Američki strip magazin Mad proglasio je Dona Martina svojim najluđim autorom. Vidi se to posebno dobro u serijama gdje glavne i uglavnom jedine uloge imaju likovi Fester i Karbankle. Kako je Donu Martinu pošlo za rukom ponijeti tako laskavu titulu, to će postati jasnije s pomoću epizode “National Gorilla–Suit Day” (1963.) te usporedbe s nekim drugim njegovim likovima. Fester je dominantan, on uvijek govori, niska je rasta i uglavnom mrzovoljan, Karbunkle je sve suprotno tome. No posebnost Don Martina leži u umijeću kompozicije. Njegove su table u pravilu dvodjelne pa da bi prasnuo u smijeh čitatelj mora okrenuti sljedeću tablu. Slijed radnje je ovaj. Fester i Karbunkle nalaze se unutar stana, pripremaju se popiti kavu, a u novinama obavijest da će biti održan nacionalni dan odjevenih u gorila kostime. Fester smatra da je to podvala. S druge strane vrata netko pokuca. Pojavi se neka žena, vjerojatno Festerova susjeda: “Oh! It’s you, dear”. No ona odjednom povuče patent–zatvarač i ispod kostima koji prikazuje tu istu ženu ispada gorila, pretuče Festera i sveže ga u čvor oko struka. Nakon toga Fester njurga da je cijeli taj navodni praznik smišljen da bi se prodali kostimi traljavi kostimi. Opet netko zakuca. Sada se pojavi gorila odjeven u haljinu žene koja je prije pokucala na vratima.
I ovoga puta radi o gorili, ali koja je i sama odjevena u takvu haljinu. Opet gorila pretuče Festera, no ovoga puta rastavi ga na dijelove i posloži tako da stoji oslonjen na ispružen kažiprst, drugi pokazuje prema vratima. Takav se obrazac ponavlja: zalaje susjedov buldog koje naravno opet kostimirana gorila i opet prebije Festera te ga tako zgnječi da izgleda poput buldogu slasne kosti. I tako dalje, i tako dalje. Epizoda “National Gorilla–Suit Day” završava tako da su obojica na nogama. Napokon su dočekali kraj dana kada se nose gorila kostimi. Uz zvukove poput Zoot Zoot, Arargh!!!, Ging Going Rip Bap sada i njih dvojica skidaju kostime koji prikazuju upravo njih. Oni su zapravo gorile i, naravno, žele oguliti banane. Ali i banane nisu ništa drugo negoli kostimi iz kojih izlaze – gorile! (Usput: u nekim se epizodama upotrebljava i ime Fester Bestertester.) Što se pak tiče usporedbe s drugim likovima Dona Martina, oni se pokazuju različiti po stilu crtanja, karakternim obilježjima i načinu govora. Lik koji se zove Captain Klutz crtački ne pokazuje razliku prema Festeru i vjernom mu drugu, ali taj super junak nosi kostim na kojem se ističu goleme točkaste mudante i plašt napravljen od obične plahte svezan u čvor; do te je transformacije došlo nakon što su ga roditelji, nogom po guzici, izbacili iz stana jer je zaluđeno povazdan, čak i u mudantama, čitao stripove pa je pokušao samoubojstvo, ali šlampav kakav već jest, u tome nije uspio. Captain Klutz rijetko je mrzovoljan i njegove su radnje popraćene zvukovima poput Rip, Kloon, Tong, Zeeem koji najavljuju da mu se neko zlo sprema. I bezimeni lik iz kratke Don Martinove epizode “Looks at Weddings” stilski podsjeća na likove iz “National Gorilla–Suit Day”, no tada uvijek drugi oko njega govore. Popratni zvukovi ovdje glase Awk!, Shpork, Fwak i tome slično, i tako dalje. To vrijedi i za lik Abominable Snowman, doslovce gnjusan snježni čovjek, ali zapravo izmišljeno biće koje se u pop kulturi naziva jeti. Dakle, s vrlo malim pomacima crtački se svijet Dona Martina pokazuje raznolik, ali i dalje zanimljiv i privlačan.
Premda je ovdje na djelu uvrnuti humor, taj humor nije sličan onom Monty Pythona. Specifičnost humora Monty Pythona leži u tome da određeni lik postupa kao da nešto, za što svi znamo i svi vidimo, uopće ne postoji. Alenka Zupančič, slovenska teorijska psihoanalitičarka i autorica knjige o komičnom, ovakvu tvrdnju iznosi na tragu razlikovanja triju pojmova koji se često međusobno brkaju: humor, šala i komika. (Englezima trebamo zahvaliti da su vratili u upotrebu latinsku riječ koja označava u ovome određeno raspoloženje, ne nužno veselo, a jedan kratak Freudov tekst iz 1927. nosi naslov “Der Humor”). Sva tri pojma označavaju načine pribavljanja ugode, ali svaki od njih ima svoje specifičnosti. Tipična je slika Engleza ova: znakovita mirnoća, hladnoća i ravnodušnost osobe koja svim okolnostima i zahtjevima realnosti unatoč na primjer ispija svoj čaj točno u pet popodne. Prema toj logici, u Smislu života Monty Pythona, u “najkrvavijem prizoru u povijesti filmske komedije” dolazi do klanja praćenoga u prvome planu nositeljima prizora koji zauzimaju “znanstveni” i ravnodušan stav, “izvanjski pogled” te tako proizvedu humorni učinak prije svega gledateljima koje spašava od trpljenja odnosno ludosti. Osobe na platnu čine se da su već i tako duboko s onu stranu granice “zdravog razuma”. Ne treba više podsjećati da humor kod Don Martina i njegove dvojice likova jest također duboko s onu stranu granice “zdravog razuma” i to u formi ponavljanja apsurda.
U doba dok je na potezu između zgrada Radio Rijeke i gradskog poglavarstva postojala knjižara Mladosti specijalizirana za knjige na stranim jezicima riječki ljubitelji stripa i sami su ludjeli su za stripovima Don Martina. Nijedan se drugi crtač stripa po ludosti nije mogao mjeriti s Don Martinom. Takoreći s njegovim “zdravim ludilom”. Onime koji liječi od sive, bezlične svakodnevice koja se ponavlja i ponavlja. Goran Ježić Jež, urednik nekadašnje omladinske emisije Bura na Radio Rijeci ima današnjih dana za takvo stanje stvari prikladan opis: “ … grad koji se još uvijek poput lijene mačke proteže na kvarnerskom suncu”.
#apsurd #Don Martin #Fester #humor #Karnbakle
