Ovih tjedana odmaramo na hrvatskoj obali, a ja čitam Nacionalni plan razvoja održivog turizma do 2027. godine i njemu pripadajući Akcijski plan. Kako već obično biva, što sam dulje u Hrvatskoj, to mi više pažnju odvlači kritika postojećeg stanja, a manje mi prostora u glavi ostaje za pričanje o dobrim idejama. Hrvatska je u ogromnim problemima. No, prvo želim o nečemu drugome.
U Sjevernom moru postoje dva otoka, udaljena jedan od drugoga manje od 6 kilometara. Zbog toga su ta dva otoka po svemu gotovo identična: po blagoj klimi, po vegetaciji, po specifičnom krajobrazu Vadenskog mora, po načinu života, po prekrasnim pješčanim plažama – možda najljepšim pješčanim plažama u cijeloj Europi. Slični su čak i po veličini. Sa svojih 99km2, otok Sylt je malo manji od našeg Dugog Otoka (124mk2), a sa svojih 129km2 otok Rømø je mrvicu veći. Oba otoka su popularna turistička destinacija u ljetnim mjesecima, kad ovaj dio Europe uživa nekoliko mjeseci predivnog plavog neba i visokih temperatura.
Ali otok Sylt pripada Njemačkoj, a otok Rømø Danskoj. I ta razlika je ključna da bi se objasnilo zašto su se ova dva otoka razvila u dva potpuno oprečna smjera.
Sylt je mondeno ljetovalište, ‘njemačka Mallorca’. Na Syltu, otoku veličine Dugog Otoka, postoji 237 hotela i pansiona, s ukupno preko 20.000 kreveta. Sylt godišnje primi pola milijuna turista, koji na otoku obave skoro 3 milijuna noćenja. Na Syltu živi 20.000 ljudi (za usporedbu: na Dugom Otoku živi 2873), od kojih otprilike polovica radi na otoku, a druga polovica radi negdje drugdje.
Na Syltu je normalan život, recimo to tako, nemoguć, jer je Sylt ljetovalište njemačke elite, posebno omiljen među bogatim stanovnicima Hamburga. Kupiti stan na Syltu je normalnoj osobi vrlo teško, jer su cijene nekretnina najviše u cijeloj Njemačkoj. Prosječna cijena stana iznosi 18.700 EUR po kvadratnom metru, a cijene se penju i do 35.000 EUR po kvadratnom metru. To je uglavnom efekt bogataških vikendica. Sve studije ukazuju da je Sylt prenapučen i da „bi se trebalo početi regulirati broj kuća za odmor“. Veći broj mještana, ne samo Sylta nego i obližnjih njemačkih otoka, zbog ovakvih cijena je prisiljen živjeti na kopnu i svakodnevno putovati na posao. Mladi ljudi uglavnom si ne mogu priuštiti život na otoku. Prosječna dob je 48, a obitelji s djecom svakodnevno iseljavaju. Već 2011. je na Syltu manje od 50% žitelja bilo lokalno stanovništvo. 56% stambenih jedinica bilo je u vlasništvu neotočana. Sad valjda više nitko ne broji. Stanova za dugoročni najam na otoku nema.
Kako si u Njemačkoj malo tko može priuštiti vlastitu nekretninu (manje od polovice Nijemaca posjeduje nekretninu), a porezi na nasljedstvo su visoki i vezani uz vrijednost nekretnine, tako djeca koja naslijede kuću na Syltu uglavnom tu istu kuću moraju prodati da plate porez. Time se već godinama odvija transfer vlasništva iz ruku obitelji sa Sylta prema krupnom kapitalu koji te nekretnine pretvara u kuće za odmor ili male hotele. Prije desetak godina, o ovom socijalnom raspadu se naveliko pisalo. Danas je to gotova stvar.
6 kilometara sjevernije je poprilično druga priča. Rømø je otok za trećinu veći od Sylta, ali dok na Syltu živi 20.000 ljudi, na Rømøu živi 650. Rømø također prima oko 2 milijuna turista godišnje (pretežito Nijemaca), ali to ne bi čovjek nikada rekao, iskreno, jer se ne osjeti. Na Rømøu, naime, postoje samo dva hotela, odnosno jedan hotel i jedan B&B. Ta dva hotela imaju svaki po tri zvjezdice, i samo jedan kat. Uz to, postoje i dva kampa. I to je to. Otok Rømø ima oko 90% smještaja u kućama za odmor, od kojih su skoro sve privatne vikendice koje Danci iznajmljuju turistima kad u njima ne borave. Tu se između ostalog nalaze i obiteljske kuće koje su još uvijek u vlasništvu obitelji koje potječu s otoka. Radi se o najviše nekoliko stotina kuća, jer je gradnja vikendica u Danskoj strogo ograničena.
Vikendice se mogu graditi samo u posebnim zonama, ne bliže od 300 metara do mora, površinski ne smiju zaokupljati više od 15% parcele, u njima se smije boraviti (ili ih se smije iznajmljivati) isključivo u ljetnim mjesecima, a preostali dio godine se u njima ne smije živjeti. Jedino je umirovljenicima dopušteno živjeti u vikendicama. U nekim zonama se takvim kućama, za svaki slučaj, preko zime isključi voda. Kuće u selima ili gradovima, s druge strane, ne smiju biti u kratkoročnom najmu (osim u vrlo specifičnim iznimkama). Time se povlači čvrsta crta između nekretnina za stanovanje i za odmor.
Sve te kuće su u danskom vlasništvu, i relativno jeftine (jeftinije nego na Syltu, iako je prosječna danska plaća za punu trećinu viša od njemačke, odnosno radi se o znatno bogatijem društvu). Zašto? Vjerojatno je najvažniji razlog taj da Danska ne dopušta strano vlasništvo nad nekretninama. Od ne-Danaca, samo oni koji imaju prebivalište u Danskoj smiju kupiti nekretninu, i to isključivo nakon pet godina života u Danskoj. Svaka kupovina nekretnine od strane stranog državljanina mora biti posebno odobrena od strane ministarstva. Selidbom iz Danske, osoba mora i prodati nekretninu.
Danska je, naime, tijekom pregovora o ulasku u EU, izborila ovo pravo. Danci su ispravno procijenili da je njih samo 5 i pol milijuna, da žive u zemlji koja ima ogromnu obalu, a da prema jugu graniče sa zemljom praktički bez vlastite obale, u kojoj živi 80 milijuna Nijemaca koji jako vole putovati na more, koji si ne mogu priuštiti nekretnine u vlastitoj državi nigdje a kamoli ne na obali, i uz to su više puta pokazali teritorijalne pretenzije na Dansku. Jednostavno, zaštita vlastitog tržišta nekretnina je danskom društvu očito bila strateški interes.
Tako da na Rømø i Sylt danas dolazi različit profil ljudi. Na Sylt dolaze zvijezde, milijunaši iz Hamburga, „ljudi koji žele potrošiti novce“, itd. Na Rømø dolaze uglavnom obitelji s djecom, što bi rekao čovjek ‘normalni ljudi’. Na Syltu postoji više restorana s Michelinovim zvjezdicama. Rømø ima nekoliko sladoledarnica i kavana s danskim otvorenim sendvičima i tortama (koje uglavnom drže nekakve nasmijane tete u penziji), i uz to nekoliko ribljih restorana-pečenjara.
Dok sam živjela u Kopenhagenu, i često autom prolazila kroz južnu Dansku i sjevernu Njemačku s mužem, više puta smo ljetovali u Rømøu, čije su me prekrasne plaže podsjećale na Australiju. Sylt smo naširoko zaobilazili. Kao prvo zato što si, čak ni s danskom plaćom, nismo mogli priuštiti 450 EUR po noćenju. Kao drugo zato što ne volim biti turist tamo gdje mi je jasno da svojim boravkom nešto uništavam: da sam dio jedne mase turista-terorista koji rade štetu i za prirodu i za društvo.
Umjesto toga jeli smo sladoled i friganu ribu na Rømøu, onako kako jedemo frigane lignje i sladoled na hrvatskoj obali. Uživali smo u otoku koji je, zajedno s cijelom Skandinavijom, primjer „loše strukture smještaja“ po hrvatskim neznalačkim napisima, i u novinama, i u nacionalnom planu razvoja turizma. Otoku koji ne doživljava ni demografsku ni ekološku apokalipsu, i na kojem vlada božji mir.
Ono što želim reći ovom pričom je da je – naravno – moguće regulirati turizam. Ne postoji nikakav neumoljivi zakon tržišta koji diktira da turizam mora pojesti kvalitetu života, prirodne vrijednosti i čitave male otočke zajednice ljudi.
Ali turizam se regulira tako da ga se stvarno regulira. Ne, što bi Amerikanci rekli, lijepim željama i molitvama, nego zakonima i prostornim planovima. I strategijama koje imaju neki cilj, društveni, ekološki, cilj koji je veći i širi od samo rasta, rasta, rasta. Postoje i druge vrijednosti osim šoldi.
Hrvatska je propustila mogućnost da ograniči prodaju nekretnina strancima tijekom pregovora za pristup Europskoj Uniji. Ali ne može biti nemoguće uvesti zakonska razgraničenja između vikendica i stanova za cjelogodišnji život, apartmana u velikim gradovima i van njih, turističkog smještaja u domaćinstvu i van domaćinstva, kuća za odmor u komercijalnom i privatnom vlasništvu, vlasnika koji u nekretnini žive i ne žive. I onda ih različito regulirati – porezno, prostorno, itd – ovisno o tome kakav život želimo za gradove i mjesta na našoj obali.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
