Pisati o liku i djelu Jana Bolića nije najlakša kategorija na svijetu. Ne zbog njegove dijagnoze spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje mu je jedini funkcionalni organ na tijelu palac lijeve ruke kojim je na mobitelu natipkao zasad šest knjiga, uključujući i posljednju. Već zbog činjenice kako ta invalidska kolica i njegove dvije vjerne pratilje, mati Marristella i none Lede, nose i guraju jednu poprilično autentičnu i interesantnu ličnost za otkrivanje.
Mladića za kojeg će numerologija reći kako je tipkajući 176.781 znakova i 31.023 riječ jednim jedinim prstom/palcem po mobitelu unutar godinu dana u pauzama preživljavanja korone uz pomoć – završio najnoviji naslov .
Nakon što mu je prethodni krimić „Štakori“ lani nekoliko mjeseci bio među top 10 najprodavanijih djela u Hrvatskoj, ove se godine vratio lifecoaching ili bolje rečeno motivacijskim terenima na kojima dijeleći svoj tok misli pokušava prenijeti čitateljima drugi rakurs i perspektivu iz njegova životnog standpointa. Tamo gdje je već ranijim naslovima „Trenutci“ (zbirkom poezije) i „Život koji želiš živjeti“ (motivacijska proza) doticao životne perspektive „Dan po dan“ nastavlja updateajući prebacivanja Janovih levela života gotovo kao PS igrice. Iz dana u dan.
S jedne strane odraza stoje Coehelovi štovatelji koji jedva čekaju nove objave i rečenice koje će prigodno pristajati staklenkama s mineralnom vodom koje se fino ispijaju potkraj ljeta uz zalaske sunca i prizivanje jedne vrste alkemija. S druge strane spektra raste armija čitatelja Jana Bolića koji primjećuju razlike u autentičnosti. Za riječi koje Jan izgovara i rečenice koje ispisuje ne treba veća stvarnosna refleksija od praćenja njegova života uz doslovnu zahvalnost na svakom novom danu.
Unutar njegovih rečenica kad kaže: „Nikada ne znate što vas sutra čeka. Vjerujte da će biti dobro. Ne zato što će uistinu biti dobro, nego zato što će vas to ohrabriti da budete snažni. Nikada se nisam pitao zašto kada bi mi se nešto dogodilo. Na taj zašto ne postoji odgovor. Kada bih se pitao zašto baš ja bolujem od spinalne mišićne atrofije tip 2, od sebe bih radio žrtvu i život bi mi bio agonija…“ puno je više od samog motivacijskog traženja i pokazivanja potencijalnih feelgood smjerova čitateljima.
Jan, naime, jako dobro zna zašto govori što govori i kad govori.
Njegov zarazni optimizam je građen na vlastitoj koži i uz prepreke koje su ljudima bez njegove dijagnoze nezamislive. Ono što ga čini bitno drugačijim je što u njegovom leksiku nema mindseta osobe s poteškoćama i dijagnozom koju ima. Ono čega ima je traženje načina, a ne opravdanja.
Upornost mu je srednje ime, a neodustajanje taktika.
A to je kvaliteta koja nedostaje toliko velikom broju onih koji će u svakom izazovu vidjeti problem a ne rješenja. Jan se obraća onim drugima. Dan po dan.
#Anđelo Jurkas #Dan po dan #Jan Bolić
