Treba nam tako malo, skoro ništa – Urban, četvorka i gudači.
Urban&4 trebali su svoj koncert održati još pred koji tjedan, kada je vani bilo suho ljeto a Nugentov park ispred Trsatske gradine djelovao kao lokacija stvorena za takav događaj. Zbog kišnih dana koji su ipak onemogućili probe, pa tako i nastup, koncert je konačno održan jučer, 13. rujna, i to u Exportdrvu. Apsolutno stoji da taj prostor nema dobre predispozicije za zvuk kakav je zamišljen i kakvog zaslužuju, ali s prvim taktom – konkretno pjesme „Biram ptice” – više nije bilo važno gdje smo. A i kako je sam Urban rekao, opcija je bila ili promjena lokacije ili čekanje do nekog sasvim drugog datuma. Mislim da je svima u publici bilo drago što je prevagnula prva varijanta, unatoč žamoru koji se neumorno (i na momente frustrirajuće) stvarao u Exportu. Osim zbog manjka svijesti o tome što se zapravo događa, taj je žamor očito neizbježni rezultat okupljanja Riječanki i Riječana na poznatom mjestu i uz svog čovjeka, da još jednom prožive ono što oni kojima je ovo x-ti Urbanov koncert iznova proživljavaju. A i nismo svi isti – nekima je ovo druženje, nekima glazbeno iskustvo, nekima sanjanje.
Urban i njegova kontinuirana četvorka – Luka Toman, Marko Bradaschia, Sandi Bratonja i Saša Markovski – odradili su standardno maestralan nastup. Na pozornici su im se pridružili i gudači, od reda sve mlada lica, čije je sviranje postalo dio nastupa kao da je to oduvijek bilo. Na koncu, nekim pjesmama takav aranžman suštinski pripada, a neke je podignuo i osvježio. Gudači su se prilagodili i Urbanovom klasičnom ‘orkestriranju’ tokom koncerta i spontanim „daj to malo ovako, ajmo ovo opet” uputama, a zbog kojih su, među ostalome, njegovi koncerti uvijek živo tkivo a ne savršeno narihtana špranca namještenih emocija. Nekim čudom, Urban djeluje potpuno iskreno čak i kada pjeva „Budi moja voda”, čak i kada prekida „Malu trubu” da nešto kaže, čak i kada zanesena publika (uvijek) fula početak refrena „Neba”. Njemu, i njima, sve je to naočigled jedan veliki gušt, zabava i kreativna igra, unatoč tome što je doma uvijek manje opušteno, kako je Urban i spomenuo. U publici mu je jučer bila obitelj, i hrpica poznatih lica, „i teško je onda biti frajer”, rekao je.
Osim hitova koji se uvijek ponavljaju, ali to baš nikad smeta, kao što su „Odlučio sam da te volim”, „Mjesto za mene”, „Astronaut” i „Moja” (u koju je ovoga puta bio fino upakiran „Lopov Jack”), odsvirali su i dragulje iz kasnije epohe kao što su „Iskra” i „Sama”. Izveli su i pjesmu „Blijeda u proljeće”, čijim je izlaskom nedavno najavljena i najnovija epoha njihovog stvaranja. Tu su od upečatljivijih momenata još bile „Atom”, „Div” i „Sutra ćemo pričati”, da bi nakon dva sata svirke uslijedila i beskrajno prekrasna „Kasno je za ljubav”, a nakon nje – kao apsolutno moćni finale večeri – i „Black tattoo”.
Nije važno što je mnogima ovo x-ti Urbanov koncert. Nekima je bio prvi. Nekima drugi. Ali dobroj većini, sudeći po energiji koja se jučer stvorila, bio je za pamćenje.
Hvala Damire, Luka, Marko, Saša i Sandi. Do sljedećeg puta kada dođete doma.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
