Josip Završnik, rođen u Rijeci 26. studenoga 1769., bio je hrvatski jezikoslovac, polihistor, te jedan od preteča Ljudevita Gaja i pravopisni reformator, koji se smatra prethodnikom narodnog preporoda. Iza sebe je ostavio niz rukopisa na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku, od kojih je samo jedan objavljen za života.
Završnik je svoje prezime često pisao u različitim varijacijama: na njemačkom jeziku kao Sauerschnigg, rjeđe talijanskom grafijom kao Savershnigg, dok je jednom zabilježeno i kao Zaveršnik. Svoje ime najčešće je zapisivao latinskim oblikom Josephus, ali je u nekoliko navrata korišten i hrvatski oblik Joso. Iako je tvrdio da mu je otac Slovenac iz Kranjske, Završnik je za svoj rodni kraj smatrao upravo Rijeku. Tijekom svog života nije imao mnogo kontakata s rodnim gradom.
Njegov rad obuhvaća djela na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku, a poznato je da je napisao dvadesetak rukopisa. Njegovo prvo djelo, „Generalia Fundamenta et Principia politica”, dovršio je u Zagrebu 1791. Godine 1801., petnaest godina prije Ljudevita Gaja, predložio je uvođenje dubrovačke štokavštine kao temelja za jedinstveni hrvatski književni jezik. Iste godine je izradio nacrt pravopisa temeljenog na dijakritičkim znakovima, čime je želio dokazati da se latinica može prilagoditi hrvatskom jeziku. Njegov pravopisni prijedlog, objavljen pod naslovom „Pravopisanje illyricsno” 1819. u Padovi, bio je pionirski doprinos hrvatskoj ortografiji, a zanimljivo je da je dijakritički sustav nazvao „liburnijskom abecedom”, prema regiji iz koje je potekao.
Poznato je da je Završnik iza sebe ostavio više od 3667 stranica rukopisa, koji su danas pohranjeni u gradovima kao što su Rijeka, Zagreb, Berlin i Krakov. Godine 1985., krakovski slavist Wacław Bartłomiej Twardzik otkrio je sedam Završnikovih rukopisa na hrvatskom jeziku u Jagiellonskoj knjižnici u Krakovu. Ovi rukopisi, koji su tijekom Drugog svjetskog rata prošli kroz različite ruke, na kraju su završili u Poljskoj.
Pretpostavlja se da je Završnik posjedovao bogatu privatnu knjižnicu, većinom sa slavenskim djelima, koju je namjeravao pokloniti Rijeci. Posebno je značajno njegovo djelo iz 1819., prvo hrvatsko pravopisno djelo u kojem je za svaki glas predviđeno odgovarajuće slovo. Također, napisao je nekoliko radova o Svetom Jeronimu, Gundulićevom „Osmanu” te povijesti Rijeke i obitelji Frankopan. Bio je poliglot, tečno govoreći šest jezika (hrvatski, slovenski, latinski, grčki, talijanski i njemački), a solidno je poznavao i nekoliko drugih, poput francuskog, češkog, slovačkog i poljskog.
Osnovno obrazovanje stekao je u Rijeci, a studirao je filozofiju i pravo u Zagrebu. U vojnoj službi proveo je veliki dio života, službujući u raznim dijelovima Habsburške Monarhije, uključujući Bjelovar, Ogulin, Krakow i Veneciju. Završnik je bio aktivan u političkom životu, sudjelujući u protestima protiv mađarizacije, uključujući poznato spaljivanje mađarske gramatike na Katarinskom trgu u Zagrebu.
Jedan od njegovih značajnijih rukopisa, „Commentaria de Illyrico cum Notitiis de Fragipanorum Familia”, dovršio je 1825., a čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci. Od 1823. živio je u selu Bassanello kod Padove, gdje je na današnji dan 1853. preminuo u 74. godini života.
Završnik je u opisu Rijeke iz 1816. godine zabilježio sljedeće: „Povjetarac ili zrak i voda je vele zdrava, koja posvuda uz gore i more, pače u istom moru izvira i u istom gradu imade više bunara dobre, žive i tako studene vode da u najvećoj vrućini je kano led i od ledenosti ne može se ispiti jedna čaša. Na Brajdi je jedan bunar četvoronuglijama isklesanim kamenima ograđen gdi najbolja voda teče i zove se Bijeli kamen i od ove se vode povijeda da inostranac koji nju pije, dobije volju za ostati i oženiti se u Rijeci.“
Istaknuta fotografija: ilustrativno; Petrisov zbornik, rukopis iz 1468.; izvor: Nacionalna sveučilišna knjižnica u Zagrebu
#jezikoslovlje #Josip Završnik #Ljudevit Gaj #pravopis #Rijeka
