Split je stari grad i u njemu crkvena zvona zvone teško i ozbiljno jer Vrijeme kojeg broje ima karakter Saturna pa tu nikad nije mogao zaživjeti rock & roll. Trogir pak satovi otkucavaju u drugačijem ritmu, onom kojemu takt i tempo daju vitke noge s krilcima Kairosa, mladog boga sretnog trenutka. Zato se ja bolje osjećam u Trogiru nego u Splitu (čiji spori ritam nije u skladu s mojim) i zato je u Trogiru i mogao nastati „Bokun festival nijemog filma i ostalih osjetila“, na kojemu smo nedavno gledali, smijući se, filmove Stanlija i Olija. Split se i dalje drži preozbiljnim i prevažnim da bi si dopustio zdravi smijeh, barem tu i tamo, pa ustraje u ozbiljnoj pozi, kako je navikao. Splitska persona rijetko skida tu svoju masku pre/ozbiljnosti (preuzetnosti i pre/ambicioznosti i tsl. pretjeranostima ) pa joj prijeti ista opasnost koja je zadesila staricu iz Mizogučijevog filma „Onibaba“: da joj se maska toliko čvrsto zalijepi za lice pa da je njeni bližnji moraju čekićem razbijati, dok ona krvavi od udaraca.
Split Film Festival je, prije par dana, proslavio svoj 30. rođendan – bez ikakvog slavlja i partyja. Samo je, nakon uvodnih i pozdravnih govora, pustio (u službenoj konkurenciji) japanski dugometražni dokumentarac „Numagake public pool“ i nakon kojeg je uslijedio razlaz publike u raznim smjerovima, po privatnim, grupnim i individualnim putanjama. Jednom riječju: disperzija. Prema kojoj osjećam averziju. No, drugačije još uvijek ne može ni biti budući da filmska (i ostala umjetnička) publika u Splitu više nema ni jedno jedino okupljalište, neki kafić ili gostionu kao sabirni centar pa se onda već godinama rasipa i onda neizbježno i osipa. A nekada au autori i publika SFF-a imali svoj gravitacijski centar, u centru Dioklecijanove palače, dok je funkcionirao više-klub-nego-kafić Zlatna vrata, odmah ispod istoimene Kinoteke. Bilo je to prirodno i natprirodno središte/okupljalište/prepoznavalište i upoznavalište svih kreativnih i umjetničkih duša i tijela ne samo iz Splita nego odasvud, ovisno iz kojeg dijela države i svijeta dolaze, povodom raznih festivala (filmskih, kazališnih i muzičkih) i manifestacija (izložbi, koncerata Itd.)
Preživljavanje, život i smrt
SFF se jako dobro s/nalazio i u prostoru negdašnjeg Muzeja revolucije (negdašnja bolnica u centru grada koji je imao i malu dobru kino dvoranu pa pamtim/o večeri otvaranja Festivala po sjajnoj atmosferi, dobroj spizi i muzici u unutrašnjem dvorištu Muzeja i velikom broju razdraganih ljudi, koji bi se družili, uz piće, do kasno u noć. To su bila zlatna vremena SFF-a, tog najstarijeg međunarodnog filmskog festivala u RH. Onda su došla neka druga, olovna vremena pa su se neke stvari počele mijenjati na gore (ne samo u privatiziranoj ekonomiji već i javnoj kulturnoj sferi), Muzej revolucije je, naravno, prestao postojati, sav njegov prostor je preuređen u Galeriju umjetnina itd. itd. te je za SFF počela nova egzistencijalna faza prilagodbe novim tržišnim uvjetima preživljavanja. A Splitu preživljavanje dobro ide ali kontinuitet gradskoga života baš i ne: zapinje, prekidaju ga silnice diskontinuiteta pa se opet nastavlja šepajući ali i dalje tepajući sam sebi da je naj ovo i naj ono.
Možda i jest naj-naj ali najmanje (gotovo nimalo) za svoje vlastite građane (koje je istjerao iz centra grada) a najviše za turiste i strance (kojima je prepustio ispražnjenu jezgru da u njoj nesmetano jedu i piju i tumaraju po uskim ulicama centra (snimajući selfije ispred gradskih znamenitosti). Masovni turizam društveno-ekonomsko-psihološki kontekst nikako ne pogoduje prirodi SFF-a koja je od početka, po zamisli i smjeru navigacije njegova idejnoga oca i direktora pok. Branka Karabatića, njegovala filmsku ekskluzivnost, inovativnost, subverzivnost i radikalnost po svaku cijenu. A cijena je bila postepeno ali kontinuirano opadanje broja gledalaca tako da je 2023. ta manjina filmofila i filmomana pala na najniže grane pa nas je na projekcijama znalo prosječno biti petero do maksimalno desetoro (uključujući članove žirija). Ukratko, Festival je tiho umirao pred našim očima, bez jauka a kamoli krika i bijesa, što je možda najtužniji (a toliko splitski) oblik umiranja nekoga ili nečega koga ili što volite. Par dana prije kraja završetka 28. SFF-a umro je i sam njegov tvorac (kao da nije mogao – ili nije htio – preživjeti smrt svoje tvorevine ).
Možda je u sebi mislio (a da to nikada nije rekao) – „SFF, to sam ja“. Možda je tako mislio i Tito, a njegovu smrt nije mogla preživjeti Jugoslavije kao njegova tvorevina i njegovih drugova i drugarica. Branko je bio i ostao škorpionski beskompromisan, a sa svojom nesalomljivom voljom je forsirao svoju koncepciju filma i festivala i preko bara i bujica. Tako da SFF nije mogao stupiti u brak sa splitskom publikom jer most koji povezuje supružničke obale je kompromis, a Karabatić za kompromis nije bio spreman ̈! Nastavio je furati s/ekskluzivnost i s/eksperimentalnost, ponekad i s/explicite – projekcijama osobito hrabrih filmova u prikazivanju seksualnih praksi na rubu normalnoga (koje je normalno malo/građanstvo dočekivalo na zub). I tada su dvorane bivale popunjene.
Posthumni život ili uskrsnuće
U najmanju ruku valja mu priznati zasluge na polju mentalnoga cijepljenja splitske publike (a preko nje i Splita) odgovarajućim filmskim dozama raznih otrova, devijacija i zločina sa svih strana svijeta pa smo, zahvaljujući i tomu, mogli steći imunitet na mnoge svjetske boleštine i nastranosti. Bila je to nesvjesna ali učinkovita art-terapija u kojoj je glavni sastojak bio škorpionski otrov, ubrizgavan Splićanima preko velikog ekrana u krvotok, koji izaziva tvoj duhovni imunološki sistem na borbu do pobjede. Ili do umrtvljivanja. Bez takvoga bi tretmana Splićani inače ostali u svome balonu od mora, sunca i baluna, lebdeći iznad tla stvarnosti, kako globalne tako i lokalne. Branku zato hvala. Da nije bilo njega ne bi u Splitu bilo ni Belle Tara ni njegovog petosatnog „Satanskog tanga“ u crno-bijeloj tehnici. Ne bi ni Miklos Janczo iako u 93-oj godini života, šarmirao ženski dio publike u punom kinu „Central“. I ne bismo štošta vidjeli niti bi bili na vrijeme informirani što se događa u velikome svijetu oko ovog našeg malog. I ne bismo svašta i svakakve autore i likove doživjeli. A posljednjih godina smo vapili da nekoga i nešto doživimo.
SFF je postao stranac u svome gradu pa su najviše u njemu uživali, kao gosti Festivala, strani autori raznih profila. Njihovo splitsko iskustvo (sunca, mora, Palače i ukusne spize) je bilo drugačije od našeg Split experience-a: mi smo bivali sve usamljeniji i tužniji kako nas je bivalo sve manje. Neki su od nas primijetili da se dogodio gorko ironijski obrat tj. da je naš, izvorno splitski festival postao – kao i sve ostalo oko njega u gradu – mjesto uživanja za strane turiste višeg tipa tj. filmske avanturiste. A za nas, njegovu malobrojnu Torcidu (nazovimo je Filmocidom!) tek mjestom komemoracije, na koje su i dalje dolazili lojalni poklonici sedme umjetnosti. SFF je zadnjih godina živio mimo grada i bilo je samo pitanje vremena kad će izdahnuti. To se dogodilo prije dvije godine, kada je Festival mediteranskoga filma u Splitu doživio 16. rođendan pred punim gledalištem ljetnog kina Bačvice. Za razliku od direktora SFF-a, direktor FMFS-a, Alen Munitić je čovjek kompromisa s publikom i s kritikom pa je njegov Festival cvjetao dok je Karabatićev venuo. Ne bi me čudilo da Munitić, u sklopu popratnog zabavnog programa Festivala, organizira izbor za Miss kompromis, što će svakako naići na veliki odaziv Splićanki i slasno navijanje Splićana.
Prošle godine SFF-a nije de facto bilo ali ga je bilo de iure, u formi retrospektive Karabatićevih fillmova kao hommagea ali i kao mosta – ili premosnice – preko mutne rijeke Vremena („Like bridge over troubled water“) preko kojega će Festival doći na obalu budućnosti. Pa se to i dogodilo s novim, mladim direktorom Martinom Renićem i njegovom ekipom, taman kad nam je izgledalo da je SFF mrtav i pokopan. Da li se tu radi o posthumnom životu ili o uskrsnuću saznat ćemo ovih večeri po kvaliteti filmova i obimu publike. Program je obiman (57 filmova), razvrstanih u četiri selekcije koje će se projicirati na četiri lokacije (u dva kina, u galeriji Kvart i u klubu Ghetto). Po toj konceptualnoj strukturi je dvostruko splitski jer zbraja dvije četvorke na podlozi kvadrata Dioklecijanove palače koja ima četvero vrata, za svaku stranu svijeta po jedna ). No, najinteresantnija je njegova peta dimenzija, ona seoska, nazvana „Rural“! Po prvi put SFF se otvara prema selu i tom svojom filmskom ekstenzijom odlazi na farmu u jednom selu pokraj Splita.
Dakle, SFF je shvatio da je život na selu! I da je selo veselo. A da je njegov grad tužan i izvan sezone mrtav, a u sezoni tek poluživ, što se osobito osjeća u njegovoj jezgri bombardiranom rojevima turističkih čestica. Nadam se da će imati razloga za slavljenički arty party zadnje večeri svoga 30. izdanja i tomu se unaorijed veselim (riskirirajući da unatrag budem tužan).
Istaknuta fotografija: Ante Kuštre
