U službenoj brodografiji drvenog motornog jedrenjaka Volosko ovaj je događaj potpuno prešućen… No, da počnemo ispočetka: gradnja ovog jedrenjaka započela je za vrijeme Drugog svjetskog rata za talijanskog naručitelja pod imenom Atinia. Gradnja je dovršena 1953. godine u Brodogradilištu Cres za Jadransku slobodnu plovidbu kao Volosko. Bio je dug 43,8 i širok 8,4 metra, a pogonio ga je dizelski motor Ansaldo od 200 KS brzinom od sedam čvorova. U floti Jadroplova zadržao se do 1955. godine kada je prodan u Šibenik (Brodarsko poduzeće Dupin, pa iste godine Obalna plovidba Šibenik te 1961. Slobodna plovidba). Od 1961. je u floti Prekookeanske plovidbe iz Bara i to punih deset godina. U tom razdoblju događa se i naša priča…
U to vrijeme jedrenjak je služio za prijevoz komine masline iz Bara u Ravennu (tu se dalje prerađivala), a na povratku su za Pulu ili Rijeku prevozili vino, orahe, lješnjake i dr. Vozili su i iz Albanije neku vrstu plodova smrče od koje su Česi pravili alkoholno piće, pa se zbog alkoholnih isparavanja događalo da se nije moglo u strojarnicu, nego se motor palio pomoću – štapa i kanapa…
Bili su u Ravenni, iako su znali da se sprema veliko nevrijeme koje dolazi sa sjevera, zapovjednik kap. Vlado Stevović je, na svoju ruku, odlučio da isplovi za Pulu. Ta plovidba je obično trajala oko 11 sati. Isplovili su oko 18 sati 7. studenog 1963. godine. Ostala su zapisana još nema imena posade: Pero Gopčević iz Oravca, Jakša iz Zadra, Boro Batričević, Tadija Mršulja iz Grblja… Batričević je preuzeo stražu u strojarnici, a Mršulju je poslao na spavanje. No, čim su izašli iz kanala u Ravenni na otvoreno more vidjelo se da od spavanja neće biti ništa – valovi od preko devet metara (brod je bio visok 3,84 m), a brod prazan. Motor je bio pouzdan, ali nejak za tu veličinu (379 tona nosivosti) i težinu broda, nedorastao nevremenu. Posebno se pazilo da uvijek bude zraka za startanje motora, da su ventili podmazani, akumulator je uvijek trebao biti pun. Pune četiri noći i tri dana trajalo je putovanje… Posada se okupila na zapovjedničkom mostu, ležala na podu i – molila…
Treći dan Gopčević poviče: svjetionik! Stevović pogleda kartu i shvati da se nalaze kod Malog Lošinja. Uplovili su u luku, a u lučkoj kapetaniji su im rekli da su ih već otpisali, jer nisu imali nikakve vijesti o brodu (brod nije imao radio postaju). Tada im je rečeno da su prošli oluju jačine 11 bofora. Pretrpjeli su i štetu: kut kormila je pukao, ali su ga držali čelični okovi…
Zanimljivo je da je Mršulja kasnije plovio na liberty brodovima (Dugi otok), probijao opsadu Kube. No, što je dalje bilo s brodom: 1971. kupuje ga splitsko poduzeće Koteks-Adriatours, a 1972. je u Brodogradilištu Greben u Vela Luci preuređen u brod s tri jarbola za krstarenja imena Adria. Ugrađen je novi motor izgrađen u ljubljanskom Litostroju (licenca Burmeister & Wain) od 280 KS. Od 1977. plovio je u floti poduzeća Union Dalmacija OOUR Flota iz Splita, od 1990. je u vlasništvu Dalmacija turista iz Splita. Nakon rata bio je u vlasništvu najprije tvrtke Pegaz Trade, a onda Starina d.o.o. (obje u vlasništvu Slobodana Matende iz Zagreba). Brod je 2015. bio na remontu u Trogiru, a 2016. vlasnik je otišao u stečaj te je napušten. Nakon par godina na vezu u Brodotrogiru, 15. svibnja 2018. potonuo je zbog starosti i lošeg stanja zbog neodržavanja.
#Atinia #Jedrenjak Volosko
