Potrebno je instalirati kulturološki materijal, kao činjeničnu, ili antičinjeničnu (kontekst – formu) sa specifičnim sadržajem, da bi se naime dobio uvid u neku specifičnu jezičnu akrobaciju. Svaka takva akrobacija ustvari je divna informacijska bombica podešena za stvaranje i rastvaranje umne zadivljenosti u lunaparku bivanja koji je isprepletena harmonika događaja.
Svaka forma ustvari je energetski sadržaj. Svaka forma i sadržaj bit su prostornih gabarita. Energetske frekvencije mogu biti i pojmovi shvaćeni kao konstrukcije koje grade prostor. Prostor nije shvaćen samo kao trodimenzionalna mreža, nego kao holistička konstrukcija koja se temelji na umreženosti svih proturječja u jednu smislenu i podnošljivu cjelinu. Tako shvaćen, prostor može postati udomitelj bilo kojeg bića. Po prostoru igrališta u Čabru, trčao sam kao dječak i uglavnom igrao loše nogometne utakmice sa svojim vršnjacima, jer nisam bio dobar u sportovima koji su društveni, jednostavno, loš sam nogometaš. Bilo je to igralište na mjestu, igrali smo tu stratešku simulaciju ratovanja, divni nogomet, koji obrće toliko euforije, interesa i novca, ali uostalom sve obrće novac. Umjetnost može biti bilo koja aktivnost i čin. Igranjem instaliramo kulturološke materijale u obrasce bivanja. Pored igrališta bio je uređen teren za skok u dalj i skakali smo uporno i strastveno i tako je svako skočio u daljinu i doskočio na svoju idealnu platformu, tamo u nekom idejnom sporazumu. Ako je kulturološki materijal forma, to znači da on može podnijeti bilo koji sadržaj. To pak znači da je umjetnost postala, kao i zbilja koja ne mora imati veze sa umjetnošću, presječena stvarnost, koja se temelji na ultimativnom savladavanju ograničenja klasičnih i tradicionalnih sustava estetskih vrednovanja.
Pored igrališta nalazi se predivna zgrada Doma kulture. Sada se obnavlja, ali treba prije reći nešto o njenom postanku i imenu, jer identiteti i identifikacije unutar kulturološke paradigme vole ime i prezime. Dana 29. kolovoza 1944. formirana je 43. istarska divizija. Prvi zapovjednik divizije bio ja Savo Vukelić. Dana 29. kolovoza 2024. ja sam se kupao u Vrsaru i sunčao tijelo, koje je ionako bombardirano informacijama o aktualnim ratovima. Dom kulture 43. istarska divizija, u Čabru, izgrađen je 1936. godine.
Sve može biti dovedeno u određeni odnos. Stvarnost i funkcionira na način da je sve u nekom smišljenom odnosu, a smisao stvaranja više nije stvarati umjetne programe i predodžbe ljepote, nego sustave koji se baziraju na suradnji proturječja. Sadržaj je postao svaki mogući materijal. Pojmovi su paradigmatični sukusi i temelji vrednovanja određenog stanja. Ali to ne znači da svijet nema granica. Njegovo ograničenje je utkano jedino u ograničenjima percepcije, dakle, ograničenje je subjektivna stvarnost. 1943. godine rođen je Robert „Boby“ Fischer, američki šahist, revolucionar i vizionar ratne igre koji ju je radikalno izmijenio i revolucionarizirao. To je godina velikog Drugog svjetskog rata, kada se ginulo i stradalo, punilo eterične visine gnjevom, mržnjom i destrukcijom, a egzistencijalne zemaljske razine, ljudskom bijedom, ali i još jednim junaštvom i idealom u bolja vremena, koja će doći (i došla su) bez obzira na imaginarne konstrukte. Bila je to i godina drugog zasjedanja AVNOJ – a u Jajcu, na kojem je utvrđeno mnogo toga bitnoga u vezi SFRJ, koja je sada arhiva memorijske kapsule u kojoj plivaju i uzaludnosti i idealnosti.
Dom kulture 43. istarska divizija, ustvari je velika dvorana koja je služila za kulturna događanja, zabave i godinama kao kino dvorana. U njoj sam se filao filmovima i formirao svoju film – svijest koja će mi odrediti jedan od obrazaca percepcijske arhitekture. U toj divnoj i velikoj građevini godinama je bilo skladište mojih slika, a svojevremeno u njoj je živio i striček Joško Malnar sa svojom obitelji, veliki prijatelj mojeg tate, borac u drugom svjetskom ratu, partizan i ljubitelj satova, starina, i veliki poznavatelj prirode. Prije nekoliko godina Dom kulture dobio je novi krov, a ove godine pokrenuti su ozbiljni radovi na njegovom obnavljanju i preuređenju u polivalentni prostor. U redu, između 1943. i 1944. postoji sigurno paranoidna insuficijencija (nedovoljnost, nepotpunost), tamo neke katalonske muhe, kronološke svakako nelinearne usporedbe, kao i relacija smisla sa 2024. i upaljačem Zonksd koji je pripalio svijeću za žrtve rata zbog inata.
Stvari su u prirodi svijeta postavljene točno na određeni način, a svijest je ta koja tim sustavima daje određeno značenje, funkciju i ulogu. Instalirati kulturološki materijal prije svega znači na pravi način uskladiti svijest sa postojanom duhovno – materijalnom stvarnošću. (hopa, činjenice su možda isto gladne smisla, ili nečega???) Jer, ako sve može imati svoju definiciju, tada stvarno nije bitno više stvarati nove onostrane (idealne) imaginarne objekte u mogućem/zbiljskom, osim ako oni nisu objava nečeg do sada neviđenog, već je bitno preslagivanje odnosa unutar postojećih elemenata stvarnosti. ( a stvarnost je i sada i prije i sutra i bezvremena…) Ako postoji beskonačno mnogo relacija unutar gabarita svestranog svemira, tada se ne treba pitati gdje je kraj, nego gdje je sustav koji to nešto čini čitkim tkivom zbilje. Instalirati kulturološki materijal, znači svojim duhom – tijelom stvoriti dovoljno mašte koja će moći presložiti i preoblikovati postojeće vrijednosti u neku drugačiju dinamičnu suradnju. Baš tako je izgarao krijes na kojem su palili smeće iz Doma kulture ove godine, a prije par godina dogodio se požar u Domu i skoro su izgorjele moje umjetnine, javila mi je prijateljica o požaru dok sam ljetovao u Vrsaru, a dogodilo se to sasvim slučajno, jednom čovjeku ispao čik i eto plamena…,(vatra pročišćava vrijednosti i uvjetuje bivanje velebnog feniksa, a nije li i egzistencijalno poniranje i razotkrivanje svojevrsni feniks!!)
Budući postajemo sve više homo informaticusi, osnova naše kulturološke djelatnosti i produkcije su specifična pojmovna/konceptualna i slikovno/simbolička rješenja koja služe kao temelj promišljanja i reagiranja na problematiku zbilje. Dakle, ne može se pobjeći od estetske valorizacije i djela samog. Kultura je višeslojni poligon ljudskog djelovanja, ono što čovjeka čini čovjekom i razlikuje ga od čiste prirode. Da li postoji kao elektronska slika, ili pojmovna konstrukcija, djelovanje je na neki način postalo, broj vrenksox, informatička konstanta. Naša estetika sve više formira se u izmišljenim i udaljenim prostornim jedinicama svjetova. Svi smo naputci imaginacijskih tvorbi. Naši projekti (projektili naše percepcije) su utješne maske. Želimo li negirati umjetničko/kulturološki proizvod kao isključivo materijalnu činjenicu, odlutat možemo u divnu spiritualnu fantaziju, ali upravo sve može biti kontekstom pretvoreno u umjetničko djelo, i to je spas smisla u kulminaciji pročišćenog apsurda. Ustvari, pretvaramo (a da često toga nismo svjesni), sve u formu umjetničkog promišljanja i slojevite argumentacije, na taj način potpuno (ne) kritički poistovjećujući svaku životnu situaciju sa umjetničkim, artističkim postupkom, definicijom, (nekim svojim ključem prizemljene svete duhovne fantazije sa većim ili manjim kritičkim odmakom), odnosno, svaki rat i mir, kulturološka je proteza utemeljena u cirkuliranju ekonomskih interesa i etičkih katarzi/ushita. Stvarno smo kulturni.
Andrej Zbašnik – Informatički nomad
