U Galeriji Laurus u četvrtak, 21. kolovoza u 20 sati, otvara se izložba Nine Lekić “Tijelo materijala: linija, masa i dekonstrukcija”. Izložba je dio programa ART-LAURUS 2025 umjetničke organizacije P.A.L. Izložba će biti otvorena do 11. rujna.
Postav „Tijelo materijala“ otvara prostor promišljanju materijalnosti ne kao pasivnog sredstva, nego kao živog, promjenjivog entiteta čija linija, masa i dekonstrukcija oblikuju iskustvo prostora i percepcije. Materijal u suvremenoj skulpturi prestaje biti neutralni posrednik oblikovanja; on postaje autonomni subjekt s vlastitom težinom, otporom i memorijom. Njegova prisutnost nije reducirana na reprezentaciju, već postaje i polazište i ishod misaonog procesa. “Tijelo materijala” razotkriva se kao prostorno, taktilno i konceptualno polje koje nadilazi granice objekta.
U prvoj skupini radova, konstruiranih od čeličnih šipki, linija funkcionira kao temeljna jedinica prostornog jezika. Čelik se pojavljuje kao reducirana gesta i istovremeno kao strukturalni kostur koji definira geometrijske odnose masa i praznina. Minimalizam ovih kompozicija nije odsustvo, nego misaona kondenzacija: svaka linija reducira se na nužno, svaka pozicija nosi preciznu semiotičku funkciju. Gustoća prostora nije derivat materijalne mase, nego refleksija misaonog principa – pročišćenog odnosa između forme, prostora i svjetla. U ovim linearno artikuliranim skulpturama odsutnost postaje jednako djelotvorna kao i materijalnost; praznine i međuprostori tvore nevidljive arhitekture koje usmjeravaju percepciju i kretanje promatrača. Suptilni koloristički akcenti destabiliziraju strogu redukciju, unoseći ritam i mikro-pomake unutar strogo definiranih odnosa. Modularna narav ovih radova omogućava dinamičnu adaptaciju rasporeda, otvarajući minimalizam prema nepredvidivosti prostorne situacije.
Druga skupina radova – skulpture od pigmentiranog i impregniranog stiropora u dijalogu s čelikom – problematizira i dekonstruira materijalnu supstancu. U ovoj morfologiji, tradicionalna funkcionalnost i materijalna semantika stiropora suspendirane su, pa materijal postaje punopravni nositelj boje, volumena i taktilne gustoće. Površine bilježe tragove procesa, slučajnosti i namjernih intervencija, gdje greške i nepredviđene pojave ne predstavljaju odstupanja od koncepta, nego suautorski doprinose formi. Čelik u ovoj sintezi djeluje kao konstruktivni okvir i linearni kontrapunkt; arhitektonski crtež koji secira, dijeli i povezuje volumene, stvarajući napetost između meke materijalnosti stiropora i njegove hladne, čvrste prisutnosti. Rezultat je skulpturalno tijelo koje ne skriva svoju procesualnost, već je ističe kao integralni dio vizualnog argumenta.
Kontrapozicija dviju materijalnih logika – linearne prozračnosti i masivne taktilnosti – generira prostornu dramaturgiju. Promatračov pogled prelazi iz jedne u drugu materijalnu logiku, dok svjetlo i sjena posreduju te prijelaze, a prostor djeluje kao membrana koja povezuje različite materijalne identitete. „Tijelo materijala“ ovdje se pojavljuje kao višeslojni koncept: fizička prisutnost i procesualni entitet u jednom. Njegova forma nije fiksirana; ona pregovara s prostorom i pokretom promatrača. Materijal nije podloga ideji, nego ravnopravan partner u njezinom nastanku.
Ovi radovi ne manifestiraju završeni rezultat, nego privremeni balans između kontrole i otvorenosti, namjere i slučajnosti. Postav se može promatrati i kao istraživanje granice između minimalizma i brutalizma. Minimalizam se ovdje ne manifestira kao stroga askeza, nego kao otvoreni sustav koji prihvaća taktilnost, nesavršenost i grubost, dok brutalistička energija afirmira sirovost materijala i izražava njegovu unutarnju logiku. Kroz njihovu međusobnu izmjenu, radovi konstituiraju materijalnu topologiju – mapu odnosa u kojoj linija i masa funkcioniraju kao dva pola iste oscilacije.
U konačnici, „tijelo materijala“ ostaje otvorena kategorija: ono obuhvaća ne samo ono što vidimo, već i latentni potencijal materijala da se transformira, redefinira i preusmjeri svoje značenje. Ta otvorenost predstavlja temeljnu konstantu ovog postava – poziv promatraču da uđe u prostor gdje forma nije dogovorena činjenica, nego trajno pregovaranje između materijala, prostora i percepcije.
Nina Lekić rođena je u Postojni, Slovenija, državljanka je Republike Hrvatske. Godine 2025. upisuje poslijediplomski sveučilišni (doktorski) studij Likovne umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2011. diplomirala je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer kiparstvo, te stekla akademski naziv magistra primijenjene umjetnosti.
Svoje znanje i vještine usavršavala je kroz brojne tečajeve i specijalizacije, s naglaskom na suvremenu umjetnost, dizajn i primjenu umjetnosti u obrazovanju. Trenutno radi kao umjetnički suradnik na Katedri za kiparstvo Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.
Sudjelovala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, radionicama i umjetničkim projektima u zemlji i inozemstvu. Djeluje u području likovnih i primijenjenih umjetnosti, članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) Rijeka.
