Penjući se stepenicama Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka čujemo preklapanje zvukova koja izazivaju nelagodu zbog neizvjesnosti (ne)očekivanog. Naime, trenutno se u muzeju odvija izložba „Koreografije nasilja“ vizualne umjetnice Jelene Jureše rođene u Novom Sadu koja posljednjih deset godina živi i radi u Belgiji.
Potresna izložba prva je velika samostalna izložba Jelene Jureše u Hrvatskoj koja donosi pregled njezine recentne produkcije iz područja filma, videa i videoinstalacije. U svojem radu Jelena Jureša bavi se pitanjima identiteta, politikama sjećanja i zaborava, odnosom promatrača i promatranog, reprezentacijskih (ne)moći slike. Istražujući složene odnose između kolektivnog sjećanja i političke odgovornosti, umjetnička praksa Jelene Jureše propituje načine na koje se povijest reflektira i perpetuira u suvremenom društvu.
Tajming izložbe je, iako slučajan, pogođen ne samo zbog trenutne slike svijeta koja ne obećava sigurnost, nemirima i studentskim protestima u Srbiji kojima svjedočimo mjesecima već i zbog uzavrele atmosfere i eskalacije nasilja kojoj svjedočimo posljednje vrijeme u Hrvatskoj.
Četiri rada postavljena u velike središnje izložbene dvorane MMSU-a kao audiovizualne instalacije koje čine sinergiju između dokumentarnog i izvedbenog u potpunosti dominiraju izložbenim prostorom. Riječ je o novom eksperimentalnom filmu i videoinstalaciji „Ne shvaćajte to osobno“ (2025.), eksperimentalnom filmu „Ubundu „(2019.), te monumentalnom i kompleksnom radu „Afazija“ (2019.), dugometražnom filmskom eseju koji se strukturira u tri poglavlja, a dodatno se razvija i kao višekanalna instalacija dokumentacije istoimene multimedijalne izvedbe (Afazija, partitura za monitore, 2025.)
Umjetnica Jelena Jureša govori nam da je na radovima radila cijelo jedno desetljeće. „Svi radovi korespondiraju jedni s drugima. To je poput jedne mreže koja govori ne samo o nasilju i saučešništvu već i o mehanizmima kojima se nasilje uporno organizira i ponavlja. Nije čak ni toliko riječ o ponavljanju nego o tome da mehanizmi putem kojih se sistemsko nasilje vrši funkcioniraju, i zato nam se čini da se nasilje ponavlja. Zločini i žrtve se razlikuju, ali način na koji se zločini organiziraju, a javnost se senzibilizira da je zločin moguć i da je moguće ubiti komšiju, dopustiti da bude odveden – to je uvijek isto. Vi kažete da vas pogađa izložba zato što dolazi u jednom ključnom trenutku kada smo svi ranjivi jer su zločini svuda oko nas. Da. I genocid u Gazi se događa na naše oči te gomila drugih koji čak nisu zavrijedili pažnju vijesti“, kaže Jureša.
S obzirom na to da Jelena Jureša dugi niz godina istražuje ne samo zločine već i sve aspekte koji se vežu uz njih te se bavi istinskim suočavanjem s prošlošću zanimalo nas je je li došla do nekih novih ljudskih pa i umjetničkih saznanja kada govorimo o zločinu. Kaže da je mnogo naučila istraživajući teme vlastitih radova. „Meni kao nekom tko dolazi iz Srbije je pitanje saučešništva vrlo bitno zbog ratova devedesetih i zbog odgovornosti Srbije u proxy ratovima koje Srbija vodi na teritoriju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Naravno da sam puno naučila jer mi je bilo bitno razumjeti ono o čemu govorim i ono o čemu progovaram kroz ove radove, ali ono u što stvarno vjerujem jest da je obrazovanje ključno da jedno društvo razumije sve ove sisteme i da ih prepozna na vrijeme da bi se zločin zaustavio. Jer mi svi volimo da pripadamo grupi, lako se pecamo na populizam i to je ono što je najopasnije u današnje vrijeme – ta želja da se pripada grupi u vrijeme kada su ljudi potrošeni, uništeni zbog sistema kapitalizma u kojem lako prihvaćamo govor mržnje. To je ono na što je važno utjecati“, ističe autorica izložbe.
O trenutnoj društveno-političkoj situaciji u Srbiji Jelena Jureša kaže ovako: „Ono što se trenutno događa u Srbiji je rezultat nesuočavanja sa zločinima devedesetih – to je jedna konstanta. Rad „Afazija“ govori direktno o zločinima Arkanovaca u Bijeljini za vrijeme rata i učestvu Srbije. Meni je bilo jako važno kada sam radila s Barbarom Matejčić na tom radu da prozovemo Srbiju koja je plaćala paravojne formacije preko svojih tajnih službi da operiraju na teritoriju Bosne i Hrvatske.“
Upravo rad „Afazija“ o kojem Jureša govori je najupečatljiviji izložen rad, onaj koji ledi krv u žilama, onaj od kojeg želimo pobjeći. Rad je to koji nas direktno suočava s krvničkim zločinima i istinom koju nismo spremni prihvatiti jer se, riječima Jelene Jureše, „žrtve i zločini razlikuju, ali su mehanizmi koji dovode do zločina uvijek isti“ što nas upozorava da preispitamo vlastite nametnute političke narative koji otežavaju suočavanje s prošlošću. Protagonistica rada „Afazija“ je hrvatska istraživačka novinarka Barbara Matejčić koja govori o zločinima u Bijeljini 1992. godine kada se iz zabave „šutiralo“ mrtve ljude. Matejčić govori o čovjeku koji je upravo takve zločine činio, ali ga srpska javnost tako ne percipira, on je postao DJ koji „radi najbolje aftere u gradu“. Slušajući Barbaru Matejčić koja nas vodi kroz priču koristeći i vlastitu refleksiju uranjamo u svijet u kojem je nemoguće nakon pogledanog ostati isti. Kolaboracija Jelene Jureše i Barbare Matejčić na radu „Afazija“ zoran je primjer činjenice da velik dio javnosti nije spreman prihvatiti da bi zločine mogao počiniti netko „naš“, što je slučaj koji se može primijeniti na svakoj državi, a ne samo u kontekstu Srbije.
Premda živimo u užurbanom vremenu u kojem smo izloženi konstantnim bombardiranjem negativnim vijestima kada je teško raspoznati što je istinito, nijednom čovjeku koji ima priliku pogledati izložbu „Koreografije nasilja“ ne bi trebalo biti žao niti teško odvojiti nekoliko sati za istu. Jer se, kako navodi autorica izložbe, jedino znanjem dolazi do istine. Izložbu bi trebali posjetiti posebice mladi ljudi, od strašnog svijeta društvo ih ionako nije sačuvalo.
Istaknuta i ostale fotografije: Bojana Guberac
#Afazija #Barbara Matejčić #Jelena Jureša #Koreografije nasilja #MMSU Rijeka
