Prva u povijesti – snimila je klavirske skladbe Ivana Matetića Ronjgova

Prvi put u povijesti su snimljene klavirske skladbe Ivana Matetića Ronjgova. Uglavnom su u fokusu njegove vokalne skladbe, no nikada se nije velika pažnja posvećivala njegovom klavirskom opusu. Album „Klavirske skladbe Ivana Matetića Ronjgova“ snimila je pijanistica Ana Marija Ilić, a promocija albuma održat će se 28. studenoga u 19:00 sati u Palači Šećerane u Rijeci gdje će skladbe Ilić izvesti na koncertu uz kratka objašnjenja o skladbama. Riječ je o minijaturama, kraćim skladbama koje su posvete unucima i prijateljima. Izuzev dvije, tri minijature, ove se skladbe vrlo rijetko izvode i već desetljećima, ističe Ilić, stoje potpuno na margini kanona. U njima postoji jedna gotovo intimna iskrenost; skice emocija, kratki trenuci koji otkrivaju Matetića Ronjgova izvan monumentalnog folklornog idioma po kojem ga najviše poznajemo. Snimajući ih, Ilić je željela pokazati kako i male forme mogu otkriti velike geste te kako se tradicijski korijen može očitovati i u najtišim, najosobnijim zapisima.

Prva si u povijesti snimila klavirske skladbe Ivana Matetića Ronjgova. Dok su u fokusu njegove vokalne skladbe, nikada se nije velika pozornost posvećivala njegovom klavirskom opusu. Što te nagnalo da se uhvatiš u koštac s toliko važnim opusom?

Kada sam u osnovnoj školi osvojila drugu nagradu na županijskom natjecanju, kao poklon dobila sam zbirku Ronjgovljevih klavirskih minijatura. Naravno, tada me to nije privuklo, željela sam svirati velike, virtuoze komade, one koji se doživljavaju kao ulaz u „ozbiljan“ pijanizam. No, imala sam sreću, moja profesorica Ksenija Marion-Kesić nije bila samo sjajna pedagoginja već i muzikologinja. Ona je uvijek stvarala kontekst, pričala priče, povezivala glazbu s poviješću, s prostorom, s identitetom. Kasnije, na Akademiji, imala sam profesoricu Dianu Grgurić, jednu od najinspirativnijih osoba u mom obrazovanju. Ona nas je učila širokom razmišljanju, onome koje razbija zatvorene hermetičke okvire. Pokazala nam je da glazba nikada ne postoji sama već uvijek u odnosu, u dijalogu s nečim izvan sebe. S godinama sam se odmaknula od najpopularnijih repertoara, počela sam istraživati manje poznate skladatelje, pogotovo žene. Put me vratio toj zbirci koja je godinama stajala u polici i u kojoj sam sada pronašla I prepoznala skladbe koje, uz didaktičku vrijednost, potvrđuju njegovu potpunu tehničku i stilsku zrelost. Mogao je pisati u kanonskim, klasičnim formama, ali je iznutra bio vjeran narodnom glazbenom izrazu, birajući ga i onda kada to nije bila konvencija.

Zašto te inspirirao baš Ivan Matetić Ronjgov i smatraš li propustom što se nitko prije tebe nije pozabavio njegovim klavirskom opusom?

Postoji mnogo glazbenika koji se bave Ronjgovom i koji redovito izvode njegova vokalna djela. Izvode se i dvije, tri minijature iz njegovog klavirskog opusa. No, u samim programima glazbenih škola dovoljno je izvesti jednu skladbu hrvatskog skladatelja godišnje, što znači da je poznavanje brojnih opusa hrvatskih skladatelja prepušteno inicijativi pojedinca. Odgovornost na kraju ostaje na nama samima. Institucije i izvođači često se drže poznatog repertoara, ponavljaju ono što publika već poznaje, u strahu da će koncertna dvorana ostati prazna. Mislim da time vrlo često podcjenjujemo publiku. Osobno sam uvjerena da postoji interes za nove, nepoznate stvari i da je upravo na nama da im damo priliku da se čuju.

Svestrana si, a zbog svijesti u kakvom užurbanom vremenu živimo gdje se više vremena posvećuje kvantiteti, a manje kvaliteti – zanima me kako su tekle pripreme? Koliko si dugo radila na opusu i je li ti došlo u nekom trenu da odustaneš?

Pripreme svakog repertoara uvijek počinju izvježbavanjem, učenjem partitura napamet i konačno snimanjem. Potrebna je velika disciplina, a iskustvo s godinama mijenja pristup. Nije isto svirati u dvadesetima i u tridesetima: tijelo zahtijeva više vremena, postepeno zagrijavanje, i ne mogu si dopustiti pauze od nekoliko dana kao nekad. Kao što bi rekao moj prijatelj koji se nedavno umirovio iz baleta: ‘Kad si mlad, mišić radi za tebe; kad ostariš, plaćaš što si ga forsirao.’ Zato mnogo pažljivije pratim svaku bol ili napetost koja se pojavi. Tehnički gledano, većina minijatura je na razini osnovne i srednje škole, ali pravi izazov bila je interpretacija. Većina Ronjgovljevih klavirskih skladbi sačuvana je u intimnim rukopisima, malim posvetama unucima, prijateljima, ljudima koji su mu bili bliski. Ulaskom u  takav svijet, najteže je utišati vlastiti pijanistički ego. Danas svi sviramo sve brže, sve glasnije, s idejom da se virtuoznost dokazuje vanjskom snagom. A ove skladbe su naizgled jednostavne, zaigrane, krhke u najboljem smislu. Svaka interpretacija je omjer prilagođavanja skladbi sebi i maksimalnog poštovanja rukopisa i same ideje skladatelja. Ja sam odabrala drugu opciju; maksimalno poštivanje rukopisa, njegove lakoće, neposrednosti i jednostavnosti. Na ovim skladbama sam radila oko godinu dana i nikada nisam poželjela odustati, užasno sam tvrdoglava i ne odustajem lako.

Smatraš li da ljudi danas manje slušaju klasičnu glazbu, odnosno da joj ne pridaju nekadašnji značaj?

Promijenio se način na koji danas konzumiramo glazbu, i ne samo glazbu. Sve je podređeno zabavi i senzacionalizmu. Ako slušamo glazbu na radiju, gotovo sve stanice nalikuju jedna na drugu; iste playliste, isti „najveći hitovi“. Algoritmi su dodatni izazov; YouTube i Spotify najbolje pokazuju koliko je teško naići na nešto novo, jer se Internet prilagođava našim navikama i ranijim izborima.  Tempo života, fragmentiranost, konstantna buka… sve to mijenja način na koji pristupamo kompleksnim formama. Klasika ima svoj status i publiku. Slijepo praćenje mase i trendova nikada nije bilo simbol kvalitete.

Je li klasična glazba “bačena” na marginu i možeš li iz pozicije osobe koja radi u medijima opisati medijsku ulogu u kreiranju percepcije o klasičnoj glazbi?

Klasika možda nije potpuno bačena na marginu, ali njen prostor u medijima je ograničen i često sužen. Mediji snažno oblikuju percepciju, bez edukativnih emisija i stručnih kritika, klasična glazba se doima zatvorenom i privilegiranom, teško dostupnom široj publici. Veliki je problem u tome što mediji i institucije nameću lažnu mjeru kvalitete, promoviraju površno, senzacionalno ili neprovjereno kao vrhunsko. Zato je izuzetno važna uloga kritičara. Živimo u državi koja glorificira površnost i podcjenjuje znanje. Mnogi danas nazivaju sami sebe profesionalcima nakon samo nekoliko godina pjevanja u zboru ili sviranja u bendu, a kada njih mediji predstave kao vrhunske glazbene autoritete, publika gubi povjerenje u sustav vrijednosti koji se nameće.

Kada smo kod marginalnosti, zanimljivo je istaknuti da trenutno surađuješ sa Sveučilištem u Amsterdamu u okviru pripreme doktorsko-istraživačkog projekta koji se bavi marginalizacijom skladateljica u europskoj glazbenoj povijesti, s posebnim fokusom na hrvatski i nizozemski kontekst. Možeš li nam više reći o projektu s naglaskom na hrvatski kontekst?

Recimo da istražujem mehanizme zaborava i način na koji se određeni glazbeni obrasci koriste kao sredstvo kontrole i oblikovanja kanona. Suprotstavljam konzervativni hrvatski i liberalni nizozemski kontekst kako bih razumjela kako se u različitim sustavima vrednuju skladateljice i kako se reproducira ili zanemaruje njihova glazba. Smatram da je Zagreb oduvijek valorizirao prvenstveno muške skladatelje. Kada usporedimo broj izvedbi, žene su izvođene najmanje. Trebalo je proći 100 godina od smrti Dore Pejačević da bi njezin opus doživio preporod. Ivana Lang je i dalje nedovoljno istražena skladateljica iako se u zadnje vrijeme to pokušava promijeniti. Naše suvremene skladateljice se uglavnom izvode u inozemstvu. Zasad mi je moj rad pokazao da su žene u Hrvatskoj zakidale institucije.

Na međunarodnom pijanističkom natjecanju u Parizu 2022. godine predstavljala si Hrvatsku programom posvećenim europskoj i domaćoj glazbenoj tradiciji. Je li ti to pomoglo u karijeri i jesu li takva postignuća prepoznata u Hrvatskoj?

Mnogo je pijanista koji iz godine u godinu žive ritam natjecanja; putovanja, beskrajne probe, stalni pritisak, iscrpljujući ritam koji ja osobno nikada ne bih izabrala. To je život u kojem se mjesecima priprema isti program, sve se podređuje petnaestominutnom nastupu pred žirijem, a pritom se često ne vidi ni grad u kojim se svira, samo dvorana i soba za vježbanje. Natjecanja donose ugled prvenstveno pobjednicima dok istinska slava pripadne malom broju njih. U Parizu sam željela dobiti ocjenu međunarodne komisije, željela sam rasti i steći iskustvo. Naravno da je moj rezultat odličan dodatak životopisu, ali nije presudan faktor i nikako ne utječe na moju karijeru. Uostalom, puno više od izvođačke karijere me zanima znanstveni rad.

Koliko je teško uspjeti kao pijanistica u Hrvatskoj? Kakva su tvoja iskustva i imaš li preporuke za mlade generacije pijanistica?

Smatram da je gotovo nemoguće uspjeti u Hrvatskoj, pijanizam ne postoji unutar granica. Uz to, puno je više mogućnosti u zapadnoj Europi, Aziji i sjevernoj Americi. Još mi odzvanja rečenica profesora Valdme iz Švicarske, koji nam je u osnovnoj školi na jednom seminaru rekao da svake godine imamo konkurenciju od novih sto tisuća kineskih diplomiranih pijanista koji dolaze u Europu. Konkurencija je izrazito velika, a talent se potvrđuje kroz međunarodna natjecanja i suradnje. Kvaliteta ne poznaje granice i ne zatvara se u nacionalne ili lokalne okvire. Mislim da se slična situacija događa u svim profesijama; završetak školovanja nikada nije kraj obrazovanja. Cijeli život učimo, razvijamo se i prilagođavamo. Uspjeh u Hrvatskoj se uglavnom veže uz akademske pozicije. Naši najbolji pijanisti, izuzev nekolicine, žive i djeluju u inozemstvu. Moj savjet mladima je da grade svoju karijeru široko, da istražuju, putuju, nastupaju, uče i stvaraju kontakte, ali prije svega da budu autentični. Postoji mjesto za svakoga, samo treba pronaći svoj put. Naravno, važno je vjerovati svojim profesorima, iako se percepcija obrazovanja i uloge profesora u posljednjih nekoliko godina značajno promijenila, njihovo iskustvo i znanje još uvijek su nezamjenjiv vodič na putu umjetničkog razvoja. Zato ću završiti ovaj razgovor tako da se zahvalim svojim profesorima bez kojih danas ne bih bila to što jesam. Hvala Kseniji Marion-Kesić i Dijani Grgurić, Vladimiru Babinu i Filipu Faku što su vjerovali u mene i kada ja nisam.

Ana Marija Ilić akademska je pijanistica, novinarka i glazbena urednica s višegodišnjim iskustvom u području glazbene interpretacije, kulturnog novinarstva i umjetničke produkcije. Diplomirala je klavir na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a stručno se usavršavala u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutno surađuje sa Sveučilištem u Amsterdamu u okviru pripreme doktorsko-istraživačkog projekta koji se bavi marginalizacijom skladateljica u europskoj glazbenoj povijesti, s posebnim fokusom na hrvatski i nizozemski kontekst. Njezin istraživački rad povezuje glazbenu analizu i društvenu povijest, ispitujući kako su estetski i ideološki obrasci oblikovali položaj skladateljica u glazbenim kanonima. Kao pijanistica, Ana Marija Ilić nastupa samostalno i u komornim sastavima, posvećujući se ponajprije interpretaciji i promociji hrvatskih skladatelja i skladateljica. Nastupala je na brojnim koncertima, festivalima i kulturnim manifestacijama u Hrvatskoj i inozemstvu.