Na Ljetnoj pozornici u Opatiji u utorak započinje dvadeseto izdanje Liburnia Film Festivala. Svi ljubitelji dokumentarnog filma, naročito oni koji vole pogledati domaće autore i vidjeti u kojem se smjeru razvija hrvatski dokumentarni film, u narednim će danima imati gdje otići, a imat će i što pogledati.
– Liburnia Film Festival započeo je 2003. godine u lučici u Ičićima, kao gerila-aktivistički događaj koji je inicirao Aleksandar Pilepić. On je imao kontakte s nekim produkcijskim kućama, a u tom vremenu dokumentaraca nije bilo u kinima, niti previše na TV-u, a naročito nije bilo moguće vidjeti filmove koji su prikazivali ono što se u društvu htjelo sakriti. Legenda ide tako da je u sportskoj torbi donio hrpu VHS kaseta u lučicu u Ičićima, mjestu u kojem je vladala pankerska klima i djelovala udruga Moji Ičići. Odmah se uhvatilo, na prvoj projekciji bilo je pedesetak ljudi. Udruga Moji Ičići je preuzela organizaciju, dugo je na festivalu ključna osoba bio Igor Bajok, i LFF se godišnje počeo održavati kao važna (i jedina) filmska manifestacija ovih prostora, u vremenu kad ni ostatak Hrvatske nije imao mnogo filmskih festivala. Oliver Sertić kao profesionalni selektor na LFF je došao od 2007. godine i tu je priča počela profesionalno rasti, da bismo 2015. godine odlučili da su Ičići premaleni; počeli smo s dnevnim programima i većim brojem radionica, imali sve veći broj gostiju, proširili se na pet dana, i odlučili da je Ljetna pozornica pravo ljetno kino koje ovaj festival zaslužuje, odnosno da je u Opatiji moguće doći do prostora za radionice, smjestiti ljude, imati kvalitetne projekcije i krenuti ozbiljnije. Liburnia Film Festival bio je prvi festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj i do sada smo ostali vjerni hrvatskom dokumentarnom filmu, započet će Jelena Androić, direktorica Liburnia Film Festivala od 2016. godine.
Koliko ste zadovoljni načinom na koji se Liburnia Film Festival razvijao, odnosno na koji se razvija danas?
– Nakon desetog izdanja festivala svake smo godine uvodili neke novine, pa gledano kumulativno – svakako smo zadovoljni. Što to znači? Prije se nagrađivao samo najbolji film po izboru žirija i publike, sada nagrađujemo i najbolju režiju, montažu, kameru, dizajn zvuka, najbolji regionalni film, lani smo uveli nagradu kritičara i nazvali je po Draganu Rubeši. Ove godine apsolutno svi filmovi imaju svoje predstavnike na festivalu, što znači da smo postali mjesto na koje ljudi vole doći i vole pokazati svoj film. U 21. izdanju LFF-a imamo 18 premijera, bilo festivalskih, bilo svjetskih, bilo hrvatskih, po čemu se također može mjeriti važnost. Kao udruga koja organizira festival, godinama smo prisutni u Rijeci s malim projekcijama, a već deset godina s našim pobjedničkim filmovima radimo turneju po Primorsko-goranskoj, Istarskoj i Ličko-senjskoj županiji. Zadnje tri godine radimo edukaciju za dokumentariste profesionalce, radimo na razvoju kulture u kvartovima… Također, zadovoljni smo i s obzirom na publiku, imamo super posjećenost što negdje izaziva i čuđenje, jer mi na dokumentarcima svaku večer imamo puno gledalište. A to je rezultat razvoja i odgoja publike kroz minule godine.
Puno je tu projekata i uspjeha. Ali ne znači da smo baš sa svime zadovoljni. Ono čime smo nezadovoljni, odnosno što bi svakako moglo biti bolje, jest financijska podrška prije svega Hrvatskog audio-vizualnog centra i Grada Opatije, koja je već deset godina više-manje ista. Trebalo bi tu podvući da se u tih deset godina festival zaista razvijao, a da su se financijske okolnosti dosta mijenjale. Bez prepoznavanja najuže lokalne zajednice i centra koji je zadužen za film, nećemo moći biti u mogućnosti napraviti iskorak. Taj iskorak bi mogao ići u smjeru još veće posvećenosti profesionalcima, odnosno razmišljamo o tome kako Liburnia Film Festival može u još većoj mjeri postati mjesto na kojem će se gledati filmovi, ali i razmjenjivati ideje, okupljati distributeri i programeri iz regije i s međunarodne scene, pojačati edukacije.
Zašto je takav odnos Hrvatskog audio-vizualnog centra imajući u vidu da ste prvi festival hrvatskog dokumentarnog filma, odnosno lokalne zajednice?
– Hrvatski audio-vizualni centar posljednjih nekoliko godina potiče vidljivost hrvatskog filma općenito. No činjenica da nismo u Zagrebu, da nam organizacija nije u Zagrebu, da nemamo direktan pristup ljudima kod kojih bismo lobirali, odnosno da se ne možemo umrežavati s ljudima koji donose odluke, vjerojatno nam ne ide u prilog. Što se tiče lokalne zajednice, festival organiziramo u Opatiji koja njeguje turizam, lokalni, tradicijski i turizam spektakla. LFF jest dio turističke priče, ali nikad neće biti dovoljno atraktivno događanje kao što su izložbe Picassa, Festival čokolade ili Retro Opatija. Lokalna zajednica zasad ne prepoznaje druge tipove potencijala koje ovaj festival može nositi, a jedan od njih je taj da možemo postati hub za dokumentariste profesionalce.
Možda lokalna zajednica promijeni način razmišljanja, a gledajući u svjetlu nekih nedavnih događaja i prozivki usmjerenih prema nekim projektima u kulturi?
– Mislim da ljudi u glavnini na kulturu gledaju kao na zabavu, sadržaj za svoje slobodno vrijeme, i iluzorno je očekivati da će svi prepoznavati koje su to „visoke, srednje i niže“ forme kulture. Skroz mi je jasno da ljudi reagiraju na ono što poznaju, dakle ako poznaju Picassa, onda reagiraju na to, ako ne poznaju Gorana Devića, koji je jedan od naših najnagrađivanijih autora dokumentarnih filmova, onda na njega neće reagirati.
LFF je festival hrvatskog dokumentarnog filma, kakav je hrvatski dokumentarni film danas, ima li svoju težinu i kakve su reakcije međunarodne scene na njega, a samim time i na LFF?
– Hrvatski dokumentarni film je već dugi niz godina dobro. Odluka HAVC-a da više ulaže u dokumentarni film pozitivno se odrazila na razvoj, vidljivo po broju nagrada na međunarodnim festivalima i po generalno sve većoj javnoj vidljivosti hrvatskog filma. Recimo, Ivan Ramljak, koji je izrastao iz scene, danas je selektor kratkog metra u Rotterdamu, što mislim da je također i rezultat veće međunarodne vidljivosti hrvatskog dokumentarnog filma. Hrvatski dokumentarni film je kvalitetan, tematski i stilski raznolik, suvremen u svakom pogledu. Ne samo da prati trendove, on i aktivno sudjeluje u kreiranju trendova u dokumentarnom filmu. Što se tiče vidljivosti LFF-a, znamo da smo vidljivi u regiji jer već dugo njegujemo odnose s festivalima iz regije, lani smo pokrenuli inicijativu da zajednički biramo najbolji film.. Ostatak dijelom ovisi o mogućnosti da na festival dovedemo kritičare relevantnih medija koji će pisati o hrvatskom dokumentarnom filmu i o nama, a to opet ovisi o novcu.
Kažete da je LFF pokrenut iz aktivističkih pobuda, koliko je aktivizam danas u njemu važan, odnosno kako je zastupljen?
– Festival jest aktivistički u smislu odabira tema, programski direktor Oliver Sertić tu perspektivu uvijek ima na umu. Kakvi su to aktivizmi? Okolišni aktivizam, antiratni, odnosno mirovni, etabliranje raznih tema, od marginaliziranih zajednica poput osoba s invaliditetom, osoba sa psihičkim poteškoćama ili osoba iz LGBT zajednice… Također, prikazujemo filmove s drugačijim pogledima na ekonomsko uređenje. Ali nismo po tom pitanju isključivi, ako je film kvalitetan, sigurno će ući u selekciju bez obzira na temu.
Budući da se u imenu festivala nalazi i Liburnija, što je točno određeno područje, jesu li na njemu zastupljeni i domaći autori, odnosno autori iz ovog konkretnog bazena?
– Sve su zastupljeniji. Nekoliko godina unatrag na našim prostorima autori ili nisu mnogo snimali ili ih je bio „strah” prijaviti film na festivalu, ali posljednjih godina se dogodio boom, najviše lani kada je bilo trideset prijava s naših prostora, od osamdeset ukupno prijavljenih filmova. Mislim tu ponajviše na Primorsko-goransku i Istarsku županiju. Svakako treba pohvaliti škole koje dobro rade, to su Pulska filmska tvornica i Filmaktivova Nova škola dokumentarnog filma. Mislim da kvaliteta raste usporedo s time koliko se ulaže u škole. Što se pak tema tiče, autori:ce se bave istim temama kojim se bave i autori na nacionalnoj razini.
Kakav je program ovogodišnjeg festivala, odnosno kako ste i koliko njime zadovoljni?
– Konkurencija je sjajna. U njoj je veći broj naslova koji su već nagrađivani ili su izazvali određene kontroverze u javnosti, kakav je na primjer film Igora Gala „1991. adio Jugo film, adio jugoslaovenski filmski festival, adio Jugoslavija…. vidimo se u sljedećem ratu“. Taj film prati Pulski filmski festival od njegova nastanka, odnosno vremena kada se zvao Festival jugoslavenskog igranog filma, i smatram da je jako vrijedan jer se autor uhvatio pionirskog posla izvući arhivski materijal i intervjue s osobama koje su formirale festival, koji je u to vrijeme bio čudo. I po posjećenosti i po utjecaju na razvoj jugoslavenske kinematografije, i po statusu koji je imao u međunarodnoj zajednici.
Festival otvaramo filmom „Kuća na Kraljevcu” Pere Kvesića, koji je napravio film o kući u kojoj on živi, gdje se sedamdesetih okupljao izuzetan broj ljudi koji će kasnije postati poznati po svom umjetničkom radu, a koju je gradio Slobodan Praljak. Film je izuzetno zanimljiv jer daje perspektivu na suživot tih danas poznatih umjetnika u jednom hipi okruženju, ali i daje komentar na činjenicu da je Slobodan Praljak kasnije u životu završio dosta drugačije. Zanimljiv je i film „Dezerteri” Damira Markovine. On je snimio film o svojoj generaciji koju je devedesetih napustio otišavši iz Mostara, i to kroz razglednice i pisma što su pisali jedni drugima. Zanimljiv je zbog toga što daje uvid u to koliko je rat pogađao pojedince, u malim kolektivima poput jednog razreda; to su sve bili klinci koji su se morali nositi s jako teškim okolnostima. Tu je i film „Liberland” o samoproglašenoj naciji koja se nalazi na granici Hrvatske i Srbije, tu su „Prizori s mojim ocem” Biserke Šuran koja je isto sa svojom obitelji u devedesetima odlazila iz Hrvatske u Nizozemsku (pa se u razgovoru s ocem vraća na taj period i na razloge odlaska). Sasvim slučajno imamo i dva filma što se bave El Shattom, logorom u Sinajskoj pustinji u kojega je veliki dio stanovnika Dalmacije bio sklonjen 1944. godine i u pustinji izgradio visokofunkcionalnu zajednicu.
Osim u natjecateljskom, filmove prikazujemo u još tri programa. Jedan od tih programa je Regionale – filmovi s ovih prostora koji nisu odabrani u konkurenciju. Zatim, ove godine imamo tri filma koji će imati tzv. posebne projekcije, jedan je in memoriam Martinu Semenčiću koji nas je tragično napustio početkom ove godine, a bio je jedan od najboljih dizajnera zvuka na ovim prostorima i na LFF-u je više puta nagrađen. Drugi film prikazujemo u sklopu suradnje s beogradskim festivalom Beldocs – naši pobjednici se prikazuju kod njih, njihovi kod nas – pa ćemo prikazati Beldocsov pobjednički film „Vodič za obalska utvrđenja”. Glavni protagonist trećeg filma u tom programu posebnih projekcija je Lungomare, šetalište na kojem se nalazi i Ljetna pozornica, pa je nekako logično bilo da taj film bude film zatvaranja festivala.
Treći je program Restartovih filmova, filmova nastalih u produkciji suorganizatora festivala, s tri sjajna kratka naslova od kojih je jedan, „Valerija”, upravo osvojio Srce Sarajeva za najbolji kratki dokumentarni film, i dva duga, „Snajka: Dnevnik očekivanja” koji je također ovih dana nagrađen nagradom publike na Dokufestu u Prizrenu te koprodukcija „Između revolucija” koja je već ranije nagrađena nagradom FIPRESCI na Berlinaleu u programu Forum… Dakle, masa sjajnih filmova.
Na koji način će se razvijati LFF, ima li šanse da se podigne na višu razinu, odnosno što treba učiniti da se promijeni odnos prema njemu?
– Dva su do tri pogleda na tu situaciju. Jedan je uvijek integracija u lokalnu zajednicu i broj gledatelja, odnosno posjećenost. U tom smislu LFF može biti prisutniji na ulicama Opatije, to je nešto što možemo postići kroz dodatni angažman i manje programe različite vrste, bilo glazbene, bilo vizualne umjetnosti. Što se profesionalnog pogleda tiče, odnosno načina na koji bismo festival mogli učiniti relevantnijim za dokumentariste, tu bi jedna bolja ekipiranost tima koja radi isključivo na razvoju programa za profesionalce bila nekakav preduvjet. Treća stvar je pogled na filmske festivale generalno, recimo prateći činjenicu da je Motovun preselio iz Motovuna… Događaju se promjene u financiranju i tkivu zajednica na koje nekada ne možeš računati, niti na njih možeš utjecati. Prije nekoliko godina bila je velika hajka oko festivalizacije Hrvatske, izbrojane su stotine filmskih festivala, što je sigurno dovelo do inflacije jer ako ih imaš previše, festivali se kao takvi manje vrednuju. To je silnica zbog koje mi je teže vidjeti budućnost festivala, ali bih svakako voljela da LFF zadrži taj karakter da na velikom platnu jednaku priliku da pokažu svoj film imaju i nadolazeći autori i imena koja su se već profilirala i probila, jer mislim da je to jako bitno za razvoj dokumentaristike u Hrvatskoj. Voljela bih da LFF ne postane festival crvenih tepiha, marketinga i zvijezda koje na njega dolaze da bi podigle vidljivost, već da su zvijezde autori filma koji se prikazuju.
Jedna od nagrada na LFF-u je i nagrada publike, kakva je publika koja dolazi na LFF?
– Publika već godinama bira filmove koji jesu društveno relevantni. Lani je naša publika za najbolji film birala „Veće od traume”, koji je na Puli dobio glavnu nagradu za film, što je presedan za dokumentarac. Ponosna sam na našu publiku i kakve filmove prepoznaje. Inače, publika koja posjećuje LFF ljudi su srednje dobi, pretpostavljamo da je to publika koja posjećuje druge kulturne i filmske programe. Geografski, ima publike iz Istre, Zagreba, s otoka, iz Rijeke, dakle nije samo opatijska. Filmaktivova Nova škola dokumentarnog filma stvorila je i novi dio publike LFF-a, mlađe ljude koji rade film i gledaju film, a jedan dio mlađe publike smo odgojili i kroz naš volonterski program.
#Jelena Androić #Liburnia film festival #Ljetna pozornica #Opatija
