Pretpostavka je da se u ovom civilizacijskom miljeu (hrvatskom, europskom) štrampalopolo jezik, u većini, doživljava isključivo kao sustav likovnih znakova, bez identifikacijskih mogućnosti čitanja sadržaja, s razine pojmovnog objašnjenja. Unutar nekog mogućeg prijevoda nalaze se neki znakovi štrampalopolo pisma. Tako je i kod za digitalni hotel super budućnosti značajan jer u njega će zalaziti kibernetički cvrčci Štoporisti, kao i androidi, kiborzi, ljudska bića, a i životinje s višom razinom svijesti, ili čak i puževi čipirani dostojanstveno i bez ikakvih ciničnih ili ironičnih aluzija, koje najčešće ako i jesu prisutne postaju aluzije nekog imaginarija.
Čabar danas 2024. nema svoj hotel u smislu funkcionalnosti i objektivne ekonomsko – operativne organizacije, ovaj hotel koji je prikazan na fotografiji, ali ga ima kao zgradu, koja šuti i dostojanstveno stoji u središtu Čabra, pomalo propada i svjedok je istine o biću/objetku koji više nije u funkciji, ali ima svoju memoriju, nevidljivu i vidljivu priču, on je svojevrsni ready made umjetnički objekt sa sebi svojstvenom estetskom vrijednosnom valorizacijom, značajem i značenjem. Cijeli hotel, možda nije još uvijek logički artikuliran kao neka potencijalna super – mogućnost ponude, več je samo nabacana informacija, za moguće čitanje i razumijevanje manifesta dostojanstva memorije. Neke riječi prevedene na neki drugi jezik postaju neidentificirana zagonetka, a većina pustinjskih sadržaja veličanstvenog propadanja specifični je narativ u hrvatskom obliku nade u obnovu koja se možda naslućuje. Možda će ovaj manifest poetske potrage za spasom biti oplođen smislom i mogućom preobrazbom u originalnom obliku u drugoj nekoj strateškoj akciji. Sadašnjom ponuđenom strukturom materijala istražujem i auto – kritički i auto – ironijski se odnosim prema smislenoj estetizaciji, jer sam kao dijete i mladić volio zalaziti u Hotel. Dakle, reagiram na problem manipulirane percepcije, kao i proizvodnju globalističko – ekonomskih servera ubrzanog i masovnog proizvođenja i trošenja, tijela – svijesti, unutar kapitalistčkog okvira.
U kapitalizmu se sve svodi na trošenje i proizvodnju. Paradoksalno je kako je sve tjelesni proces i kako ustvari da bi se trošilo i ponuda mora biti podešena na način ubrzanog trošenja. Percepcijom se putem masovnih medija manipulira i tako se stvaraju uspavani robovi koji više ne razlikuju kič od istinskih vrijednosti. Informacija je postala jedinstveni kalup u kojem boravi svemogući pogon uvjetovanja. Ako se sve svodi na ubrzano trošenje, tada i proizvodnja treba biti uvjetovana uzornim propadanjem. Hotel u Čabru izgrađen je u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća. Pretpostavljam, jer nemam objektivnu informaciju, da ga je izgradila obitelj Cividini, a maskerone na njemu su izradili čabarski umjetnici. Materijalne vrijednosti uvijek su u gomili stvari koje često same sebi služe. Stalno se nešto proizvodi, a manje se troši, zato i nastaje višak vrijednosti. Napokon, nije li i dvadeseto stoljeće multifunkcionalna manufaktura viška vrijednosti, baš kao što se i u Hotelu, družilo i raspravljalo o raznim dimenzijama društvene logike, ali i o paralizi logike, jer što je uopće logično u procesu društvenih kotrljanja? Logika je izgubila smisao i sve je trensparentno. Ustvari, logički nizovi ne mogu objasniti kako to da sve u svijetu i u nekom trenutku što se nađe na određenoj prostornoj lokaciji postaje podudarno i u nekoj relaciji svrhovito. Naprosto nema slučajnosti i sve je podešeno prema nekom modelu brojčane i pojmovne matematike. Svaki pojam može se tumačiti kao problem prostora. To opet znači da su stvarnosti koje postoje u svemiru beskonačno djeljive i rasprostranjene kozmičkim postulatima. Tako i čabarski hotel danas zrači beskrajno mnogo informacija, čak i dok šuti. U ranim osamdesetim i početkom devedesetih, hotel je bio prostor u kojem se mnogo družilo i znao je biti pun ljudskih bića, priča, pića i igara, bio je to prostor druženja i razbibrige. U sobama su spavali oni koji su htjeli i morali spavati, a za stolovima se igralo karte i šah, pilo i uživalo u ćaskanju i razgovorima kavanske filozofije koji su tako bitni za zdrav život.
Povijest hotela je pripovijest narativnih slagalica, a to znači da svako biće koje je ikada kročilo u hotel, koje je u njemu provelo određeni dio svojeg života, u sebi nosi, ili je nosio, svoju verziju hotela. Na taj način, sve što doživimo, nosimo u sebi kao energetske mentalne slike. Ako je percepcija izmanipulirana, tada se i čitanje djela, može shvatiti kao konstrukcija potrošenih vrijednosti. Jer, sve je potrošeno i treba se napraviti jedna velika reciklaža. Pitanje je što će biti sa čabarskim hotelom kao fizičkim prostornim tijelom/djelom, što namjeravaju ne znam točno, ali, kada god prolazim pored njega u svojim svakodnevnim šetnjama, osjećam ga kao neko pomalo divovsko biće koje u svojim zidovima čuva mnogobrojne ljudske sudbine i stanja koje je upilo u sebe i pretvorilo ih u svoje tijelo, dakle, on je živo svjedočanstvo nečega što je bilo, a i svega onoga što upija u sebe i danas, a i sutra kada možda postane digitalna super zvijezda, a na njegovom fizičkom mjestu nikne možda neko novo zdanje s novim potencijalima, ili ga se obnovi pa postane novo biće/hotel na starim temeljima. Ljudi su uvijek dovoljno domišljati da svoju vlastitu tjeskobu liječe na način proždiranja strahova i slobode. Sve se ubrzano troši i čovjek je postao mjerilo samodostatnog sustava koji je opet sam sebi svrha. Zašto se na primjer ne bi stalo i jednostavno rasprodalo ono što postoji, a ljudima bi se plačalo samo zato što su dovoljno strpljivi da žive u tom prenagomilanom svijetu! Zašto se mora proizvoditi u beskraj, a konkurencija je ogromna! Pa tko će to sve pokupovati! Sada je bitno spoznati da se sve ubrzano troši i konzumira i čovjek se ubrzo zasiti svega. Uloga umjetnika je da osvješćuje i prikazuje pravu i kritičku sliku svijeta. Umjetnik ima skalpel kojim može secirati zbilju i njene probleme.
Sadašnjost je informacijski fragmentirana u kolapsu povijesnih vrijednosti u vječnom umiranju i rađanju. Pa opet, zašto tako malo ljudi razumije, ili se ne trudi da razumije suvremenu umjetnost! Razlog je jednostavan. Ljudi vole ono što im je glavna preokupacija života. Ne moraju ni ne mogu svi ljudi voljeti umjetnost, a kamoli umjetničku i životnu poruku jednog starog hotela koji više nije u svojoj namjenskoj funkciji i sada je svjedok jednog drugačijeg trenutka bivanja u košari beskraja. Ljudi jednostavno vole svoje poslove i uživaju u životu. Nije sve za svakoga. Uostalom, tko kaže da umjetnost doista išta može ozbiljno promijeniti. Reciklaža povijesnih vrijednosti je prisutna samo u umjetnosti, jer umjetnost je još uvijek vrijednost koja jedina čini, tka i problematizira, opću sliku svijeta. Treba se pitati kako i zašto se baviti umjetnošću bilo čega i u bilo kojoj egzistencijalnoj izvedenici, valjda zato jer nema drugog izbora. Umjetnost je postala filozofija i neki sustav koji objašnjava stanja. Sve je moguće. Umjetnost kao sociološko i kulturološko oruđe je uvijek dostatna kategorija za neku preobrazbu, zato umjetnost nikada ne prestaje pulsirati zajedno sa svijetom. Postoji beskonačno mnogo umjetnosti, koliko ljudi, toliko umjetnosti. Ali, umjetnost i njena bit je ipak stanje svijesti. Želim da vam pristupni kod za digitalni hotel u nekoj bliskoj budućnosti bude od koristi i da se u hotelu odmorite i napunite baterije za novo bivanje, da vam nadahnuće dođe dok budete ispijali digitalnu kavicu i nasmiješeno se divili bezuvjetnoj ljepoti nestajanja.
Istaknuta i druga fotografija: Andrej Zbašnik
#Andrej Zbašnik #Čabar #Crtice iz Čabra #Gorski kotar #Umjetnost
