Petog studenog, dva dana nakon velike premijere dokumentarne serije Rijeka moje mladosti u punom Art-kinu, prva epizoda serije premijerno je emitirana i na Prvom programu HRT-a. Polusatne epizode serije redatelja Davora Borića, istraživača i naratora Velida Đekića, te scenarista Velida Đekića, Alekseja Pavlovskog i Davora Borića (HRT, 2023.) nastavljaju s emitiranjem do 17. prosinca, nedjeljom u 11:05. Rijeku moje mladosti moguće je pratiti i preko HRTi-ja: https://hrti.hrt.hr/home?id=b7a85f3c-222e-f213-ffd3-5b7e01b51a7f.
Prva epizoda serije pokriva neposredni poslijeratni period Rijeke sve do kraja 1950-ih godina, kada Rijeka kao grad nastoji zaliječiti svoje ratne rane mukotrpnim radom u obnovljenim industrijskim postrojenjima. Velik je dio Riječana iselio iz grada kao neposredna posljedica rata, ali neki su Fiumani ipak ostali, a ujedinjenje Rijeke i Sušaka dovodi i do tenzija između stanovništva ova dva grada. U teškim životnim okolnostima gdje su bili potrebni bonovi za kupnju osnovnih namirnica potrebnih za život, glazba pruža prijeko potreban predah od životnih nedaća, te se može reći da je suvremena povijest Rijeke započela živom glazbom. Ona je služila kao ključan element u društvenom životu grada i uvijek je bila pratnja večernjim druženjima po gradskim kavanama.
Iznimno važan faktor u širenju glazbe u poslijeratnoj Rijeci je Radio Rijeka, koji je isprva bio dvojezičan i bio dostupan i talijanskom i hrvatskom stanovništvu, te je u samom dokumentarcu opisan kao epicentar zabavne glazbe Jugoslavije u mnogo širem krugu od dometa njenog odašiljača ranih pedesetih. Osim toga, Radio Rijeka je imala više bendova koji su obogaćivali glazbeni program izvodeći domaću i stranu glazbu uživo, te su s njim surađivali i poznati onodobni glazbenici poput Marija Kinela, Zvonimira Krkljuša i Ive Robića. Ova povijesna ostavština vidljiva je i u bogatoj kolekciji ploča koja se danas nalazi u prostorima radija te broji više od tisuću ploča i traka.
U epizodi je intervjuiran i Bruno Petrali, uz Ivu Robića, jedan od glazbenika najzaslužnijih za popularizaciju šlagera. Petrali opisuje kako je preduhitrio Robića i izveo pjesmu „Samo jednom se ljubi“ prije njega, iako je pjesma u današnjem popularnom sjećanju pripisana isključivo Robiću. Petrali je doprinio i prenošenju hitova s talijanskog glazbenog festivala u San Remu u Rijeku i okolicu, te je u epizodi pobliže opisana anegdota gdje su riječki glazbenici zapisivali note uživo dok se izvodila pobjednička pjesma San Rema kako bi ju mogli otpjevati s hrvatskim tekstom kada se vrate u Rijeku. Ovo je samo još jedan od dokaza da je glazba univerzalni jezik koji je uspijevao zanemariti granice dva politička hladnoratovska bloka, što će kasnih 1950-ih kulminirati i dolaskom američkih mornara u riječku luku i pojavu fenomena rock ‘n’ rolla.
U drugoj epizodi opisuje se kako je rock ‘n’ roll osvojio Rijeku i širio se kroz 1960-e, a kao jedna od početnih točaka navedena je Narodna kavana (današnji Restoran Index) gdje su američki mornari dolazili i puštali svoje plesne ploče na opće oduševljenje mladih Riječanki i Riječana. Potaknuti ovim jedinstvenim novim žanrom glazbe, mladi Riječani osnivaju Husar, koji slovi kao prvi rock-disco klub ne samo u Rijeci, već i u socijalističkom dijelu svijeta. Osim glazbe, ono što je Husar odvajalo od drugih su bili i ručno rađene freske i promidžbeni plakati dizajnera Antona Tončija Hosta koji su širili rock ‘n’ roll ludilo širom Rijeke.
Naravno, rock ‘n’ roll je imao i svojih protivnika. Primjerice, u Novom listu novi ples mladih nazvan je „čudnim“, dok je rock ‘n’ roll sam po sebi urednicima „ličio na divljanje“. Novinama su se pridružili i neki roditelji, koji su pojmili ovaj žanr kao proizvod „trulog kapitalizma“ i prodor Zapada u Jugoslaviju, ali i susjedi koji su prigovarali plesnjacima u mjesnim zajednicama zbog buke i ometanja prijeko potrebnog sna prije jutarnjeg rada u riječkim tvornicama.
Unatoč svemu tome mladež Rijeke se nije dala sputavati. Već 1960. godine osnovani su Uragani, prvi riječki rock bend, a ubrzo nakon njih došli su i Sinovi mora, Sonori i brojni drugi. Zbog jedinstvene situacije u kojoj su se novostvoreni bendovi našli, najčešće su ovisili o vlastitoj snalažljivosti i uradi-sam tehnikama kako bi mogli ostvariti zvuk i estetiku rock ‘n’ rolla. Električne gitare su bile teško dostupne, te su od raznoraznih dijelova glazbenici sastavljali vlastite zamjenske gitare koje su koristili za svirke dok su članice Sirena, prvog ženskog rock sastava osnovanog 1964. godine, mazale trepavice pastom za cipele. Sirene, ali i drugi ženski bendovi iz Rijeke poput Sjena značajno su doprinijele razvoju feminističke misli i kasnije seksualne revolucije na području bivše države, a uradi-sam tehnike mladih su živi dokaz da za glazbu i dobar provod nisu bili potrebni ni skupi, teško dostupni glazbeni instrumenti ni najkvalitetnija moda i šminka.
Glavni snimatelj i direktor fotografije je Dušan Vugrinec, montažerka je Irena Korpes, a autor originalne glazbe Igor Kožić. Tonski snimatelji su Srečko Čabraja, Borna Cvitanović, tonska obrada Robert Stanić, rasvjeta Ljudevit Fištrić, Damir Staneković, a koloriranje Robert Cecelja. Asistentica redatelja je Žaklina Komljen, producentica Sanja Ivančin, a urednik je Aleksej Pavlovsky.
Fotografije: HRT
#Bruno Petrali #Husar #Radio Rijeka #Rijeka moje mladosti #Velid Đekić
