U vrijeme razgovora zapravo još uvijek je aktualan i ne stišava se lavež, sjajna recepcija te odjek na Vaš autorski prvijenac “Psi”. Obzirom na preplitanje nekih biografskih elemenata (Prag, Famu, studiranje, isto ime glavne junakinje Dore), koliko je autobiografskog, a koliko factsandfiction momenata u djelu?
Priča je fiktivna, izgrađena pomoću autobiografskih elemenata i temeljena na osobnom iskustvu prve ljubavi. To je jedna moja interpretacijaperioda života u kojem sam se susrela sa zaljubljenošću, prijateljstvima sa zanimljivim i inspirativnim ženama, koje su postale utočište i oslonac tijekom ljubavnog brodoloma, te s raspadom djevojačkih iluzija i vjere u romantičnu ljubav. Također, to je i period u kojem sam postala sigurna da se želim baviti pisanjem. Htjela sam pisati iz prvoga lica o tom periodu, ne kriti svoje iskustvo iza drugog imena; izravno progovoriti o temama koje su me okupirale, što ne znači da je priča autobiografska niti memoarska, daleko od toga. To je priča o djevojci koja mi je danas, nasreću ili nažalost, vrlo strana.
Koliko se isprepliću Vaš scenaristički i dramaturški rad i znanja prilikom pretvaranja proživljenog i/ili preživljenog i kontekstualiziranog u formu prvog romana? Jesu li si forme podmetale noge ili baš suprotno pomagale? Jer “Psi” su iznimno vizualni i puni jakih skica te sasvim lako mogu biti pretočeni u scenarij za neki od Vaših budućih filmova…ili?
Scenarističko znanje mi je dosta pomoglo pri oblikovanju strukture romana i poglavlja. Ideja o razvoju i dramaturškom luku lika, učestale analepse, eliptična konstrukcija poglavlja, sve su to neki scenaristički alati koje sam primijenila u proznom pisanju. Utjecaj filmske i epizodne (serijske) dramaturgije osjeti se u književnosti danas bez obzira na predznanje autorice ili autora; romani sve češće nalikuju scenarijima, odnosno čini mi se da se većinu suvremenih romana mlađe generacije vrlo lako može adaptirati za ekran jer su već pisani „filmično“ ili u epizodnoj strukturi.
Koliko je iscrpljujuće zasijecanje po intimi? A koliko kopanje i rovanje može biti zapravo oslobađajuće? Vaš je leksik i stil vrlo životan, gotovo punkerski slobodan, lišen okova momenta “što će ljudi reći”…ili je cijela ta metafilmska konstrukcija između Autorice Dore s velikim A i centralnog lika romana Dore zapravo samo odlična stilska igra?
Ne znam je li stilska igra ili nije, ali svakako sam se zabavljala dok sam pisala i bila sam svjesna tih meta-trenutaka u knjizi, htjela sam da sam roman podsjeća na scenarij koji protagonistkinja piše u romanu. No to je bilo sekundarno, došlo je kasnije kad sam već sagradila temelje romana, koje čine emotivni prizori iz intimnog života protagonistkinje. Kopanje po sebi je i oslobađajuće i užasno iscrpljujuće, ali za ovakvu temu je nužno. Neke priče možeš pisati s distance, neke ne možeš – u te moraš uroniti bez racionalnih kočnica, jer su tako i proživljene. Ja sam htjela prvenstveno da knjiga bude emotivna, da osjetiš to što je ona proživjela, prije bilo kakvog moralnog ili intelektualnog suda. Mislim da sam se zbog toga morala izložiti.
U međuvremenu, kad napustimo prostor junakinje “Pasa”, Vi ste uz češku FAMU, na kojoj ste završili scenaristiku, pred razvojem svog prvog filma. Molim Vas nekoliko uvodnih autorskih rečenica uvoda u taj proces.
Film već dugo pišem, neki prvi sinopsisi nastali su prije osam-devet godina, prije nego što sam upisala akademiju. Tijekom studija sam razvijala scenarij, koji je ujedno bio i moj diplomski rad. Manje-više je to uobičajeni proces, barem na našem faksu, da diplomiraš sa scenarijem za debitantski dugometražni filmza koji onda nakon diplome tražiš producentsku kuću i partnere za daljnji razvoj. Nakon povratka u Hrvatsku povezala sam se s producenticom Majom Pek-Brunjes, koja producira nekoliko mojih autorskih projekata, uključujući i debitantski dugometražni film. HAVC nas prati u razvoju, sa scenarijem sam sudjelovala na nekoliko scenarističkih radionica i mislim da projekt ide u dobrom smjeru. Priča prati prijateljstvo dviju neobičnih, naizgled nespojivih žena, koje se igrom slučaja susreću u ugljanskoj psihijatrijskoj bolnici.
Tko je Dora Šustić privatno u poredbi s Dorom filmskom I literarnom autoricom I koliko su one dvije u dosluhu I miroljubivoj koegzistenciji a koliku su si ponekad na pasmater…
Haha ne znam kako bih odgovorila na ovo. Dora autorica je neodvojiva od bilo koje druge Dore; rad mi je najvažniji segment života i svakodnevice i trenutno sam potpuno posvećena razvoju projekata, istraživanju režije ipisanju.
U svim Vašim prostorima kretanja, scenariji, režija, teatar, film, knjiga – na kojim se područjima osjećate najslobodnije I koja su Vam emotivno najviše ispunjavajuća?
Pa najslobodnije se osjećam pišući prozu, odnosno pišući nešto što nitko ne mora vidjeti, što je moje i za što ne znam hoće li ikada biti dovršeno ni kuda točno idem s tim. Tu je najviše slobode, uzbuđenja i iskrenosti, pa tako i emotivne satisfakcije.
A ekonomično? Što Doru spašava danas u svijetu kreativnosti držeći glavu iznad vode?
Radim kao scenaristica na nekoliko projekata; da bi držali glavu iznad vode, scenaristice i scenaristi moraju biti na nekoliko fronta, odnosno moramo raditi na nekoliko projekata odjednom, u različitim fazama produkcije i razvoja. Pisanje i uređivanje scenarija mi plaća račune; ponekad kapne i koji honorar i poticaj za razvoj autorskog projekta. Prošle sam godine kao koscenaristica radila na jednoj dramskoj seriji koja uskoro ulazi u snimanjete na nekoliko filmskih projekata u Hrvatskoj i Sloveniji. Jedno sam vrijeme predavala osnove filmskog jezika na Praškom filmskom institutu i sudjelovala kao mentorica na filmskim radionicama za djecu i mlade. Puno nas filmskih radnica i radnika u jednom trenutku živi od neke vrste edukacije i mentoriranja.
Koliko nagrade pomažu i znače uopće išta ako ne nose bitan oslobađajući financijski segment koji bi autorici ostavio značajan prostor slobode rada određeni period vremena? A koliko su tek pečatiranja taštinama onima nesigurnijima I onima čiji se rad ispunjava afirmacijom od strane kritične mase publike ili struke?
Nagrade znače puno ako omogućavaju objavu knjige ili plasman filma na bolje međunarodne festivale. Naravno, kao što ste napisali, znače i financijski jer živimo od honorara do honorara. Inače, osim tjeskobe koja uslijedi nakon triježnjenja od kratkotrajnog veselja, nagrade ne donose puno; predstavljaju distrakciju u kreativnom radu, koji bi trebao biti lišen tuđih očekivanja.
Vi kao redateljica I autorica kratkih filmova – koje su teme koje Vas najviše preokupiraju i interesiraju iskomunicirati s publikom?
Zanimaju me teme identiteta i seksualnosti te narav opsesija i sjećanja.
10. A kao gledateljica? Što Vas čini najsretnijom od recimo još uvijek aktualnih oscarovskih ovogodišnjih pulena i od strane hrvatskog filma? Čini li Vam se da unutar nacionalnog filma postoji kriza scenarističkih svježih ideja kao primjerice posljednjih godina u komercijalno dominantnom ImainstreamHollywoodu?
Mislim da ne postoji kriza svježih ideja, samo se pogrešne stvari financiraju i općenito se premalo para izdvaja za film i kulturu. Ideja ima, ali nema puno prilika. Guraju se stalno isti sadržaji, pogotovo na televiziji, igra se na sigurno, marginalizira se sve što provocira dominantni desničarski diskurz i izaziva tradiciju. To nije problem ideja, već problem programai politike financiranja. Što se tiče samih ideja i filmova, ipak svjedočimo promjenama u domaćem filmu; prošle je godine ostvareno nekoliko uspješnih debitantskih filmova i puno zanimljivih i originalnih kratkih i dokumentarnih uradaka. Od aktualnih filmova, posljednji koji me baš oduševio je francuski film Saint Omer redateljice Alice Diop, a od domaćih filmova izdvojila bih Sigurno mjesto.
11. Ako se u postcovid vrijeme smije išta bez opreza planirati, koje je Vaš neki radni aktivizam I prostor sljedećih godina u svim dosad piknutim smjerovima I aktivizmima – literarnim, scenarističkim, dramaturškim, redateljskim…naravno bez otkrivanja poslovnih tajni. I je li ostalo još područja I prostora u kojim biste se poželjeli afirmirati ili oprobati a još niste?
Htjela bih se posvetiti razvoju svojeg debitantskog filma i što više režirati. Onda, kad dođe vrijeme, voljela bih zapisati neke nove priče koje mi se motaju po glavi – u kojem formatu, ne znam još, ali osjećam da je vrijeme za nova istraživanja i svježe ideje.
Autorica fotografije s naslovnice je Petra Slováková; izvor: Facebook
#Anđelo Jurkas #Dora Šutić #Psi
