Gala, spajanje baleta, suvremenog plesa, glume, pa Radetova i Lenkina glumica, pa London calling, pa riječki HNK i filming, pa “Zemlja vukova” sve do samostalnog kratkog “Što te više vrijeđam to te više volim”…nema mira u istraživanju. Odakle taj magnetizam?
Ja mislim da je to zbog mojih roditelja. Oni su veliki ljubitelji teatra i umjetnosti i kao malu su me odveli na operu kao moju prvu veliku predstavu. I od tada sam stalno išla u kazalište i neki u HNK I.pl.Zajc me poznaju od kad sam bila dijete. Oni su moja najveća podrška i možda ne bi ni bila ovdje gdje jesam bez njih. Dolaze na svaki moj projekt i više puta i eto dolaze i na posjet u LA. A moj put je nekako došao prirodno.
Prvo sam plesala kao dijete u Radionici M, pa sam nastavila svoje plesno obrazovanje u OŠ Vežica Školi za klasični balet i suvremeni ples. Pa sam shvatila da sam pre visoka za nastaviti klasični balet, ali sam voljela osjećaj koji imam kada sam na sceni. Slučajno mi je prijateljica otišla na audiciju u TRY Theatre u Rijeci i ja s njom i od tad sam se zaljubila u glumu. Sljedeća postaja je bila prava glumačka škola, preddiplomski studij u Rijeci kod Radeta i Lenke i zatim sam htjela probati „vani” Radila sam u kazalištima u Hrvatskoj dve godine i zatim otišla u London pripremati se za audicije za strane škole. Primljena sam u osam škola kao što su Academy of Arts, Columbia College Chicago, ali sam ipak intuitivno znala da je California Institute of Arts za mene.
A zašto je sve to došlo? Ne znam. Postoji potreba za aktivizmom i magijom. Nekako sam vjerovala da mladi mjenjaju svijet i da je aktivizam moj put i našla sam aktivizam kroz umjetnost. Najbliži osjećaj magije na ovom svijetu je umjetnost. Taj magnetizam osjećam intuitivno. Nije opisiv i možda nije ni potrebno ga opisivati. Bitno je da je tu i da nalazim načine da ga dajem u svijet. Neke stvari jednostavno nisu racionalne. Zato glumu nazivamo svojimn pozivom, a ne poslom. A najbolje je kada je oboje.
Usporedba dijela školovanja na londonskim masterclassovima prema onome što si učila i svladavala i na koje načine kod Radeta i Lenke. Ako možeš približiti ljudima neke razlike i sličnosti u metodama…
Mislim da mogu jedino pričati o svojem iskustvu pa možda se iz toga da nešto zaključiti. Velika je kulturna razlika, a ta razlika donosi svoje probleme i kvalitete. Trenutno studiram na California Institute of Arts, na Master of Fine Arts in Acting i prva sam Hrvatica koja je tamo ikada primljena. CalArts su pohađali Ed Harris, Tim Burton i Alison Brie, a trenutno mi predaju vrhunski profesori od kojih je i velika Mirjana Joković koja je radila s jednako velikim Emirom Kusturicom.
Fakultet u Rijeci, dok su ga vodili Rade i Lenka bio je fakultet na profesionalnoj razini koja se neće više tako ponoviti. Govorimo o Radi koji je radio s Kubricom i Lenki koja je režirala u The Globe Theatre-u u Londonu. Vrhunski umjetnici koji su i vrsni profesori. Moja najveća škola. Oni su nam otvorili prilike da radimo na velikim scenama i scenama na otvorenom. Učili smo i kako sami biti mala putujuća trupa. Pripremili su nas da sami stvaramo svoje predstave i da radimo bok uz bok sa velikim umjetnicima, kao njima jednaki. Sada nemam straha od velike scene ili rada sa profesionalcima. Naša klasa je bila zlatna klasa i izrodila je nevjerovatne umjetnike koji i danas rade u svojoj struci! To je nevjerovatno. Svi imamo duboko poštovanje i ljubav jedni prema drugima i nismo si konkurencija. Dan danas radimo zajedno. Neke od grupnih improvizacija i momenata u predstavama mi se nikad nisu ponovile u životu.
Na CalArtsu posebice jer je master program, više se gradi tvoj glas kao umjetnika. I veliki je naglasak na konstantom produciranju svojeg rada. Treniraš svoju individualnu kreativnost. Svi profesori su također vrsni umjetnici koji i dan danas rade, dakle ne predaju profesori koji nisu stali na scenu deset godina. Škola glume je povezana sa školom filma i scenografije i glazbe tako da radiš sa kolegama s kojima ćeš jednog dana surađivati na nekom projektu. Svake godine postoji audicija za projekte od studenata režije, što znači da treniraš i kako bolje ići na audicije, ali i to da konkurencija postoji. Priprema za stvarni svijet i rigoroznu američku industriju. Ja sam radila neke divne projekte na CalArtsu kao što je predstava o Kubricovom nikada snimljenom filmu Aryan Papers koju sam izvodila u Red Cat Theatre u Los Angelesu. Glumila sam glumicu Johannu Ter Steege koja je trebala glumiti glavnu ulogu u tom filmu. Također i dvije eksperimentalne studentske produkcije Marabella i Roberto Zucco i dobila sam priliku igrati u Parizu u predstavi Augustine Machine koju je režirao poznati Travis Preston. Za sada Los Angeles je bio dobar prema meni. Moje najveće iskustvo bilo je zapravo kulturni shock. Mi svi mislimo da znamo američku kulturu, često je i brzo osudimo. Ali dok niste živjeli u Americi nekako se ne dobije dojam što je to. Pitanje identiteta je vrlo bitno. Nikada se nisam osjećala vise kao europljanka ili slavenka nego u Americi. Poznati srpski glumac Sergej Trifunović rekao je otišao sam iz Amerike jer sam tamo uvijek igrao stranca. Ali može to biti i dobro jer tek onda nađeš neku svoju posebnost, bogatvso svoje kulture i ta raznolikost može ići u tvoj prilog. Mi Slaveni smo srčani ljudi. Duša nam stoji u rukama. Amerikanci moraju puno svojih identiteta skinuti da bi došli do svoje sirove duše. Ja sam u Hrvatskoj samo jedna od crvenokosih, visokih riječankih glumica, a u Americi sam jedina. Prava prijateljstva se teško nalaze, ali ništa nije nemoguće. Dobrih ljudi ima svugdje.
Tko su ljudi koji su glumački i scenski najviše utjecali na formiranje i razvoj tebe kao scenske osobe? Glumački i plesački….
Svaki dobar projekt utječe na neki način na moj razvoj. Svi moji profesori naravno. Svi moji divni kolege iz Ulssesa, kolege iz Istarkog Narodnog Kazališta i HNK. I. pl. Zajc. Svi moji kolege sa CalArtsa. A vrlo volim i pratim rad Cate Blanchet i bilo koje predstave koju National Theatre London izbaci. Shakespeare je jedan od onih pisaca kojeg jednostavno razumijem. Kako bi neki rekli „radi me”.
Imaš li još planova i ambicija karijeru si usmjeravati prema inozemstvu u bilo kojem segmentu – glumačkom, redateljskom, produkcijskom i koji te dio najviše intrigira? Ili je baš tajna u mash upu svega?
Ambicija uvijek postoji. I hrabrost. I u Hrvatskoj i u Americi radim na tome da svoj rad učiniti što boljim. I nadam se da će to proizvesti neke rezultate i da će se primjetiti. Ne biti slavna nego priznata. Voljela bi doći do toga da mogu birati projekte koje želim i imati stabilnije prihode. A za to treba vrijeme. Nekako te doma još i poznaju i negdje te netko i gledao, a ovdje si potpuno nov. A nekima se nikad ni ne dogodi. Ima toliko faktora u našem poslu. Jedna moja profesorica sa CalArtsa uvijek kaže „Budite spremni da najbolji nekada ne dobiju posao’’.
Neovisno o tome, ja vjerujem da se rad uvijek isplati i da se uspjesi gledaju kao tvoja osobna stvar. Moj uspjeh je da imam velika iskustva od velikih kazališnih kuća i da sam radila u drugoj državi. I veliki uspjeh je da sam uopće mogla otići i dobila tu priliku. Teško je raditi na jeziku koji nije tvoj materinji i to je nešto na čemu najviše radim. Kako bi si otvorila veće mogućnosti od toga da stalno igram strankinju. Za sebe kažem da sam kazališna glumica i u kazalištu se osjećam ugodno. Tokom studija sve mi se više približio film i voljela bi više istražiti tu formu.
S još jednom mladom sjajnom glumicom Tonkom Mršić pečatila si interesantnu monodramu „Zemlja vukova” koju potpisuješ redateljski. Ako nas možeš provesti kroz proces od ideje i nastanka do prvih igranja pred publikom?
Tonka i ja smo predstavu zajedno napisale i ja sam ju režirala ona je glumila. Nastala je jednog dana u mojem stanu gdje je Tonka pričala o Lici i ja sam rekla da moramo napraviti predstavu od njenih priča. Zatvorile smo se u moju vikendicu u Istru i pisale. Tamo smo i krenule sa prvim probama gdje smo imale natpise koji su trebali predstavljati našu scenografiju. Totalno punk. Nitko prije nas o ženama u Lici nije pisao. Spoj našeg crnog humora i ljubavi prema apsurdu i poetičnosti stvorio je našu monodramu. Mi smo najbolje prijateljice s godine i mi smo i najmlađe. Stvoriti tako sirovu predstavu bilo je strašno, ali strah je prevladavala intuicija koja nam je govorila da je to nešto što mora biti napravljeno i da smo na dobrom putu. Izvele smo je iza APURI u Rijeci u šašlju. Bila je odmah rasprodana. I vrlo je dobro prihvaćena gdje god ju izvodimo. Dobila je i nagradu na Festivalu Malih Scena u Zaječaru. Igrale smo posvuda u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni. Igramo treću godinu zaredom u Teatru Ulysses na ljeto. Pisale su se i kritike u Jutaranjem Listu i Novom Listu. Mislim da su to veliki uspjesi za nekoga tko je u ranim dvadesetima nešto prvi put napisao, izrežirao iproducirao. Dio teksta su Tonkini autobiografski elementi koje smo dovele do apsurda. Dio toga sam ja napisala specifično za nju. A sve je naš komentar na patrijarhat u Hrvatskoj i poziciju žena i dan danas koje ovise o tome „što će selo reći.”
Seks, politika, brak i droga…teme jednog tuluma u Rijeci. Kako od toga nastane i snimiš kratki film?
Film je nastao kad sam na CalArtsu proučavala formu dnevnik filma. Htjela sam snimiti nešto što je stalno oko mene, a to su moji prijatelji. Počela sam snimati na jednom tulumu i to su sve snimke razgovora i situacija mojih stvarnih prijatelja. Kada sam krenula montirati shvatila sam da je to jedan omaž današnjoj mladosti. Teme su bile duboke i realne kao što je političko stanje, bile su o ispitivanju seksualnosti i mišljenja o braku. Zatim i teme o konzumiranja droge i situacija koje su se realno dogodile mojim prijateljima sa njihovim roditeljima. Htjela sam snimiti realnost hrvatske mledeži, ali pokazati svu lepezu te realnosti. Nekada se mladi ljudi prikazuju samo kao napaljeni mulci koji samo žele eksperimentirati. A mi razmišljamo i duboko, intenzivno i pametno.
A flashbackovi na „Ribanje i ribarsko prigovaranje”. Zadovoljna učinjenim sad s distance ili je bila više škola?
Uvijek je čudno gledati se na velikom platnu, a to je bilo moje prvo iskustvo sa filmom. Ja nekako zaboravim svoje uloge. One su dio mene, ali dio mene u prošlosti. I zažive samo tad u tom trenutku mojeg života kad ih glumim. Čak i kada moram nešto ponovno igrati, ja bi to sve promijenila, jer sam ja sada drugačija! Ja sam svoj najveći kritičar tako da kritike uvijek ima. Da sada pristupam ulozi, drugačije bi ju napravila. Mislim da se to događa svim glumcima. Ali generalno se sjećam tog razdoblja kao vrlo uzbudljivog i sretna sam što sam dobila tu priliku. Ekipa je bila genijalna i to je bila velika škola. Naučila sam kako izgleda rad na filmu, kada se ustaješ, koliko su dugo probe, koliko minuta imaš za close up. Naučila sam da treba nekada sve pustiti i samo zaigrati. (Taj trenutak mi se dogodio kada se snimao moj close up i sunce je krenulo zalaziti i samo je trebalo odigrati i biti bez puno premišljanja). I naravno glumila sam s velikim Radom Šerbedzijom, mojim profesorom. E to je bila prava škola. Iako smo možda rekli samo par rečenica njegova transformacije uvuče i tebe. Daje ti slobodu da ti igraš sa slobodom.
Koja te područja u glumi najviše zanimaju u smislu istraživanja i kojim bi se temama pro futuro voljela baviti?
Ja obožavam Shakespeara i Grčke tragedije. Uloge koje bi voljela utjeloviti tokom života su Elektra, Medeja, Lady Macbeth, Volumnia ili iskreno bilo što drugo iz djela Shakspeara ili Grčke tragedije. Igrala bih i Heddu Gabler. Voljela bi jednom probati i Krležina djela. Duboke, tragične, magične žene. Igrala bi i Richarda III i Ariela.
A situacija generalno na domaćoj teatar i filmskoj sceni s pozicije tebe kao autorice, a onda kao gledateljice. S čime si zadovoljna a što bi trebalo podvesti pod „search & destroy” etiku i glazbeni prijevod?
Teško je i dalje. Nama freelancerima. I autorima i glumcima. Nekako mislim da još nismo u Europskoj Uniji što se tiče umjetnika. Nedovoljno potpore od financijske strane. I imam osjećaj da u Hrvatskoj još postoji nekakvo generalno ne razumijevanje našeg posla. Kao da je to najjednostavniji posao na svijetu. Dođemo i malo govorimo neke rečenice i odemo u kafanu. Ili da je to neka vrsta prostitucije. A postoji velika količina žrtve, samosvijesti i empatije u ovom poslu. Ovo je krvoločna profesija. Nikada niste u istom gradu, ne znate kada ćete raditi sljedeći posao. Radite iz sebe i svojih emocija i svoje prošlosti. To je iscrpljujuće. Uvijek kažem „ajde stani ti na scenu pred tristo ljudi i budi emotivan i otvoren.” To je veliki zanat, da vjerujete da sam ja netko drugi. Da vas neka rečenica dotakne.
Još uvijek ima volje, ljudi se bore i pokušavaju otvoriti put mladim umjetnicima, ali napredak je spor. Kao i sve u Hrvatskoj. Tu se rijetko koji freelance umjetnik može uzdržavati od svog posla. A mi imamo fenomenalne kvalitete. Neke od najboljih kazališnih predstava gledala sam u Hrvatskoj. ZKM-ova Črna Mati Zemla je jedna od mojih najdražih predstava. Potresla me, navela na razmišljanje, inspirirala. Nedavno sam gledala i Murinu, Antonete Alamat Kusijanović i toliko mi je drago da je prepoznata internacionalno. Prvenstveno jer je to priča mlade žene u Hrvatskoj napravljena od strane žene. Žestoko i nježno u isto vrijeme na velikoj produkcijskoj i umjetničkoj razini. Bila bi mi čast glumiti u takvom filmu. Mislim da će se još vrata otvarati Hrvatskim filmovima i serijama i da se polako probijamo većoj publici.
Ako ne ide pod egidom poslovnih tajni daj mi molim te u post covid periodima reci koji su planovi na svim tvojim novim glumačko – filmsko – teatarskim ili nekim novim projektima… Ima li dalje planova i novih projekata u smjeru tebe kao redateljice, producentice i aktivistice u tim segmentima bavljenja glumom?
Naravno. Ja uvijek čekam da mi dođe inspiracija za neki novi projekt. Inače dolazi u snovima i onda krećem u akciju. Intuicija zbog koje ne mogu spavati. To znači da sam na pravom putu.
Trenutni planovi su da upravo diplomiran i u potrazi sam za agentom u Los Angelesu. Na jesen glumim u predstavi koju sam radila u Parizu sa Centre For New Performance iz Los Angelesa o histeriji u Francuskoj. Režiram i svoju predstavu o progonu vješticama u Hrvatskoj i femicidu sa cijelom ženskom postavom i glazbenicama. Jedan Hrvatski kontekst koji se gleda i na svjetskoj razini. Uzbudljivo je raditi u prostoru samo sa kolegicama o jednoj takvoj intrigantnoj temi kao što je najveći ženski genocid u povijesti.
Nadam se ponovno igrati na Brijunima u mojem najdražem teatru, Teatru Ulysses! Taj Teatar me gotovo odgojio. Voljela bi i ponovno glumiti u filmu ili seriji. Zato se nadam se kakvim dobrim audicijama i u Hrvatskoj, Srbiji ili Americi. Nije mi važno gdje, dok god je projekt koji hrani dušu!
Autorica fotografije s naslovnice: Tanja Draškić Savić
#Anđelo Jurkas #Gala Nikolić
