Smrt Marijana Vejvode za mene nije samo odlazak arhitekta, nego zatvaranje jednog dugog i tihog dijaloga o gradu. Dijelili smo ga petnaest godina – kroz razgovore, terenske obilaske, kave, marende, snimanja, stručne rasprave i ponekad tišinu pred zgradama koje su znale više od nas.
U tih petnaest godina nastao je digitalni arhiv riječke baštine koji danas broji više stotina videozapisa. Sve je započelo iz osobne potrebe da dokumentiram, zabilježim i razumijem grad u kojem živim. Bez institucionalne financijske potpore, ali s potpunom intelektualnom slobodom, projekt je rastao organski – vođen istraživačkom strašću i uvjerenjem da baština ne smije ostati samo u knjigama i arhivima, nego mora biti dostupna svima. Danas je taj rad javno dostupan na mom YouTube kanalu, kao otvorena platforma za učenje i promišljanje.
U tom dugom procesu posebno mjesto zauzima suradnja s Marijanom Vejvodom. Snimili smo 22 autorska videozapisa posvećena riječkoj baštini. No iza tih brojki stoje sati hodanja, analiziranja, uspoređivanja planova i pročelja, vraćanja na iste lokacije kako bismo nešto još jednom provjerili. Marijan je znao stati pred zgradu i govoriti o njoj kao o živom biću. Arhitektura za njega nije bila samo struka, nego odgovornost.
Zajedno smo istraživali opus Ivana Rendića, tragove arhitekta Zdenka Sile, povijest obitelji Nugent, razgovarali s Ervinom Dubrovićem o profesionalnim putovima i estetici riječke arhitekture. U projekt su se godinama uključivali brojni stručnjaci – povjesničari umjetnosti, arhitekti, fotografi, istraživači – koji su nesebično dijelili svoje znanje pred objektivom. Taj krug suradnika pokazuje da baština nije privatna opsesija, nego zajednički prostor odgovornosti.
Jedno od naših posljednjih zajedničkih istraživanja bilo je posvećeno vilama u Opatiji koje je projektirao arhitekt Carl Seidl, prateći tragove iz knjige Berislava Valušeka. Čekajući završni razgovor s autorom, otvorili smo i temu Roberta Whiteheada i njegove riječke ostavštine. Dvanaest zgrada u samom središtu grada – imovina koju je 1905. ostavio svojim nasljednicima – danas svjedoče složenoj povijesti oduzimanja, nacionalizacije i promjena vlasništva.
Dok smo obilazili ta pročelja, suočavali smo se s jednim bolnim prizorom: zapuštene fasade, oronula stubišta, zanemareni okoliš. Zgrade koje su građene s vizijom i odgovornošću danas često stoje kao nijemi svjedoci nebrige. Upravo je u tim trenucima Marijan bio najtiši, ali i najjasniji. Govorio je da grad nije kulisa, nego zrcalo odnosa prema vlastitoj prošlosti.
Moja profesionalna i privatna suradnja s Marijanom Vejvodom nije tek uspomena. Ona je dokumentirana ostavština – niz razgovora, analiza i promišljanja koji ostaju dostupni svima koji žele razumjeti Rijeku. Taj digitalni arhiv nije zatvoreno poglavlje. On je otvoreni proces.
Vjerujem da će me Marijan pratiti na svim budućim putovanjima kroz prošlost našega grada. Ne kao nostalgija, nego kao kriterij. Kao podsjetnik da baština nije samo ono što smo naslijedili, nego i ono što ćemo ostaviti iza sebe.
Tekst i fotografija: Ingrid Jerković
