Ropstvo. Nema ničeg sramotnijeg u povijesti ljudskog roda od ove institucije stare koliko i prve civilizacije. Ono je odvratno i nemoralno samo po sebi. Ono je nečovječno i izrabljivačko, čovjeka svrstava na ljestvici niže od životinje, kako onoga osuđenog biti robom, tako i robovlasnika. Rob je objekt bez ikakvih prava i značenja. Stvoren za eksploataciju dok se ne potroši, ne izliže kako kakva stvar. No rob i ropstvo odigralo je u povijesti ekonomskih odnosa veliku ulogu kako onda tako i danas jer ne treba se zavaravati, ropstvo postoji i sada. Suvremeno ropstvo ili ekonomsko ropstvo cvijeta i razvija se, a da nismo uopće toga svjesni kroz i one naizgled benigne oblike kao recimo poslodavac-zaposlenik ili još više kroz odnos pokrovitelj-klijent gdje naoko zaposlenik ili klijent jest slobodan, no primajući nisku nadnicu od poslodavca kroz prekarni rad ili dolazeći kao klijent u ovisan položaj od pokrovitelja nije ništa drugo do rob. No ovdje neće biti govora o robu i ropstvu kao takvom, nego samo posredno jer će tekst govoriti o jednoj sramotnoj epizodi u povijesti našeg grada Rijeke, o prodaji i pokrštavanju djece koja su samo okarakterizirana kao ona ,,turska,, jer su ih njihovi prodavatelji ugrabili na ondašnjim otomanskim zemljama, dijelovima Hrvatske i Bosne pod turskom vlašću u ranom razdoblju moderne Europe tj. u kasnom 16. i 17. stoljeću. Naravno da ovakva nečasna rabota nije isključivo bila u našem gradu, odvijala se ona i po drugim gradovima, no treba reći da se i ovdje to radilo.
„Turska“ djeca koja to nisu bila
Trgovina robljem nije ništa nova, odvijala se oduvijek i u svim civilizacijama. U našim krajevima odvijala se tijekom niza stoljeća. Preduvjet i prilika za odvođenje nekoga u roblje i trgovanje njime ovisilo je tijekom različitih razdoblja prema ekonomskim, društvenim i političkim prilikama. Trgovina robljem bez obzira na to što je odavno poznata, naročito se povećala prodiranjem Osmanlija i zauzimanjem naših krajeva. Oni uvode novi, nemilosrdni način ratovanja koji ima za cilj odvođenje u roblje uz uništavanje, čitavog stanovništva prostora kojeg su zauzeli ili kojim na svojim pohodima prolaze. Naravno da je odgovor kršćanskih snaga i vojske bio isti, tako da i uskoci i Venecija postupaju na isti način na svojim pohodima po Lici, Bosni i Hercegovini te dalmatinskom zaleđu u 16. i 17. st. Najvrjedniji plijen na tim pohodima i odvođenja stanovništva u roblje bila su djeca, posebice ona ženska jer za njih je cijena i dvaput bila veća, nego za ostale nesretnike. Ovako nazivana trgovina „dušama“ u venecijanskim izvorima nije baš vrijeđala stare venecijanske regule o zabrani trgovanja robljem. Čak su to smatrali pozitivnom, bogougodnom stvari, stoga što su te duše bile pokrštene i tako se spasile „vječnog ognja prokletstva“.
Nekoliko takvih slučajeva zabilježeno je i u matičnim knjigama krštene djece riječke župe. Tako recimo u drugoj polovici siječnja 1595. neki topnik imenom Ivan Galli moli generalnog vikara pulske nadbiskupije Marina de Furlanisa da mu dozvoli pokrštavanje jednog ženskog djeteta kojega su uskoci zasužnjili i doveli na prodaju u Rijeku. Trinaestogodišnja djevojčica imenom Marta sama je tražila da se pokrsti. Vikar je ispitao djevojčicu te saznao iz njena odgovora kako se sjeća roditelja imenom, no nije naučila kršćanski nauk i kako se krsti. To je sve naučila za svog boravka u Rijeci. Ondje gdje je prije zarobljena nije bilo nikakve crkvene institucije. Tim prostorom koji je bio jedva nekoliko milja udaljen od Šibenika vladali su Turci. Ona je tada imala samo deset godina. Vikar je odobrio pokrštavanje no uz vrlo zanimljivo smišljenu formulu samog ceremonijala krštenja: „Marta, ako si pokrštena, ne krstim te ponovno, ako si nekrštena, ja te krstim. U ime oca i sina…“ Sve to je izvedeno u prisustvu kumova i riječkog kanonika koji je izvršio čin. Također je istom formulom izvršeno krštenje robinje zasužnjene od uskoka i dovedene u Rijeku čiji je kupac Antun Svojtinić to tražio. Odnosno, to je tražila zasužnjena djevojčica Jelena. Također je tvrdila da ondje gdje je živjela nije bilo nikakve crkve, a roditelja se slabo sjećala. Nju je krstio svećenik Ivan Sandaljić. Godine 1597. zamolio je neki Ercole Cotolani riječkog svećenika Mihovila da mu pokrsti robinju ,,Turkinju“ koju je kupio iznova od uskoka. Nosila je ime Mandalena i sama je, stoga što je bila dovoljno stara da shvaća čin krštenja, zatražila krštenje. Nije znala reći ništa o svojim roditeljima nego da joj je ime Mandalena. Krštena je istom formulom kao i one prije nje. Neka nesretna šestogodišnja djevojčica tako je pokrštena 1648. u riječkoj župnoj crkvi. Arhiđakon joj je dao ime Lucija. Nesretnica, uhvaćena u ,,turskom kraju“ na granici Dalmacije za vrijeme mnogobrojnih mletačko-turskih ratova, a Dalmatinci su je prodali u roblje pa je završila u Rijeci. Pokrštavanje djece robova muškoga spola slabo se ili rijetko može naći u matičnim knjigama. Samo pokrštavanje vršilo se na zahtjev vlasnika roba koji je bio iz Rijeke ili u njoj živio.
Sigurno je da je bilo i prije i poslije navedenih primjera pokrštavanja „duša“ jer su se čitavo vrijeme vodili ratovi, vršene provale i upadi u unutrašnjosti ovih naših krajeva. Zanimanje za trgovinom robljem bila je stalnost te je pokrštavanja ili „pokrštavanja“ sigurno bilo mnogo. Najzanimljivija stvar je sama formula krštenja osmišljena u glavi vikara Marina de Furlanisa. Ona je riješila problem vjere, no nije riješila glavno pitanje, a to je kako to da sva ta djeca koja su nosila kršćanska imena kada su već bila prodana u roblje i dovedena pred svećenike da se krste mogla uopće biti nekrštena? Moguće je da ta djeca redom u ranom životnom vijeku zbog psihičkih trauma koje su doživljavala u ratovima, odvođenjima u roblje itd. nisu mogla sjetiti niti crkve, niti čina krštenja, niti kumova, niti ičega povezanog s vjerom svojih roditelja kojih se jedva prisjećalo. No što je bilo s tom djecom poslije kada su bila pokrštena? Jesu li i dalje ostajali robljem, nadalje preprodavana, ili su seksualno iskorištavana jer ne treba zaboraviti da je ovdje bila riječ u većini o ženskoj djeci koju su kupili muškarci kršćani. Ta su djeca bila u ranoj životnoj dobi, no već za pet ili šest godina to više nisu bila pa je njihovo iskorištavanje i općenje s njima više nije bilo kazneno utuživo. Također koliko je bilo one djece koje nisu svojom voljom htjela biti „nanovo“ pokrštena? O tome spisi i knjige šute i ne spominju nikakvu brojku.
Istaknuta fotografija: Stendarac; stup srama; izvor: Visit Rijeka
#pokrštavanje #povijest #Rijeka #rob #ropstvo
