A punk je tako lijepo počeo u Rijeci kad je mlađahni Valter Kocijančić gledao remitendu koju je njegov otac razvozio pa, listajući NME i Melody Maker, zamišljao kako bi mogli zvučati ti britanski punkeri koji se krevelje s naslovnica. Tako je nastao Paraf.
Bilo je to prije pola stoljeća, kad smo mogli otići na Korzo, u Vjesnikovu, kasnije Tiskovu, trafiku i odlučiti se za neko inozemno izdanje. Da, bila su osjetno skuplja nego naše novine i revije, ali kupiti neki poseban broj Playboya, NME-ja ili Voguea bilo je uvijek pozitivno iskustvo.
Domaće novine stajale su na jednoj strani, a nekoliko koraka dalje čekali su Financial Times s prepoznatljivim ružičastim papirom, Le Monde, Frankfurter Allgemeine Zeitung, Corriere della Sera, Der Spiegel ili Time. I sve se to uredno prodavalo, imalo je svoje čitatelje. A ljeti su strani turisti uredno nabavljali novine koje su željeli.
Danas je teško objasniti mlađim generacijama koliko je običan kiosk nekada bio važna kulturna institucija. Bio je mnogo više od mjesta na kojem se kupuju cigarete i autobusne karte ili uplaćuje loto – svašta nešto, rekli bi danas u Tisku, naglašavajući svoj novi slogan. Kiosk je bio svojevrsna mala međunarodna čitaonica. Na nekoliko četvornih metara susretali su se London, Pariz, Rim, Berlin, Madrid i New York, a sve to usred Zagreba, Rijeke, Splita… Doduše, nije tu bilo svega željenoga, engleski Q Magazine ili talijanski Rockstar kupovao sam uredno u Trstu, ali kod nas je uvijek postojao pristojan izbor štampe. Žute, ružičaste i šarene.
Kada su lani pometene strane novine s kioska, doživio sam to kao još jedan poraz hrvatskoga intelektualnog duha, slično kao kad je PDV na e-knjige podignut s pet posto na 25 posto pa su ekspresno nestale dvije postojeće e-knjižnice. Ali i jedno i drugo prošlo je gotovo nezapaženo. Genocid stranih novina s hrvatskih kioska nije još jedna posljedica digitalizacije, nego tiha promjena karaktera javnog prostora. Jer dogodila se bez pompe, bez velikih rasprava i gotovo bez interesa javnosti.
Naslovi su najprije počeli dolaziti rjeđe, zatim u manjim količinama, potom su pojedini magazini potpuno nestali, da bi danas ozbiljan međunarodni tisak u Hrvatskoj postalo gotovo nemoguće pronaći. Nekada je bilo sasvim normalno kupiti Financial Times ili Le Monde u glavnim gradskim kioscima. Ljubitelji glazbe čekali su novi broj Mojoa ili Uncuta s jednakim nestrpljenjem kao novi album omiljenog izvođača. Ljubitelji filma nisu propuštali Empire, arhitekti Domus ili Casabellu, dizajneri Vogue i Wallpaper, ekonomisti The Economist, znanstvenici New Scientist, a novinari gotovo svega pomalo. Strani tisak bio je alat. Jednako važan kao dobra biblioteka ili kvalitetna arhiva.
Možda se upravo zato danas previše olako prihvaća objašnjenje da je internet sve likvidirao. Jest, danas za nekoliko sekundi možemo otvoriti internetsku stranicu gotovo svakog svjetskog lista. Tehnološki gledano, nikada nismo imali bolji pristup informacijama. Ali pristup i iskustvo nisu ista stvar. Postoji velika razlika između toga da se svjesno ode na internetsku stranicu nekog medija, a zapravo se više tamo ne dolazi na taj način, nego preko linkova na društvenim mrežama i u privatnim porukama, i toga da te na kiosku sasvim slučajno privuče naslovnica koju uopće nismo planirali pogledati. Upravo su takvi slučajni susreti često mijenjali interese, širili horizonte i vodili prema temama koje inače nikada ne bismo otvorili.
Veliku ulogu u svemu tome imali su distributeri poput Tiska, kasnije i iNovina, te nekoliko specijaliziranih uvoznika. Njihov posao danas zvuči gotovo romantično, premda je bio izrazito pragmatičan i logistički zahtjevan. Svakoga dana ili svakoga tjedna trebalo je organizirati prijevoz novina iz različitih europskih zemalja, rasporediti ih po prodajnim mjestima i pritom prihvatiti činjenicu da će se dio primjeraka vratiti neprodan. Dok je postojao dovoljan broj kupaca, taj je model funkcionirao. Kada su naklade počele padati, digitalne pretplate rasti, a troškovi distribucije postali veći od zarade, matematika je polako počela zatvarati vrata onome što je desetljećima bilo sasvim uobičajeno.
Promijenili smo se i mi. Nekada smo imali strpljenja sjesti s magazinom na dva sata, vratiti se istom tekstu nekoliko puta, spremiti broj na policu i ponovno ga otvoriti nakon nekoliko dana ili mjeseci. Danas informacije konzumiramo usput, između dvije obavijesti na telefonu i nekoliko otvorenih kartica u pregledniku. Čitamo više nego ikada, ali rijetko kada čitamo dublje. Algoritmi su pritom vrlo učinkoviti. Nude nam upravo ono što smo već pokazali da volimo. Ozbiljan magazin radio je nešto sasvim drugo. Namjerno nas je izbacivao iz zone komfora.
Kupio bih ga zbog jedne teme, a završio čitajući pet drugih koje nikada ne bih sam odabrao.
Nestankom tih izdanja promijenio se i vizualni identitet naših kioska. Danas su police ispunjene drugim proizvodima, što je sasvim razumljivo iz poslovne perspektive, ali teško je ne primijetiti da su izgubile dio međunarodnog karaktera. Nekada je bilo dovoljno pogledati naslovnice nekoliko svjetskih listova u trafikama na Korzu ili na kioscima na zagrebačkom Trgu bana Jelačića pa je to šarenilo otkrivalo neke nove svjetove i horizonte. Danas su te perspektive skrivene iza aplikacija, pretplata i algoritama. Dostupnije su nego ikada, a istodobno manje prisutne u prostoru koji svakodnevno dijelimo.
Povratak stranog tiska nije realan. Može se zapaliti u Zračnu luku Franjo Tuđman pa pokušati nešto nabaviti u francuskoj trafici Relay, koja se nalazi u dijelu dolazaka. Poslovni modeli promijenili su se nepovratno. Ali možda bi upravo zato vrijedilo razmišljati o drukčijim oblicima njegove prisutnosti, kroz specijalizirane knjižare, muzeje, sveučilišne knjižnice ili kulturne centre. Ne zato da bismo glumili nostalgiju za vremenima koja se neće vratiti, nego zato što ozbiljni međunarodni mediji predstavljaju dio kulturne infrastrukture jednako kao i knjižnice. Kad su s kioska nestali strani magazini, nestao je prizor za pogled i odluku, ali i svakodnevni podsjetnik da svijet nije sastavljen od jednog jezika i jednog izvora informacija. A to je gubitak koji je mnogo teže izmjeriti od broja neprodanih primjeraka.
#Bojan Mušćet #Kiosk #Paraf #strani tisak #Valter Kocijančić
