Hoće li Rijeka ikada biti „deluxe“?
Od 2006. godine kada je doživio svoje veliko i dugoočekivano otvorenje, Tower centar Rijeka promijenio je vizuru istočnog dijela grada, uglavinjavši se u uskom prostoru između donje ceste i željezničke pruge, te izniknuvši iz svojih pet katova kompaktne duguljaste forme 60-ak metara visoki, u plavom staklu obučeni, impozantni Toranj svega stotinjak metara zračne udaljenosti od obale mora. Svojedobno je predstavljen kao jedan od razvojnih kapitalnih projekata koji bi grad Rijeku trebao smjestiti na kartu Europe (koliko to jedan trgovački centar uopće može i po kakvim kriterijima nije jasno, ali ipak, „to je nama naša borba dala“), otvoriti brojna radna mjesta, postati prava shopping meka i za lokalce i za, valjda, brojne buduće posjetitelje-turiste. Popularno nazivan kraticom WTC, što komično asocira na njujorški World Trade Center (tim gore što se 9/11 već bio desio), otkrivajući jednu naivnu zapadofiliju, „Tower“ se razvijao ne bez niza problema i neizvjesnosti, te je lokalna vlast ipak, unatoč skepsi dijela javnosti, pri njegovom dovršavanju mogla zadovoljno protrljati ruke i čestitati si na dobro odrađenom poslu. Zašto je, međutim, već poznati plavi toranj na koncu ostao prazan, bez ostvarenja svoje planirane poslovne (ili hotelske, stambene?) namjene, ostavljeno je da se pita investitora-vlasnika, čime je vlast svoje ruke nakon trljanja i – oprala. „Stakleni neboder“ ipak je nakon čak više od desetljeća što je stršio nad plažama Pećina i zjapio prazan, izvana lijep i iznutra neuređen, dočekao svoje svijetlije dane kada ga je jedan riječki trgovački lanac kupio, uredio (nakon toliko godina sve se već ustajalo i istrošilo), te preselio svoju upravu i djelatnike u 15 katova s pogledom na kvarnersko plavetnilo. Što bi bilo da ga još idućih deset godina nitko nije kupio, ostavljeno je da pitamo sami sebe. Ili da ga je kupio jedan švedski pornografski mogul koji je po nekim tračevima tu planirao otvoriti luksuzni porno hotel. Srećom po čednije i po neke nažalost, to se nije ostvarilo. Uglavnom, ispalo je da ta dva entiteta nastala zajedno pod vizijom stranog kapitala, zgrada trgovačkog centra i toranj, ipak vode svoje odvojene živote. Sam Tower centar diči se s navodnih 5 milijuna posjetitelja godišnje, a sretni Rječani napokon su njime dobili jedno mjesto gdje mogu zadovoljiti glavninu svojih potreba – obaviti shopping (i hrana i garderoba), popiti kavu, pogledati najnoviji mega-zabavni blockbuster, sjesti u masažnu fotelju dok im se djeca voze u plastičnom vlakiću ili čak iskušati sreću na brojnim casino-automatima. I doista, često je pun ljudi i za vedrih dana, dok su plaže i šetnice uz Rječinu puste. Još ako slici dodamo da se odnedavno na petom katu smjestio i svjetski lanac fast food-a, dobivamo zabavu za sve generacije. Jer, ipak su na Korzu samo dvije robne kuće koje nisu toliko kul kao uvezeni koncept shopping centra kao novog javnog prostora. Toliko kul, da je u međuvremenu otvoren i ZTC i K-centar Fiume na Škurinjama i Marti, ali i još nekoliko Lidla, Kauflanda, Plodina, Sparova, i prvi Eurospin i Burger King i… (da sad ne reklamiramo), samo ostaje pitanje tko će kupovati u tolikom broju trgovina kada uzmemo u obzir da je Rijeka po posljednjem popisu u deset godina izgubila čak 16% svog stanovništva. Eto, oni koji su ostali barem ne moraju više odlaziti po špežu u Trst , osim možda zbog puke nostalgije. I da, uz sve te centre, pravog kulturnog centra s adekvatnim prostorom za vaninstitucionalnu izvedbenu scenu još nema.
Uz sav taj razvoj i procvat dokolice, a čak smo bili i EPK, čudi me ta neka sumorna atmosfera u gradu koji teče. Zašto se toliko često čuju ti rezignirani komentari da „Rijeka propada“, da mladi odlaze, da se sve javno prodaje u privatne ruke, da su cijenama nekretnina (i kupnje i najma) građani stjerani do ruba? I sve to, dok se jahte i mega-jahte množe uz gatove, a razni sumnjivi investitori kruže oko pomorskog dobra kao gladni morski psi oko komada mesa. Taj sraz između sjaja krupnog kapitala i dekadencije hiper-potrošačke paradigme, između luksuznih hotela i umirovljenika koji kopaju po bajama, između obećanja i realnosti, javnog i privatnog interesa, očekivanja i razočaranja, čak i minulih vremena hotelskih terasa i Ive Robića u odnosu na trap cajke koje se danas tako često čuju iz riječkih automobila i kafića, izvrsno su utjelovili par Peranić-Valenta u svojoj najnovijoj predstavi Rijeka Deluxe, po nazivu već prilično jasne tematike i sarkastičnog prizvuka. Radi se zapravo o izvedbenom triptihu koji se izvodi na specifičnim lokacijama u Rijeci, a proizašao je iz istraživanja „Riječko kazalište – u potrazi za nužnom pozornicom“ koju je dvoje izvedbenih umjetnika zajedno razvijao i čiji je drugi dio, jednostavno nazvan Tower, izveden tri dana zaredom (23.-25. kolovoza) na krovu zgrade Tower centra, podno Tornja, gdje se nalazi najviša razina parkirališta. Njime je otvoren ovogodišnji TranziT – europski festival suvremenih kazališnih praksi, u produkciji Kreativnog laboratorija suvremenog kazališta KRILA, a čija je Peranić začetnica i umjetnička direktorica. Festival koji je nastao upravo u sklopu EPK (ne tako davne korona godine 2020.), odnosno njegovog pravca Kuhinja različitosti, u suradnji s brojnim europskim partnerima „promovira europske i domaće nezavisne izvedbene umjetnike i mala izvaninsitucionalna kazališta“ i zaista se svojim raznovrsnim programom već četvrtu godinu zaredom trudi opravdati i europsko i suvremeno iz svog naziva. Program koji je razvučen na više mjeseci tako donosi radove koji teže biti u sinkronicitetu sa suvremenom publikom te društvenim i tehnološkim kontekstom – navodi se u opisu festivala, a do sada realizirane predstave na razmeđu suvremenog plesa i fizičkog kazališta, participativne radionice, javne prezentacije, radna okupljanja predstavnika scene, međunarodne kolaboracije, otvorenost prema angažiranju publike i angažiranom pristupu temama, eksperimentalizam i site-specific, kritičnost prema okolini i naglasak na nezavisnu scenu čine ovaj festival koji doprinosi decentralizaciji izvedbenih umjetnosti u Hrvatskoj i većoj vidljivosti nezavisnih izvedbenih kolektiva (potencijalno zaista smještajući Rijeku na karti Europe, barem što se kulture tiče) vrlo zanimljivim i relevantnim. U takvom se programu sjajno uklopio ovaj deluxe triptih koji na kritički način promišlja grad, osluškuje njegov puls pitajući se „kuda plovi ovaj brod“, ne libeći se sarkastičnog poigravanja s asocijacijama, prostorom i vremenom (generacijski, politički, pa i filozofski).
Na WTC treba gledati kao na metaforu Rijeke koja ponekad slijepo hrli u „deluxe“ utopiju zaboravljajući na trajnije vrijednosti i održivost.
Ne iznenađuje da je upravo ovakva predstava rezultat suradnje Peranić i Valente ako se prisjetimo njihove dosadašnje preokupiranosti gradom i nekonvencionalnih prostora i forme izvedbe koje odabiru, vidljivih primjerice u liričnim radovima Misaona tijela 3 i Nestvarni gradovi kod Peranić te kod Valente Trsatske stube ili, nešto britkijeg društvenog komentara obavijenog specifičnim humorom, Dobrodošli u Rijeku i njegovog nastavka Antituristička tura. Zanimljivo je bilo gledati kako se ove dvije različite, a tematski podudarne poetike spajaju i superponiraju u šezdesetak minuta zajedničkog bivanja na atraktivnom parkiralištu uživajući u pogledu na more, Učku, nebo i grad, u kojem inače najčešće uživaju automobili. Na jednu prisutnost različitu od one kada žurimo na neku kino premijeru u multiplex ili po brzinski rođendanski poklon, poziva nas u prvoj sceni Peranić otvarajući pogledom i tijelom vizure koje se protežu do horizonta i koristeći puni prostor betonske „pozornice“ zaista velikih dimenzija. Valenta neočekivano ulazi s rampe i kreće izvedbena igra koja veliča gestu i mimiku, do kraja koristeći datost specifičnoga prostora i ustrajno tražeći načine kako parkirališne linije, prometne znakove, smeće, povremene galebove i raspucali beton uključiti u izvedbu, u suodnos s tijelom, i uklopiti u društveni komentar. Crno-bijela polka dot haljina, naglašena olokva na očima i visoka punđa na njoj, šarena košulja i zavrnute nogavice na njemu (kostime potpisuje Tajči Čekada, a šminku Ksenija Nakić-Alfirević), uz atmosferičnu zvučnu kulisu (snimke lokacije i glazba Envera Krivca) koja je napunila prostor i bešavno se izmiješala s pravim real-time zvukovima, doprinose oslikavanju jednog izvitoperenog, tužnog šarma, deluxe-u gorkog okusa. Retro moment koji propituje sadašnjost i budućnost. Ispostavlja se da je Šik samo prividan, isprazan i problematičan kao što je plavi Toranj bio godinama. Kao što su sumnjivi razvojni (i luksuzni!) projekti poput uređenja Delte i Porto Baroš te Žabice danas, samim time što podređuju javno dobro, prostor svih građana interesu privatnog kapitala. Grad po mjeri čovjeka gubi još atraktivnih lokacija, preračunava kvadrate u eure, bira „lakši“ put i brza rješenja. Da ne bi ispalo da su priča o Toweru, pošteni rad i trgovanje sami po sebi loši, na WTC treba gledati kao na metaforu Rijeke koja ponekad slijepo hrli u „deluxe“ utopiju zaboravljajući na trajnije vrijednosti i održivost. Sve se to da iščitati iz izvedbe na Toweru.
Dok smo dočekali panoramski zalazak sunca i paljenje rasvjete, neke su se stare predodžbe izlizale, neke nade rasplinule i ideali se sudarili sa surovom realnošću tranzicije i globalizacije. Na brodu smo koji možda tone, ali još uvijek možemo mahati. Potrebno je pronaći kakav-takav novi kurs, a pritom je neizbježno prisjetiti se odakle smo došli. Dok nas stalno ganja potraga za nedostižnom vizijom deluxe (luksuzno, iz latinskog lux=svijetlo), superiornog življenja, blagostanja i prosperiteta, uviđamo da gazimo dublje u dekadenciju i ne izlazimo iz krize identiteta. Niti više rokersko-industrijski kao nekada, niti još potpuno turističko-inovacijski i luksuzan kao što pokušava biti, grad kao da je zapeo u tom procjepu. Samo tri godine nakon EPK nema više ni zasebnog odjela za kulturu, kao što nema više jakih tvornica i poduzeća iz nešto davnijih vremena. Nekoć kozmopolitski grad, danas kao da živi reciklirajući vlastitu sliku o sebi i imidž stare slave. No, sve se mijenja pa tako i Rijeka, a ovi problemi nisu isključivo vezani samo uz ovaj grad. Također, grad činimo svi koji u njemu živimo, radimo i djelujemo, a kada nešto voliš, onda to i kritički promatraš s najboljom namjerom, što uopće i otvara mogućnost ka promjeni na bolje. Zato je ovo jedan simpatičan i budan rad, svjestan svog konteksta i suvremenosti, koji se ne boji komentirati neugodno problematične fenomene današnjice. Krov Tower centra kao mjesto izvedbe nikako nije slučajni odabir, kao ni kolodvor Žabica gdje će par izvesti drugi dio triptiha, ali se promatra i objektivno scenski pa tako Rijeka Deluxe kao da istovremeno kritizira i slavi neuralgičnost, te uspijeva pronaći ljepotu lokacije unatoč pesimizmu i problemima, proniknuti u duh mjesta i pronaći njegov živi, dinamični ekosustav. Neodoljiva nostalgična atmosfera na raskrižju minulih i nadolazećih vremena kada prošlost još probavljamo, a sutrašnjica se čini neizvjesnom i ne baš svijetlom, u jednom intermezzu se ona gotovo agresivno prekida „turiranjem“ automobila (odlično do kraja iskorišteno parkiralište kao scenski element), glasnom muzikom „koju slušaju mladi“ i opsjednutost selfijima, površnom kulturom društvenih medija i materijalizma. Par se lakoćom transformira iz luckastih tinejdžera u stare supružnike koji na plaži piju šampanjac i slave lakoću postojanja, vjerojatno na ljetovanju, a onda kao da su sanjali neki san, naglo se prenu i promjenom izraza lica, prosipanjem tog istog šampanjca, otrježnjuju se i postaju svjesni jedne realnije slike, do koje se jedino i može doći lucidnim propitkivanjem i kritikom. Nakon predstave pijemo jedan lokalni, riječki liker još malo uživajući u praznom, prostranom parkingu koji je makar na sat vremena tri dana zaboravio na shopping. Vraćam se do auta kroz 125 000 kvadrata kompleksa (prozora nema), do njegove utrobe na -2 katu i pitam se ima li mjesta za nezavisnu kulturu pored silne industrije razonode, te možemo li biti više građani, a manje potrošači. Sretna sam što Rijeka ipak ima čak nekoliko zanimljivih festivala izvedbenih umjetnosti i radujem se ostalim predstavama triptiha u kojem autorica i autor osluškuju i komentiraju svoj grad uz kojega su vezani, te ostalom programu TranziTa koji će riječkoj publici donijeti još zanimljivih sadržaja do kraja godine, koji nije pretjerano deluxe, ali zato učvršćuje veze izvedbene scene na međunarodnoj razini.
Fotografije: Aleš Suk
