Priče i pjesme Ive Bezinović Haydon našle su svoje mjesto u novinama, časopisama, antologijama i portalima, iza sebe ima šest slikovnica, a dio slikovnica i priča našao se u finalu raznih književnih natječaja. Magistrirala je kroatistiku i komparativnu književnost u Zagrebu, a radi kao profesorica, prevoditeljica, lektorica i urednica.
Od slikovnica do nedavno izdane zbirke priča “Takav neki dan”, Iva piše otvoreno, uvjerljivo i pitko, a često se bavi svakodnevnim situacijama koje na prvu mogu djelovati obično. I upravo tu običnost oživljava ne sebi svojstven način, a što ju je dovelo do mjesta na kojem se sada nalazi, na čemu trenutačno radi i kako načelno gleda na pisanje i način na koji joj ono pomaže zaokružiti misli, ispričala nam je u razgovoru.
Studirala si kroatistiku i komparativnu književnost – koliko si tada isto razmišljala o pričama, i koliko takav studij pomaže u shvaćanju praktične strane književnosti?
Ne sjećam se što sam točno očekivala kad sam s osamnaest godina upisivala studij kroatistike i komparativnu književnost, ali sigurna sam da to nisam dobila.
Ono najvažnije što su mi neki od kolegija na studiju dali bio je teorijski okvir. Naučila sam čitati tekstove pažljivo i kritički. Puno sam razmišljala o mehanizmima iza priča, toliko da sam neko vrijeme prestala uživati u čitanju radi čitanja.
Tek kasnije sam shvatila koliko se to teoretsko znanje zapravo uvuklo u moju praksu pisanja: u osjećaj za strukturu, ritam, glas pripovjedača, i u svijest o tome zašto neka priča „radi“, a neka ne. Studij komparativne književnosti ne podučava kreativnom pisanju, ali izoštrava čitatelja i kritičara u tebi. A to je, po meni, temelj dobrog pisanja.
I kada se pisanje za sebe pretočilo u objavljivanje?
Ne znam jesam li ikada pisala “za sebe”. I prije nego što sam išta objavila, željela sam da moje priče netko čita, iako me to istovremeno i užasavalo. Svejedno, imala sam osjećaj kao da bez čitatelja moje priče ne postoje, kao da nisu nastale ako ih bar jedna osoba ne vidi. Tako je većina onoga što sam napisala našla neke čitatelje: ili na blogu, ili na Facebooku, ili u nečijem inboksu.
Moja prva objavljena priča izašla je 2018. u zborniku “Priče iz komšiluka”. Otišla sam sama na promociju zbirke u Banja Luku, bila sam jako uzbuđena i ponosna. Prvi sam se puta našla okružena ljudima koji pišu. Podrška koju sam tad osjetila me ohrabrila pa sam počela upisivati radionice pisanja i slati priče na natječaje i portale.
A slikovnice? Koji je najveći izazov stvaranja priča za djecu?
Djeca su vrlo kritična, iskrena i direktna. Ako ih nešto ne zainteresira, to neće željeti čitati. Najveći je izazov pisati na način koji će djeci biti razumljiv, ali ne patronizirajuć. Nekako si mislim da nema velike razlike između mojih priča za djecu i za odrasle – svoje idealne čitatelje vidim kao empatične, otvorene i znatiželjne, i za takve pišem.
Teme koje si odabirala za svoje dječje priče često su teže – koliko je to bila unutarnja potreba za pisanjem o određenoj temi, a koliko stvar mišljenja da možda takvih slikovnica na tržištu manjka?
Nikad nisam ništa pisala s idejom: “Ovoga na tržištu nema, mogla bih ja uletjeti s nekim tekstom”, ali svakako prije nego tekst ponudim izdavaču, proučim tržište da bih ispipala gdje za moju priču ima prostora. Dosad ga je bilo jer teme poput demencije, smrti i razvoda nisu pretjerano popularne u dječjoj književnosti, a po meni su potrebne.
Vjerojatno je točan odgovor na ovo pitanje taj da priču uvijek napišem iz vlastite potrebe za pisanjem o određenoj temi, ali i da vjerujem kako slikovnica s “ozbiljnim” temama manjka. Iako ih je, što je dobro, u posljednje vrijeme sve više.
Kada se pojavila ideja za stvaranje zbirke „Takav neki dan” i koliko je vremena prošlo do zapisivanja zadnjeg slovca?
Priče koje se nalaze u zbirci pisala sam od 2020. Neke su objavljivane na internetskim portalima, neke su pisane za književne natječaje, jedna je objavljena u “Večernjaku”, velik sam dio podijelila na društvenim mrežama… Jednog sam ih dana sve popisala i shvatila da imam puno materijala s kojim ne znam što bih.
Ideja za zbirku pojavila se u proljeće 2024. kad sam na Kalibar Bestivalu u Pazinu upoznala Andriju Škare, kojem sam poslala dio priča, i koji mi je par mjeseci nakon toga javio, na moje oduševljenje, da bi ih objavio u Biblioteci Bura Mozaik knjige.
U dogovoru s njim neke sam tekstove malo izmijenila, i dopisala sam još nekoliko priča da bi se zbirka upotpunila. Zbirka je u konačnom obliku podijeljena na pet dijelova, a u njoj se nalazi sve ono što sam smatrala vrijednim nečijeg vremena za čitanje. Priče se razlikuju po duljini (od vrlo kratkih zapisa, koji su tek rečenica ili dvije, do pripovijetke od četrdesetak stranica), ali ih sve na neki način povezuje tema identiteta žene u srednjim godinama: tko sam ja i koje sve uloge igram u vlastitom životu?
Zadnji smo puta Andrija i ja kroz tekst prošli u kolovozu 2025., zbirka je objavljena dva mjeseca kasnije i otad vodi vlastiti život. Mislim da joj je dobro.
Koliko je u tim pričama izravno tebe i tvog života?
Neke su priče i zapisi (pogotovo u dijelovima “Razglednice” i “Svijet u komadićima”) potpuno autobiografski, odnosno moja razmišljanja o vlastitom životu. Druge su priče izmišljene, ali se temelje na onome što mi je poznato, iz stvarnosti ili iz zamišljanja, svejedno, tanka je granica. Jednako tako, čak i u “potpuno autobiografskim tekstovima”, brojne događaje u životu nisam uopće spominjala, pa se ni ti tekstovi ne mogu čitati kao memoari.
Kad pišem, sve je u funkciji teksta. Da bi tekst zvučao dobro, potrebno je ponekad iskriviti i ono što se na prvi pogled čini kao najistinitija istina.
Većina priča u zbirci, čini mi se, kao i tvoje slikovnice, sadrži dašak nečeg o čemu je teže promišljati, ali ipak se u svakodnevici događa mnogima. Fragmenti realnosti. No svaka priča ima i neki optimizam, utjehu, dobar primjer je Prepoznavanje, gdje zadnja rečenica sve zapečati…
Drago mi je da to tako vidiš. Istina je da mi je najuzbudljivije pisati o onom “neuzbudljivom”, o svakodnevnom i na prvu monotonom, o “stvarnom” životu u kojima se mnogi mogu pronaći. Vrlo često samoj sebi tako osvijestim kako i u onome što nam se čini teškim možemo prepoznati svjetlo, ima puno toga na čemu možemo biti zahvalni, čemu se možemo veseliti.
Što si najviše naučila tijekom pisanja o svojim iskustvima i sebi?
Zadnjih sam nekoliko godina bila mentalno na prilično teškom mjestu. U srednjim četrdesetima, s troje djece, počela sam preispitivati gotovo sve svoje životne odluke, počela sam razmišljati o tome što me čini sretnom, i zašto. Pisanje mi je pomoglo posložiti misli.
U mojoj je glavi vrlo često kaos i buka, teško mi je samu sebe čuti, različiti glasovi u meni, koji se bore za prevlast, jako me umaraju. Dok pišem, uspijevam zadržati fokus, uspijevam se odvesti s jednog mjesta na drugo, zaokružiti misao. Naučila sam da mi je pisanje potrebno da bih se bolje čula.
Na čemu trenutačno radiš (ako radiš)?
Trenutno radim na prvom draftu romana. Zasad još uvijek samo u glavi. Dopuštam i opciju da se pretvori u priču, pjesmu, filmski scenarij, ili ništa.
A što ti je na noćnom ormariću za čitanje?
Gotovo nikad ne čitam u krevetu, one knjige koje se nađu na noćnom ormariću tamo stoje mjesecima, više kao podsjetnik da bih trebala čitati nego kao materijal za čitanje.
Knjige koje čitam uvijek su mi u torbi, vadim ih u pauzama od obveza u danu pa ih čitam u kafiću, u čekaonicama, u tramvaju, na WC-u.
Od onoga što sam zadnje pročitala, preporučam romane Elizabeth Strout: “Sve mi ispričaj” (iako mi je od njezinih još uvijek najdraži “Oh, Williame”) i Petera Stamma: “Nježna ravnodušnost svijeta”, zbirku kratkih putopisnih priča Martine Divić “Tamo gdje duga dobiva boju” i zbirku poezije (ili priča u stihovima?) Jane Prević Finderle “Zootrop”.
Istaknuta fotografija: Gradska knjižnica Rijeka
#intervju #Iva Bezinović Haydon #Takav neki dan
