Čabar je biće samo po sebi, ali i slojevita beskonačna varijanta subjektivnih percepcija. Opet, istina ovisi o percepciji. Sve je energija. Sve ovisi o percepciji i načinu obrade nekog realiteta. Isto tako sve je energija, a energija sama po sebi nema značenja. U raznim varijantama postoji i vibrira na različite načine, a jedino je život to stanje koje joj daje neki smisao. Način na koji percipiram stvari u životu određuje i tkanje mog osobnog kozmosa. Stvari su u biti vrlo jednostavne i na jedan primaran način se događaju. Istina je svako stanje koje u sebi sadržava činjenicu nekog podudaranja sa stvarnošću koja na drugačiji način ne bi mogla funkcionirati. Ako istina ovisi o percepciji, to znači da je ona subjektivna. Doista, postoji li uopće objektivna istina! Ili je istina, percepcija i proteza slobode! Istina je uvijek povezana s percepcijom. Nije samostalna ni samodostatna, nego ovisi o načinu na koji oblikujemo vlastiti pogled na svijet. Sve je energija, a energija bez značenja ostaje tek sirova vibracija. Tek život, u svojoj jednostavnosti i primarnosti, daje joj smisao i usmjerava je prema tkanju osobnog kozmosa. Način na koji percipiram stvari određuje moj svemir. Istina se ne pojavljuje kao dogma, već kao stanje podudaranja, trenutak kada stvarnost i pogled na nju pronađu zajednički ritam. Ako ovisi o percepciji, istina je nužno subjektivna. Ali onda se javlja pitanje: postoji li uopće nešto što možemo nazvati objektivnom istinom, ili je i ona tek konstrukcija naše svijesti? Društvo i kultura jesu pokušaji institucionalnog uokvirivanja ljudske prirode. One se grade na temelju imaginarnih konstrukata, na sustavima vrijednosti koji žele obuzdati nepredvidljivost života. No institucije ne mogu manipulirati prirodom bez posljedica: priroda ima vlastite zakone, ritmove i ravnoteže koje uvijek iznova razotkrivaju granice ljudske moći. Moral se tako pokazuje kao proteza straha. Njegova svrha često nije oslobađanje, nego ograničavanje – strah od slobode koja je u isto vrijeme užasna i divna. Jer sloboda je ogoljela istina: ona ne poznaje kalupe, ne trpi institucionalne zidove, nego nas stavlja pred ponor izbora. Možda je stoga jedina istina ona koja nastaje u subjektivnom pogledu. Istina kao trenutak percepcije, kao osobna vibracija koja se uklapa u širu melodiju postojanja.
Danas je sve podložno subjektivnim procjenama i relativnim značenjskim postulatima. Percepcija je zakon kojim se potvrđuje pravilo da svaki oblik djelovanja ima svoje zakone koji su važeći samo za pojedinačnu svijest koja promatra. S druge strane, ako je sve energija, tada je jedino bitno poznavati načine njene transformacije i frekvencijske preobrazbe. U svakom slučaju istina se uvijek dovodi u vezu sa nekim stanjem. Istina je da ljudi vole ubijati i da jedino ubijajući i preživljavaju, jer životinja se mora ubiti da bi postala hrana. Opet, istina je također da ljudi ne vole biti pojedeni i sažvakani bilo kakvim zubima povijesnih vrijednosti. Oj, draga istino, što si postala u percepciji i instituciji slobode!Danas je sve podložno subjektivnim procjenama. Svaki čovjek kroji vlastitu istinu, a percepcija postaje zakon koji vrijedi samo za pojedinca. U tom smislu, nema univerzalnog pravila, već samo različitih frekvencija svijesti koje titraju u vlastitim svjetovima. Ako je sve energija, tada je bitno razumjeti njezinu transformaciju i preobrazbu, jer upravo kroz nju nastaje smisao.Istina se uvijek vezuje uz neko stanje. Ona nije apstraktna ideja, nego iskustvo koje nas dodiruje. Istina je da ljudi ubijaju kako bi preživjeli, baš kao što je istina da ne žele biti pojedeni, ni fizički ni duhovno. Povijest nas uči da institucije imaju svoje zube, i one žvaču ljudsku slobodu, pretvarajući je u prividnu sigurnost. Čak i male zajednice, poput čabarskih institucija, dio su šire mreže kontrole. One oblikuju naše živote, istovremeno stvarajući pripadnost i ograničavajući neovisnost. Naša sloboda tako često postaje valuta povijesnih i kulturoloških narativa, dok se istinska sloboda skriva iza uloga koje odrađujemo. Osvijestiti zablude znači probuditi se. Ne samo osobne iluzije, već i one utkane u povijesne indoktrinacije i aksiološke programe društva. Čovjek koji se oslobodi svojih uloga postaje stvaratelj, arhitekt vlastitog svemira.No postavlja se pitanje: može li se uopće postojati izvan institucija društvenih konstitucija? Ili je sloboda uvijek tek privid, odraz želje da budemo više nego što nam povijest dopušta?Istina, možda, ostaje samo u trenutku – kada pojedinac spozna da je sloboda njegov unutarnji čin, a ne dar institucija.
Možda treba zagovarati samo jednu istinu, i to onu u kojoj bi svi bili blaženi i sveti, istinu u kojoj nema razlika i u kojoj svaki čovjek dostiže svoj maksimum. Pitam se što se događa u velikim gradovima, gdje ljudi ima mnogo i kad svako vozi neki svoj film! Jedina istina je subjektivna svijest i sve njene relacije koje postoje kao zakoni percpecije. Čovjek je odavno izgubio mjerila i postao relativan u svim svojim estetskim i etičkim principima. Energija se rasprostire na sve načine i postoji kao jedina realnost konstrukcije bilo koje mogućnosti. Percipiram predivni zalazak sunca i u meni to budi neku sjetu pomiješanu sa užitkom, dok drugi čovjek možda pati i nešto ga jako boli dok promatra taj isti zalazak. U vječnoj istini i percepciji o sjenama svijeta.Možda je potrebno zagovarati samo jednu istinu – onu u kojoj bi svi bili blaženi, u kojoj bi čovjek dosegao vlastiti maksimum i prestao se lomiti pod teretom razlika. Ta istina bila bi utočište, čista rijeka u kojoj svatko pronalazi svoj odraz.A ipak, pogledajmo gradove. Tisuće ljudi kreće se ulicama, svatko zatvoren u svoj film, svatko sa svojom istinom. Jedina istina ostaje svijest, krhka i subjektivna, a zakoni percepcije upravljaju njezinim relacijama.Čovjek je izgubio mjerila, relativizirao principe ljepote i dobra. Svaka etika postala je pitanje konteksta, svaka estetika pitanje trenutka. Energija je, možda, jedina realnost – ona se širi, mijenja oblike i postaje temelj svake mogućnosti.Zalazak sunca svjedoči toj relativnosti: za nekoga on budi sjetu i užitak, a za drugoga bol i nemir. Isti prizor, različite istine.U međuvremenu, institucije svijeta kroje svoje zakone. Ratovanje postaje biznis, industrija oružja cvjeta, a povijesne arhitekture pretvaraju se u turističke kulise, spomenike ekonomije. Čovjek, uronjen u svakodnevne emocionalne probleme, teško može osjetiti čistu istinu, jer ideal ostaje inertan, nedostižan.Možda je upravo to paradoks: da istina postoji, ali uvijek u razlomljenim komadićima svijesti. I dok tragamo za apsolutnim, ostajemo vezani za subjektivno – za ono što nas dira, boli, raduje.Na kraju, možda je dovoljno znati da istina nije jedna, već mnoštvo. A u tom mnoštvu, svaki čovjek oblikuje vlastiti put prema svetosti i vlastitoj mjernoj točki blaženstva.
To je činjenica, dakle i istina, sve se događa subjektivnoj svijesti i svaka relacija sa mogućim kozmosom počinje i završava u kalupu vrijednosnog suda. Ljudi su transcendirali povijesnu uvjetovanost zakona života. Danas je bitno kako se postavljamo prema svojim kompjuterima i što preko njih saznajemo. Sve se pretvorilo u informatičku konstrukciju. Da, ljudi su postali otvoreni prema svemu i tradicija je samo rezervirana kao neki svjetonazor, dok se u informatičkom svijetu događa sve i svašta i sve je dozvoljeno. Živim u doba kada se svijet smije samome sebi i plače nad svojim glupostima na način da ih pretvara u istine, koje su često mlake i brzo potrošne. Sve je neki inat, u istini, iluziji i pobuni svijesti.Istina, koliko god se činila čvrstom, uvijek se otapa u posudi subjektivne svijesti. Sve počinje i završava u kalupu vrijednosnog suda, u unutarnjoj mjeri kojom čovjek tka svoj svemir.Nekada je čovjek bio vezan uz zakone prirode, danas se njegovo biće očituje u dodiru s ekranom. Kompjuter je postao zrcalo duše, a informatički prostor nova arena života. U tom prostoru sve je dozvoljeno: istine se proizvode, propovijedaju i zaboravljaju. Tradicija lebdi kao blijeda sjena svjetonazora, dok digitalna bujica nosi i ono ozbiljno i ono banalno, jednako brzo i jednako ravnodušno.Živimo u vremenu koje se smije vlastitim glupostima, a zatim ih proglašava istinama. Svijet plače, ali kroz suze gradi nove sustave iluzija. Sve postaje inat, otpor i prividni smisao.U tom mnoštvu slika i glasova čovjek ostaje biće ega, zarobljeno između ideala i političke okrutnosti. Ideali svijetle, ali njihova svjetlost rijetko dopire do prakse.Zato je potrebna pobuna – kreativna, misaona, poetska. Pobuna koja razbija mlake svjetonazore i otvara prostor za novu sintezu vrijednosti.Možda je upravo sada trenutak za globalnu reviziju vrijednosnih sustava – u teoriji i u praksi. Jer, ako se sve pretvorilo u informatičku konstrukciju, tada je na čovjeku da pronađe živi smisao izvan ekrana.Jedino tako, kroz novu imaginaciju i osviještenu pobunu, moguće je vratiti svijetu toplinu, snagu i istinu koja nije potrošna.
Informatički nomad
