Nedavno smo mogli čitati kako Brodokomerc odlazi u povijest, odnosno preuzima ga jedan drugi domaći trgovački lanac. S ekonomske perspektive ništa specijalno – business as usual, kako bi rekli u anglosaksonskom svijetu, poduzeća se stvaraju i propadaju, prodaju ili kupuju, ali baš taj trgovački lanac Riječanima predstavlja više od sume brojeva na papiru. Smješten u svakom kutku grada, Brodić (neformalni kvartovski naziv) je predstavljao mjesto okupljanja, „samoposlugu“ nadohvat ruke, prozor u svijet kućanskih noviteta i novih ambalaža generacijama. Poduzeće je osnovano 1947. s namjerom opskrbe brodova, da bi se 1957. odlučilo krenuti s novim nazivom – Brodokomerc i proširiti asortiman djelovanja. Nakon 68 godina postojanja otišao je još jedan simbol/dio Rijeke koji će, barem u lokalnom dijalektu, ostati poznat. Ali Brodić nije jedini primjer takvog razvoja događaja, na prostoru bivše Jugoslavije svakim danom se gase, ako već nisu nestale, brojne firme koje su nekada činile kičmu državne ekonomije. Osim radnih mjesta i sjećanja na radničke kolektive (ili rukovodeće pozicije), „izgubio“ se i vizualni identitet istih. Naime, nakon Drugog svjetskog rata, pojavila se rastuća potreba za stvaranjem nove ekonomije – od tekstilne do teške industrije, te je paralelno rasla i potreba za vizualnim identitetom raznih trgovačkih i ostalih društava. Kao grana primijenjene umjetnosti, grafički dizajn se pokazao savršenim alatom za stvaranjem prepoznatljivih logotipa koji su trebali zadovoljiti potrebe domaćeg konzumerizma. Upravo tu temu u fokus stavlja izložba „Jugo.Logo – Grafička identifikacija u Jugoslaviji“, koja je nedavno otvorena u Galeriji Kortil. Na izložbi je predstavljena skupina od preko 600 grafičkih simbola koja predstavlja višegodišnji rad i trud beogradskog dizajnera Ognjena Rankovića u nakani da sakupi i očuva nekadašnji vizualni jezik i identitet posrnulih poduzeća. Koautor izložbe je dizajner Antonio Karača, koji se pridružio radu na projektu, kao i na izradi dviju knjiga koje donose prikaz radova od 144 dizajnerice i dizajnera.
Projekt nije ograničen samo industrijskim gigantima, već pokriva i dizajn znakova i logotipa ustanova u školstvu, sportskih udruženja, kulturnih ustanova, raznih regata i lovišta, hotelskih kompleksa, javnih TV i radio postaja kao i samih grafičkih studija. Također, treba spomenuti kako postoji određeni broj firmi i proizvoda koji se još uvijek nalaze na tržištu, stoga je još zanimljivije vidjeti originalna (i redizajnirana) grafička rješenja. Na primjer tu su Brodogradilište 3. Maj (Milan Vulpe, 1950.), Cockta (Ljubomir Pavićević Fis, 1953.), Franck (Boris Ljubičić. 1982.), Croatia osiguranje (Borivoj Dovniković – Bordo, 1970.) te dobro poznata Borosana (Dušan Bekar, 1970.). Od „starih klasika“ tu su grafička rješenja za Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. (Miroslav Antonić Roko, 1982.), Hotel Haludovo (Milan Vulpe, 1971.), YASA – Jugoslavenski Asortiman Sportskih Artikala (Boris Ljubičić, 1974.) i VIII. Mediteranske igre 1979. (Boris Ljubičić, 1979.).
Uz logotipe, ostavljen je i prostor zida za biografije nekih od istaknutijih dizajnera koji su svojim radom pridonijeli izgradnji nekad nacionalnog, a danas nacionalnih grafičkih tendencija. Postav je upotpunjen raznim predmetima iz poslovnog i svakodnevnog života druge polovice 20. stoljeća poput „Korzo torbe“ ili Micronic računala iz 80-ih koja dolaze iz kolekcije Peek and Poke muzeja postavljenih kroz središnji dio izložbenog postava. Također, tu su i plakati (reprodukcije) iz Zbirke riječke industrije Muzeja grada Rijeke koji su napravljeni od raznih brošura, naslovnica novina, prospekata i promotivnih letaka, a predstavljaju najpoznatije riječke firme: Torpedo, Jadroagent, Autotrolej, Vulkan, Rikard Benčić, Tvornica ambalaže Rijeka te Brodogradilište 3. Maj. Dodatni i zadnji detalj koji je zaokružio cijelu priču, čine dvije originalne stolice koje su spašene iz Haludova te pridonose ambijentalnom ugođaju galerije.
Kombinacije ilustracije i tipografije manifestirale su se u više od 600 znakova vizualnog identiteta koji danas potpada u skupinu nasljeđa. Milan Vulpe, Boris Ljubičić, Mihajlo Arsovski, Dušan Bekar, Mirko Ilić i mnogi, mnogi drugi dizajneri približili su svakodnevnom čovjeku grafički dizajn kao prepoznatljiv i lako čitljiv jezik, u kojemu se ime poduzeća i njezina vizualna identifikacija sklapaju u estetski kriteriji koji i danas simbolizira visoko postavljenu ljestvicu vizualne komunikacije.
Istaknuta i ostale fotografije: Maja Fristacky
