputom“ možda nije ni završetak tog istraživanja. Spudić je kazao da svaki novi rad otvara čitav niz novih mogućnosti te da razmišlja o tome da sustav koji je razvio jednoga dana postane svojevrstan instrument kojim bi se projekcijom moglo upravljati uživo.
– Neke ideje izgledaju nerealno pa postanu realne, neke nikada ne uspiju. Sve je to stvar eksperimenta, zaključio je Spudić.
Izložba „Slika s konkretnom uputom“, u organizaciji Drugog mora, u Galeriji Filodrammatica ostaje otvorena do 2. listopada.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
