Novinari pišu o različitim stvarima uvijek na isti način, a pisci o istim stvarima na različite načine. Otprilike tako je Karol Čapek formulirao razliku između žurnalizma i spisateljskog artizma. I dok pisac sebe, u pravilu, doživljava s velikim početnim slovom ( dakle, kao Pisca ), novinar doživljava sebe kao zanatliju ( dakle, s malim početnim slovom ). Zato je on u javnom nastupu manje ili nimalo pretenciozan, jezik mu je jednostavniji, a izričaj ležerniji: riječju, brže i lakše komunicira sa slušateljskom publikom. Ego mu je manji jer na sebe ne gleda kao na neku ( nacionalnu ) veličinu, zna da je „pas demokracije“ pa opušteno „laje“, na zadovoljstvo publike koja ga sluša i, što je najvažnije, voli kao svoga medijskoga ljubimca. A kada iz/laje istinu, nagradi ga spontanim, toplim pljeskom.
Novinar i publika su na „ti“, dok su pisac i publika na „vi“. Ako je riječ o velikom piscu, onda je to „vi“ s velikim početnim slovom koje izražava poštovanje ali i vertikalnu distancu ( pisac je gore, a publika dolje, u parteru; makar sjedili u istoj ravni ). Kako svaki pisac ipak, u najskrovitijoj dubini svoga srca, pretendira na vječnost tj. besmrtnost) njegov govor je često pretenciozan: on od sebe očekuje da mu rečenice odjekuju važnošću i da impresioniraju slušatelje svojom težinom ili barem stilskom izbrušenošću: u svakom cirkusu pisac se drži glavnom vedetom. Novinar može biti slobodno i klaun, a to ga čini lakšim za slušanje i gledanje – i znatno simpatičnijim. Ukratko, novinari su bolji pripovjedači uživo od pisaca.
Žabe kuhane u blatu
„Piši propalo (Sedma sila u devetom krugu)“ ( hrvatskoga pakla, čega bi drugog?! – op. A.K. ) bio je naslov pod kojim su se, u amfiteatru MKC-a, okupili Drago Hedl, Sanja Mikleušević Pavić, Domagoj Novokmet, Helena Puljiz, Zrinka Vrabec Mojzeš i Ivica Ivanišević, a na pripovijedanje ih je poticala Morana Kasapović. Dobro, novinare ne treba nešto posebno na to poticati budući da su prepuni priča, anegdota i pikanterija iz sfere društvenoga i političkoga života, a kod nas je on kao bazen krcat riba sitnoga i krupnoga zuba tako da je dobar ulov zagarantiran.
Sam Hedl nam je mogao ispuniti večer svojim pričama, budući da je itekako poznaje svih 555 krugova hrvatskoga političkoga pakla, koliko u RH ima gradova i općina, a svaka prva ima nekoga svog lokalnog moćnika, čiji lik i djelo zaslužuju Iljfa i Petrova. Tako je jedan slavonski završio osnovnu školu u 28. godini, što mu je omogućilo izuzetnu poslovnu karijeru na bazi europskih poticaja su, naravno, završili u njegovu džepu, a on sam – kada je procesuiran – prošao je lišo, tek s 20 tisuća eura kazne i nešto rada za opće dobro. Kada čovjek sluša ovakve priče iz prve ruke, a jedna pretječe drugu i, u stvari, nema im kraja, osjeća se kao da je u moru živog blata pa se pita je li kuhana žaba kojoj prekasno dolazi do svijesti da su joj mišići omekšali i da nema više snage iskočiti iz tog hrvatskoga lonca.
„Je li ti znaš tko sam ja“? – pitanje je kojim naš tipični moćnik nastupa kada ga netko uhvati s prstima u pekmezu. To sam znao ali ipak sve dok nisam čuo priču Sanje Mikleušević Pavić o njenom telefonskom razgovoru s dr. Andrijom Hebrangom nisam znao da se tim gardom služe i one najkrupnije političke ribe ( držao sam, naivno, da se barem elitne glavešine ne služe tim jeftinim forama ). Dotični je, naime, upravo tako nastupio ( i to dva puta ) prije nego što je od nje zatražio da iste sekunde uzme kemijsku olovku i napiše demant izvještaja o privatizaciji Sunčanoga Hvara. U tom kraćem informativnom razgovoru s njom doktor je pokazao i frapantno neznanje o povijesnim činjenicama ( da Irska nema kraljicu pa čak ni kralja ), a Sanja je – unatoč svom svom novinarskom znanju ( tj. upravo zbog njega ) – uskoro bila smijenjena s mjesta urednice Dnevnika. Da, Orwell je znao što piše: neznanje je moć, a sloboda je ropstvo. A ja ne znam tko sam ja.
Helena Puljiz, urednica portala Nacional.hr je, iz svoga bogatoga iskustva, iznijela pričicu o cvijeću i Braci koji liječi pogledom pa ga obasipaju svijeće, a uputnicu da piše o cvjetnom Braci je dobila od tajnice iz nekog visokog državnog ureda. Savjet je, dakle, bio neslužbeno služben, a Helena je – njegovim tragom – privremeno završila kao prodavačica suvenira na Sajmu ezoterije u Opatiji, gdje je – za par dana – zaradila svoju mjesečnu novinarsku plaću. Da, kada se razgrne mainstream medijski zastor, hrvatska politička scena vidi se kakva jest: kao hibridna tvorba cirkusa, bestijarija, kafane, pritvora, psihijatrije i lunaparka. Nije to za osjetljive želuce poput moga.
Borgijanje i gaženje
Obe priče Božidara Novokmeta nisu sadržavale nikakav humoristični začin, a bio bi im i posve neprimjeren: političarima se možemo smijati ( štoviše, poželjno je ) ali kada se radi o djeci ( konkretno, o djevojčici iz Afganistana Madini Hussiny, koju je u pokušaju prelaska granice pregazio vlak ) i o aferi Borg, tu nema mjesta nikakvoj duhovitosti, tu su stvari preozbiljne i strašne. I dok je prva priča imala barem pravedan sudski epilog u EU, druga je ostala na slijepom kolosijeku hrvatskoga pravosuđa, as usual. Božidarov primjer istraživačkoga novinarstva pokazuje da je to posao za hrabra srca, da je to poziv odozgo, iz viših sfera morala i etike kojemu se odazivaju samo rijetki pojedinci posebnoga duhovnoga kova. I da takvi kod nas još nemaju filma koji bi ih trajno utisnuo u kolektivnu memoriju ( a „Novinar“ Fadila Hadžića je tu zadaću obavio u prošlom sistemu i državi ), samo je još jedan pokazatelj opće degradacije svih vrijednosti u našem društvu.
Problem je, kaže Zrinka Vrabec Mojzeš, što danas više nemate kome tužiti razne likove tipa „Znaš li ti tko sam ja?“, jer RH je u EU, a europski visoki birokrati, kada čuju pritužbe naših novinara, odgovaraju s „U Mađarskoj je gore“. Njena prisjećanja na slavne i burne dane Stojedinice, uključujući i neslavni doprinos Franje Tuđmana ( kojega je taj radio, ugostio kao disidenta koji nije imao ni za gemišt, da bi ga on kasnije, kao predsjednik, želio ukinuti ), izrečena brzim tempom rasne radijske voditeljice, dinamizirala su scenu, a izbacila su i tri pozitivna primjera ( kao iznimke koje potvrđuju pravilo ) o državnim i partijskim funkcionerima: dva iz jugoslavenskog, socijalističkog sistema i jedan iz hrvatskog, postsocijalističkog tj. rano kapitalističkog. Da, svijet nje crno-bijel pa ma koliko se službena paradigma trudila takvim ga prikazati.
Predstavljanje novinara se završilo, u ležernom tonu mliječnog okusa okusa, nastupom Ivice Ivaniševića ( u skladu sa Pričiginovim službenim, sponzorskim keksom ) koji se prisjetio svojih novinarskih početaka u „Nedjeljnoj Dalmaciji“, koji su stvarno bili posuti perjem ( budući da je samo trebao prijeći ulicu da bi došao do redakcije, o ukusnim redakcijskim toplim obrocima da ne govorimo ), a nastavili se ( nakon čistke, koja je uslijedila ) putem ruža u redakciji „Feral Tribunea“ ( u kojoj je nastavio pisati ). Bilo je to vrijeme u kojemu su mogle živjeti djetinjaste šale Milorada Bibića sa članovima redakcije, paralelno s ratnim izvješćima i fotkama ubijenih ljudi i razorenih gradova. Meni, koji sam tada pisao i za „Slobodnu“ i za „Nedjeljnu Dalmaciju“, flaša tolerancije na takvu stvarnost prepunila s dvije kapi: naslovnom fotografijom „Nedjeljne“ na kojoj je kokoš kljucala mozak ubijenog vojnika ( ili se barem spremala to učiniti ) i otvaranjem izložbe fotografija Matka Biljka iz razorenog Vukovara ( kada sam vidio fotke djece koja su posijedila tijekom jedne noći bombardiranja ). Rekao sam tada sebi da mi je dosta, da ne mogu više i – isključio se.
Istaknuta i ostale fotografije: Maja Prgomet, Pričigin
