Loše vijesti uvijek nenadano dođu, tužne vijesti uvijek – ostave prazninu. Vijesti poput ove posebno. Zauvijek nas je napustio Nenad Krneta – Krki. Čovjek koji je trajno obilježio jedan grad, jedan kvart i naročito jednu mikro lokaciju u njemu: Lučicu na Kantridi. I sve one koji su uz njega to isto mjesto voljeli, osjećali i živjeli istim žarom.
Nije bio samo prijatelj, bio je puno više od toga, bio je dobri duh Portića, onaj koji je okupljao ljude, onaj koji je znao kada je vrijeme za pjesmu, kad za tišinu, kad za smijeh. Zbog Krkija i njegovih istomišljenika Portić je zadržao status posljednjeg riječkog bastiona spontanog druženja uz more, mediteranskog ozračja kakvo je vjerojatno oduvijek na tom mjestu bilo, spontano, jednostavno, nepretenciozno… Krkilend. To je bilo to mjesto. Krki je u Krkilendu znao da je radost iskrenog druženja i zajedništva ono što ljude spaja i ono što ostaje i kada se svjetla ugase.
Krki je Krkilend učinio jednom od rijetkih oaza mira u našem gradu, mjestom gdje su dobrodošli bili svi dobronamjerni, gdje se glazba širila, gdje su se povezivale generacije, gdje je svaki dan mogao postati malo slavlje života. I koji je bio baš to.
Njegova priča neraskidivo je povezana s Kantridersima – skupinom prijatelja i ljubitelja muzike i dobronamjernog druženja koji su gradili i stvarali nešto što je bilo puno više od puke zabave. Kantridersi su, od 2002. godine, tu gdje se more lakoćom smije suncu i gdje su ljudi dolazili odmoriti, zapjevati, opustiti se, čak i zaplesati. Njihove svirke, njihov topao zvuk i pristup druženju postali su dio atmosfere koja se ne zaboravlja. Koja se nikad neće zaboraviti.
Rijeka više nikad neće biti ista. Kantrida više neće biti ista. A posebno ista neće biti Lučica na Kantridi. Jer ljudi poput Krkija ne odlaze jednostavno. Oni ostaju u pričama, u pjesmama, u smijehu koji odjekuje dugim ljetnim noćima i u hladnim zimskim zalascima sunca.
I kada bi netko pitao što će biti njegovo naslijeđe, odgovor je jednostavan: Kantridersi, Krkilend, toplina ljudskih odnosa, radost okupljanja, snaga malih trenutaka.
I zato sam uvjeren: ako postoji imalo nekakve kozmičke pravde, Krki će zauvijek ostati nad Kantridom i nad Lučicom, u zraku, u glazbi, u svakom smijehu koji se probije kroz šum mora.
Počivao u miru, dragi naš Krki. Zauvijek ćeš ostati dio našeg grada i naših srca. Zauvijek ćeš ostati dio Kantride.
A sad „Jedna mala pauza…“ pa nastavljamo živjeti ono što si nam pokazao.
Iskrena sućut obitelji i prijateljima.
